Kako je govorio čuveni Danilo Lazović: Ja sam Srbin, nisam Crnogorac; Njegoša drže u habzburškom kazamatu na vrhu Lovćena

Istaknuti glumac Danilo Lazović (1951-2006) ostao je upamćen u široj publici prije svega po ulogama u popularnim televizijskim serijama, ali je takođe veoma aktivno igrao i u pozorištu. Važio je i za velikog poznavaoca djela književnog velikana, Petra Petrovića Njegoša.

U jednom intervjuu koji je dao za „TV Novosti“ 2001. godine, Lazović je odgovorio upravo na pitanje o Njegošu, odnosu Srba prema velikom pjesniku, te se tom prilikom dotakao i priče o svom porijeklu.

Dio iz intervjua pročitajte u nastavku:

– Sreća je što sam kao mlad glumac radio sa gospođom Vidom Ognjenović „Gorski vijenac“, po adaptaciji Matije Bećkovića i pokojnog Mihiza. Na tu predstavu u Narodno pozorište u Beogradu dolazili su ljudi koji su tekst već znali napamet. Onda smo se šalili i govorili da, eto, nepismeni Rusi ne znaju napamet Puškina, kao i nepismeni Francuzi što ne znaju Molijera, ali mnogi nepismeni Srbi znaju napamet Njegoša. Bivalo je da cijela sala ponekad sa mnom izgovara neke stihove.

Njegošu ste se vratili i u skorije vrijeme, često javno kazujete njegove stihove?
– Da. Napravio sam neki eksperiment da poeziju koja je napisana u ovom vremenu govorim paralelno sa poezijom Njegoševom. Prosto se osjeti da je Njegoš od najsavremenijih naših pisaca, ali i najpostojaniji, najdostojanstveniji.

Šta kao Crnogorac mislite o odnosu naših savremenika prema Njegošu?
– Ja sam Srbin, nisam Crnogorac. Srbin sam iz Hercegovine, jer je pola Crne Gore Hercegovina. I sam Njegoš je jedan svoj izbor pjesama nazvao „Ogledalo srpsko“. Smatram da je Njegoš ogledalo u kojem se svaki naš čojvek, htio to ili ne, s vremena na vrijeme treba da ogledne. Prosto da vidi dokle je došao i šta još može i treba da uradi sa sobom. Smatram da su savremeni srpski pjesnici, priznavali to ili ne, upućeni na Njegoša, kao što su grčki na Homera. To što se dogodilo sticajem okolnosti da se Njegoš drži u zatvoru, na vrhu Lovćena, ne u kapeli no u mauzoleju, kao u jednom habzburškom kazamatu, i da mu se opelo nije održalo dvadeset pet godina, bruka je svih nas. Ali, opet se nadam da će taj koji nas je upoznao sa ljepotama i moćima slobode biti oslobođen i da će ponovo „prošetati“ i Beogradom, i Cetinjem, i Podgoricom, i Mostarom.

(Novosti online)