Kad ćutanje nije zlato

Piše: Emilo Labudović

Izbori su odvajkada bili neka vrsta pijace na kojoj se nude obećanja i kupuju povjerenje i podrška, zaboravljaju stari a ulazi u nove dugove. Oni su prilika da se oni koji će ubuduće voditi političko – ekonomski brod kroz Scile i Haridbe vremena u kojem jesmo podsjete na najhitnije potrebe onih koji će ih birati. Nekima fali ulica, drugima rasvjeta, pa ambulanta, škola, vodovod… spisak se ne mijenja i ne smanjuje već samo raste. A kad omane izborna „daj mi – dam ti“ trgovina, kao izlaz i način pritiska na odgovorne ostaju blokade. Preriječiti ulicu, cestu, regionalni put, ulaz u tunel… u vrijeme najžešćeg saobraćaja, maltretirajući i one (uključujući i strance) koji čak ni pojma nemaju šta se i od koga zahtijeva, nešto je čemu se u demokratiji ne smije prigovoriti. A još kad se zahjevi pojačaju decibelima.

Ima u čuvenom crtaću o Čarliju Braunu jedna rečenica kojom Sara, jedna od junakinja, objašnjava recept kako da se postane glavni u parku gdje se okupljaju. „Govori glasno, i nosi psa sa sobom“, kaže ona, i, držeći Snupija pod pazuhom, nastavlja da izigrava „kapo di tuti kapi“! Skoro na isti način nezadovoljne grupe i grupacije vrše pritisak na vlast i državu, u nastojanju da, ako već ne mogu da ostvare svoje, manje – više, opravdane zahtjeve, a ono makar ukažu i još jednom podsjete na sebe i svoju nevolju. I što su brojniji, i što su glasniji, lakše dolaze na naslovne stranice novina i sajtova, u udarne minute tv dnevnika. Govori glasno, još glasnije i najglasnije, a umjesto psa drži zastoj što duže, metod je kojem pribegavaju oni što traže zakinuto i na taj način se bore za svoju „pravicu“.

Ali, ima, na žalost, i to ne mali broj, onih koji su takođe u potrebi, i to onoj od koje život zavisi, ali niti mogu da prepriječe cestu a još manje da izvikuju svoj čemer i jad. Riječ je o ne malom broju onih koje savremena medicinska i socijalna nomenklatura definiše kao „lica sa posebnim potrebama“. A njih ima toliko (najmanje 10 posto ukupne populacije) da društvo i odgovorni ne bi smjeli da se prave „Englezi“ i ćutke prelaze preko njihovog usuda. Pažljivo pratim ovih dana podgoričku predizbornu kampanju i poplavu obećanja, ali niko, i ama baš niko, se ni riječju ne osvrće na njih.

Bez ikakve želje da pribavim bilo kakve zasluge u tome, moram da podsjetim da smo kolega dr Strahinja Bulajić i ja, dok smo bli pislanici, uz nepodijeljenu podršku ostalih poslanika, svojevremeno uspjeli da, prije svega, na nivo zakonske norme ugradimo obavezu države da posebno i detaljno popiše sva lica sa posebnim potrebama i razvrsta ih po kategorijama i vrstama oboljenja. Ta obaveza, sadržana u Zakonu o sprečavanju nasilja u porodici (a skrivanje postojanja ovakvih lica, što u Crnoj Gori nije rijetka pojava, svojevrstan je oblik porodičnog nasilja), nalagala je polugodišnji popis i reviziju spiska. Tek na osnovu egzaktnih podataka o broju tih lica i njihovim zdravstvenim nevoljama moguće je voditi pravednu i ekonomski racionalnu zdravstvenu i socijalnu politiku.

Druga zakonska intervencija bila je obaveza formiranja Nacionalnog centra za autizam, neke vrste državnog instituta koji bi se, naučno, organizaciono i savjetodavno, bavio pitanjem autizma i osoba oboljelih od te, na žalost sve češće, bolesti. Ta, prije svega naučna, ustanova bila bi u obavezi da prati dostignuća savremene medicine u toj oblasti, da izučava prevenciju i metode njenog liječenja , da edukuje ljekare i roditelje, pomaže organizaciju i metodologiju rada dnevnih centara, prati i usmjerava državnu zdravstvenu politiku u toj oblasti. Tadašnja vlast je dva puta pokušala da tu obavezu svede na nivo dnevnog centra, čemu smo se energično suprostavili i tu ideju, makar u zakonu, ostavili i sačuvali autentičnom.

Ne znam dalju zakonsku sudbinu ova dva projekta, ali pouzdano znam(o) da ne samo što nijesu realizovani već ih niko i ne pominje.

A osobe na koje se ova rješenja odnose niti mogu same na cestu, niti su glasne do mjere da podsjete na svoje postojanje. I na obavezu društva da se sa posebnim senzibilitetom odnosi prema njima i njihovim problemima. Možda je upravo njihov problem a državi izgovor u tome što uglavnom ćute, zarobljeni u svom svijetu, nedokučivom i nerazumljivom za nas koji smo, fizički tu pored njih, a faktički tako daleko. Ali, baš zato što ćute naša je obaveza, i kao društva i kao vlasti, da pažljivije oslušnemo i razumijemo njihovu tišinu. Uostalom, a to ljekari najbolje znaju, u takozvanoj „trijaži“ pacijenata kod masovnog povređivanja pomoć se prvo pruža onima koji ćute. A za one koji kukaju glasno (i nose psa sa sobom) uvijek ima vremena.