Kako je „Društvo naroda“ današnje UN odbacilo jednakost rasa 1919. godine

Prije sto godina otpočela je mirovna konferencija na kojoj će biti stavljena tačka na nestanak Njemačkog, Austrougarskog i Osmanskog carstva nakon Prvog svjetskog rata.

Katastrofalne posledice Versajskog ugovora u Evropi detaljno su istražene. Manje je poznat prikriveni resantiman Japana koji nije uspio u svojoj namjeri da Društvo naroda usvoji „jednakost rasa“.

Prvi svjetski rat uzdigao je Japan u silu prvog ranga među svjetskim nacijama. Carstvo je profitiralo od ulaska u rat 1914. na strani Antante, a protiv Njemačke, ojačavši svoju poziciju na Dalekom istoku i Pacifiku. Na početku mirovne konferencije, 18. januara 1919. godine, dva njegova predstavnika sjedela su u savjetu pet glavnih pobedničkih sila, na istoj nozi sa SAD, Velikom Britanijom, Francuskom i Italijom.

Konferencija održana u Parizu i Versaju, izradila je diplomatske sporazume koji su okončali Prvi svjetski rat i uspostavili novi međunarodni poredak koji je trebalo da garantuje mirno rešavanje konflikata: Društvo nacija (DN).

Delegacija japanske vlade imala je dva glavna cilja: preuzimanje njemačkih teritorija i ingerencija u Kini (u provinciji Šandung) i na Pacifiku (Marijanska, Maršalska i Karolinska ostrva), kao i upisivanje principa o „jednakosti rasa“ u povelju Društva naroda koja je predstavljala prvi dio Versajskog sporazuma potpisanog 28. juna 1919.

Nakon što je sondirala Amerikance i Britance, japanska delegacija je odlučila da se osloni na američku želju da se prizna „jednakost vjeroispovesti“. Predložila je amandman na član 21 povelje koji bi precizirao da sve potpisnice priznaju „svim državljanima članica Društva naroda pravedan i u svakom smislu jednak tretman, bez ikakve razlike, u principu ili u stvarnosti, zbog njihove rase ili nacionalnosti“.

Britanski predstavnik je predložio da se rasprava o delikatnim temama poput vjere i rase odgodi do nekog trenutka u budućnosti. Na kraju se sa njim složila većina komisije zadužene za izradu povelje DN i ovaj član je izbačen.

Japanska delegacija je povećala broj pregovora sa predstavnicima SAD i, nadasve, Velike Britanije, smatrajući protivljenje koje su dominioni Britanskog carstva iskazivali prema njenom predlogu za ozbiljnu prepreku.

Uprkos svim kompromisima koje su japanski diplomati predlagali, te naporima predstavnika vlada Kanade i Južne Afrike da pomire dvije strane, australijski premijer Vilijam Moris Hjuz nije promjenio stav.

Ovaj zagovornik „bijele Australije“ je, prema riječima očevidaca, izjavio: „Mogu da priznam jednakost Japancima kao naciji i kao pojedincima. Međutim, ne prihvatam posledice koje bi nas čekale kada bismo im otvorili svoju zemlju. Ne radi se o tome da ih smatramo inferiornim, već ih prosto ne želimo. U ekonomskom smislu, oni bi bili remetilački faktor jer su spremni da rade za znatno niže plate u odnosu na najniži iznos koji naši sunarodnici prihvataju. Nebitno je da li će se lako integrisati u naš narod. Ne želimo da oni mogu da se žene našim ženama.“

Svijet podeljen između bijelaca i onih koji to nisu

Da bi se razumio kontekst ovih rasprava i stvarnih namjera Japana, treba se podsjetiti da je kraj Prvog svjetskog rata predstavljao vrhunac kolonizacije i moći bijele Evrope nad ostatkom svijeta. Od kraja XIX veka, kolonijalnoj dominaciji nad ogromnim dijelom planete pridodate su diskriminatorne mjere protiv nebijelaca u zemljama u koje su imigrirali.

U Sjedinjenim Američkim Državama, bijeli južnjaci su se osvetili za poraz u Građanskom ratu stvorivši sistem segregacije. Kalifornija je 1854. godine uvela novi porez za strance nepogodne za naturalizaciju, koja je bila rezervisana za „bijele, slobodne ljude“.

Federalni zakon iz 1882. je na kraju zabranio ulaz kineskih radnika u zemlju. Njihov priliv je doveo do velikih nemira na zapadu Kanade i na Novom Zelandu. Vlade su uvodile imigracione poreze ili testove znanja jezika. Australija je 1901. usvojila zakon koji je zabranjivao nastanjivanje nebelaca.

U Južnoj Africi, kolonija Natal oduzela je pravo Indijaca da glasaju za svoje predstavnike u parlamentu, dok su brojni zakoni ograničavali njihov ulazak u zemlju i mjesta na kojima su mogli da se nastane; protiv te ogromne nepravde borio se mladi advokat Mohandas Karamčand Gandi.

Dolazak kineske radne snage u Transval (jedna od četiri stare kolonijalne zone u Južnoj Africi, prim. prev.) 1904. godine, izazvao je žestoku pobunu belih rudara zbog koje je vlada zabranila ulaz Kinezima.

Nakon Drugog burskog rata u kom su se sukobili Britanci i potomci prvih holandskih kolonista (1899-1902), do njihovog pomirenja došlo je uz niz diskriminatornih zakona protiv crnaca koji su predstavljali osnovu za aparthejd. Među državama se nisu širili samo diskurs i ideologija, već i praktične mjere vlasti, poput jezičkih testova koji su postali glavni način ograničavanja nebijelačke imigracije. Na ovaj način planeta je podijeljena na belce i one koji to nisu i rođena je zamišljena zajednica koja je nadilazila nacionalne granice.

Japanska imigracija na Havaje, a potom i na sjeverozapadnu obalu SAD, znatno je narasla tokom 1880-ih godina. Kalifornijski zakon iz 1913. godine, kojim je Japancima zabranjeno da kupuju zemlju jer su proglašeni za strance nepodobne za naturalizaciju – što je važilo i za Kineze i Korejce – izazvao je veliki bes u Japanu i diplomatsku krizu.

Tek skoro izašavši iz režima „nepoštenih sporazuma“ koji su podrazumjevali ekstrateritorijalne privilegije za zapadnjake, Japan je bio obuzet potrebom da sebi i drugima dokaže da je sada na jednakoj nozi sa njima. Prema riječima japanskog konzula u Sidneju iz 1901. godine, carstvo nije željelo da se njegovi stanovnici nađu u rangu „Kineza, Kanaka, crnaca, žitelja pacifičkih ostrva, Indijaca i drugih istočnih naroda“.

Kako bi izbjegao sramotu zabrane ulaska, Tokio je potpisao sporazume o ograničavanju japanske imigracije sa Australijom (1904), Kanadom (1907) i SAD (1908). Čak i na teritorijama na kojima pitanje imigracije nije bilo aktuelno – na prijmer u francuskoj Indokini – vlada se borila da njeni državljani u tranzitu dobiju isti pravni tretman kao i stranci evropskog porekla.

Na poslednjem sastanku o povelji DN, japanska delegacija je predložila da se, umjesto zasebnog člana, u preambulu ubaci „priznavanje principa jednakosti nacija i pravednog postupanja prema njihovim državljanima“.

Ova formulacija nije uključivala termin „rase“, niti eksplicitno pominjala imigraciju. Iako su Italija i Francuska ostale uzdržane, britanski predstavnik je izrazio bojazan da bi takvo rešenje ugrozilo suverenitet država članica. Američki predsjednik Vudro Vilson je izjavio da radije ne bi dovodio to pitanje u vezu sa nastankom DN. Komisija je potom glasala; za amandman je glasalo jedanaest od sedamnaest delegata. Međutim, Vilson je, kao predsjednik komisije, odlučio da bi on mogao biti usvojen samo jednoglasno.

Budući da je pitanje imigracije bilo pod jurisdikcijom dominionâ, te da je jedinstvo delegacije Imperije bilo apsolutni prioritet, Britanci nisu htjeli da protivreče Australiji. Vilson se priklonio takvom stavu, ubijeđen da je podrška Londona ključna za uspeh DN, čiji je nastanak bio njegov glavni cilj u Parizu. Takođe je vjerovao da bi formalno usvajanje rasne jednakosti izazvalo žestoko protivljenje u američkom Kongresu. Međutim, uprkos njegovim predostrožnostima, Senat je u martu 1920. godine odbio da ratifikuje Versajski sporazum i SAD se nikada nisu učlanile u DN.

Tokom čitave rasprave, štampa u Americi i Britaniji oštro je napadala Japan, optužujući ga da želi da olakša emigraciju svojih državljana. Reakcije ljudi koji su živeli pod bjelačkom vlašću bila je zanimljiva.

Od početka rata, američki crni intelektualac Vilijam Edvard Burghart du Bojs posmatrao je Japan kao aktera osvete obojenih naroda: „Uzevši u obzir to da se za Francusku i Englesku bore crni Afrikanci, mrki Indijci i žuti Japanci, moguće je da će oni izaći iz ovog krvavog haosa sa novom idejom o suštinskoj jednakosti ljudi.“ Međutim, upravo takvog razmišljanja su se Japanci užasavali.

Vilsonov poziv na pravedniji međunarodni poredak izazvao je uzbuđenje među žiteljima svih kolonizovanih teritorija. Rasna jednakost koju je predlagala jedna nebijelačka sila probudila je ogromnu nadu među američkim crnim stanovništvom; štampa je entuzijastično prenela njujorški susret između predstavnika te zajednice i japanske delegacije na putu za Pariz.

Jedan japanski diplomata koji je bio stacioniran u Vašingtonu godinama kasnije je pričao kako su ga crnci pozdravljali na ulici i da su mu određeni čak tražili da im održi govor. Ipak, cilj Japana nije bila jednakost svih rasa. Njegova vlast se plašila da bi inferioran položaj japanskih državljana ugrozio poziciju Zemlje izlazećeg sunca u budućem međunarodnom poretku. Zanimljivo je što se u Japanu – ni u diplomatskim arhivama, niti u memoarima diplomata – ne može naći ni trag ovog susreta sa crnim Amerikancima.

Protesti u Kini

U početku je kineska delegacija podržavala japanski predlog. Jedan od kineskih delegata je saopštio jednom američkom novinaru da prima pisma svojih sunarodnika iz cijelog svijeta, uključujući i one iz velikih američkih gradova, Jave, Južne Afrike i Australije, u kojima ga mole da podrži japanski amandman.

Odnosi ovih dviju delegacija u potpunosti propadaju nakon zahtjeva Japana da preuzme Šandung. Uprkos odbacivanju amandmana, Japan je dobio mandat DN nad pacifičkim ostrvima oduzetim od Njemačke, kao i njemačke ingerencije nad kineskim teritorijama. Širom Kine izbile su masovne demonstracije protiv Japana, mirovne konferencije i imperijalizma, a kineska delegacija je odbila da potpiše Versajski sporazum.

Predlog „rasne jednakosti“ iznesen u Parizu nije uspio da prikrije stvarne namjere Tokija koji je u Aziji sprovodio politiku diskriminacije prema Kinezima i Korejcima. Tokom konferencije, u martu 1919. godine, narod Koreje je protestovao širom svog matičnog poluostrva, zahtjevajući nezavisnost. Vojska je nasilno ugušila demonstracije.

Politička, diplomatska i intelektualna elita u Japanu bila je svjesna odnosa snaga i zapadnih interesa u igri. Novosti o neuspjehu japanske inicijative izazvale su ogroman bijes među njegovim stanovništvom. Taj bijes će se prevesti u duboku mržnju prema Zapadu, naročito prema Anglosaksoncima.

Tokom 1920-ih i 1930-ih godina, ideolozi panazijatizma koristiće antizapadni resantiman kako bi predstavili Japan kao žrtvu belačkog rasizma. Oni će zagovarati širenje carstva i kritikovati DN, iz kog će Japan na kraju izaći – 1933. godine. U decembru 1948, novoosnovane Ujedinjene nacije će u prvom članu Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima proglasiti da se „Sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima“

Izvor: Nedeljnik, napisala istoričarka Macunuma Miho, prevod Pavle Ilić