Još samo da odu

Piše: Emilo Labudović

Vrijeme je svetih dana, slava i praznika, vrijeme porodičnih okupljanja, susreta i radovanja. Vrijeme povratka onih koji su, iz ovih i onih razloga, morali da odu, povratka na ognjište, u majčin zagrljaj ili u ledenu prazninu njenog izostanka. Vrijeme u kojem se izgleduje niz sokak, niz bijele prtine i neugažen cijelac, u nadi da će se ugledati dragi lik povratnika i dočekati ga vrelim zagrljajem i suzom radosnicom. Vrijeme je, dakle, srećnih dolazaka.

Ali, i pored slava i praznika, susretanja i okupljanja, ima onih među nama koji bi se radovali nečijim odlascima. I sve bi dali da im vide leđa, promijene adresu i predaju zaboravu, trag po tragu da im se zatre i zađe za horizont. Da se pogasi zora od istoka i da sunce, ono čisto, tradicionalno i Miljanovo, zađe u zapadnu nigdinu i zavlada mrak. I tek tada i samo tada bi u ovoj vukojebini iza svih gora i mora razuma i normalnosti nastupio vječiti mir, stabilnost i svaki napredak. I tek tada i tek samo tada će ovaj državni sunovrat u svoje rigidno i ultimativno naručje prigrliti nova, udomiteljska EU/NATO familija.

Spisak onih koji bi, i u ove svete i praznične dane, trebalo da odu je poduži. I svakim danom se, što glasno što poluglasno, šapuću njihova imena i njihovim trajanjem i istrajavanjem pravdaju svi državni neuspjesi. Jer, kažu, dovoljno bi bilo, za početak, da ode Andrija. Njegovim odlaskom, tvrde, riješila bi se mrzovolja Hrvata i njihovo podlo ucjenjivanje i držanje mrtve straže na ulasku u EU. A niko neće da razmisli da je Andrija simbol i neka vrsta demokratskog žiga na potvrdi o demokratskom iskiraku iz jedne jednonacionalne i jednopartijske tiranije, duge tri decenije.

Andrija na mjestu na kojem jeste je potvrda da u ovoj nesrećnoj zemlji živi narod koji je nekad bio dominantan a danas, uprkos svemu i svima, od Vašingtona, preko Brisela pa do na vrh Lovćena, i dalje čini trećinu stanovništva. I da, ako „ode“ Andrija ode i podrška ovog dijela naroda, i sve se opet sunovraćuje u ambis koncentrcionog logora sa kraljem iz Rastoka kao guvernadurom.

Andrijin odlazak, ipak, ne bi zadovoljio domaće apetite i ne bi, bar ne za dugo, odobtovoljio „braću“ od preko puta. Za njim ili prije njega, rado bi se vidjela leđa i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. I nema veze što bi se čupanjem njenih korijena sa Cetinja državno stablo Crne Gore osušilo i svelo kao bokor trave na koji kiša nije pala deset vjekova.

I nijesu samo te visoke adrese nivo čijim bi se odlaskom usrećila Crna Gora i zbog kojih bi Zagreb bio makar malo zadovoljen. Jer ovdje nezadovoljnih činjenicom da u Crnoj Gori, gle čuda, ima i Srba, ima tušta i tma. Zato leđa moraju da se vide i Biljani Vučurović jer je, kao nedvosmislena Srpkinja, okrivljena i, bez suda, sudom medija i NVO koje ne „mirišu“ Srbe, presuđena kao zaštitnica pedofila. A to što je „napastvovana“ djevojka punoljetna nema nikakve veze, jer kad je neko pedofil, pedofil je bez prava na odbranu. A činjenica da „pedofil“ radi u Gimnaziji podrazumijeva da je i direktorica dibidus sumnjiva. I da mora da ode, jer ako ne ode, ona Marovićka neće preteći.

I sad, ako su Srbi, vjerujući i ne vjerujući, na funkcijama svih nivoa i sa dna kace, remetilački faktor i kočnica da se krene mimo Zagreba, onda nema druge nego pribjeći onom rešenju gospođe Draginje: na traktore, pa preko granice. Onako kao što su to uradili demokratski i evropski Hrvati, onako kako to pokušavaju Kurti i Izetbegović mlađi. Ali, ima tu jedan veeeeeeliiiikiiiii problem: traktori su u nadležnosti Ministarstva poljoprivrede, a evo su već trojicu prethodnih ministara zbajbokali što u Spuž što u kućni pritvor.

I tako, kako god se uzme, problem srpskih odlazaka i leđa, ostaje ovoj i ovakvoj Crnoj Gori kamen o vratu. A o braći Hrvatima i da ne govorim. Jer, dok god je Crne Gore, makar i ovakve, biće u njoj i Srba! Prosijanih, probranih, neustrašivih i otpornih na ugrize iz Hrvatske, Brisela i sa bilo koje adrese. Srba koji neće da odu i okrenu leđa makar kad bi onaj Radman i ona Marovićka pukli na četvoro. Eto.