Kako se jedan nadobudni kolumnista ruga humanim akcijama

Piše: prof. dr Dragan Koprivica

Na portalu i u novinama „Vijesti“ pojavio se pamflet protiv Milana Kneževića, i autora ovog osvrta, iz pera zluradog kolumniste, izvjesnog Đura Radosavovića, za kojeg prvi put čujem, a još manje znam i da se bavi kulturom. Uglavnom, pokušao je da se s visine nasprda našoj humanoj akciji, kulturnom programu u UIKS-u, koji je kod čestitih ljudi naišao na odobravanja uz brojne čestitke.
Zato sam i pogledao na Internetu i, istine radi, otkrio da ima reference koje za početak nešto i najavljuju. Objavio je dva romana, nema nijedno književno priznanje (a skoro svaki drugi građanin Crne Gore ima bar po jedno), pravi kratke filmove, jedan bio i na Kanskom festivalu, mada ne piše u kojoj konkurenciji, i je li osvojio neku nagradu, a ne vjerujem da je dobio baš „Zlatnu palmu“.
Iz navedenih referenci bi se moglo očekivati da g. Đuro ipak u svom osvrtu o humanističkom gestu, programu iza zidina UIKS-a za zatvorenike i zatvorenice zatvora za duge kazne, shvata da treba biti na nivou, i suspregnuti svoju zlobu i sjaj mračne malicioznosti, jer su pravi stvaraoci objektivni i, što bi Dis rekao, „iznad svakog zla“. Ali je Radosavoviću bilo profitabilnije da se sprdači na račun humane akcije, dokazujući da je on, u stvari, ispod svakog dobra. I ne shvatajući da bez humanog pristupa nema ni ličnosti, ni umjetnosti.
Pa se stavio u ulogu vrhovnog tumača suštine humanitarno obojenog programa, uvjeren da će se proslaviti omalovažavanjem nastupa troje ljudi dobre namjere i želje da sumorni dan zatvorenika oboje s malo raspoloženja.
A treba da zna da se sve može reći bez prljavih kvalifikacija, koje su kod njega osnovno izražajno sredstvo, a nikog nijesu proslavile, jer kao bumerang osvjetljavaju ličnost sitnog zlobnika. Pa se stavio i u ulogu člana žirija kad je riječ o mojim muzičkim kvalitetima, jer drug Đuro, očito, sve zna.
Tako je nedavno maliciozno govorio i o Milanu Kneževiću stavljajući znak jednakosti između šaljivih opaski Kneževića na društvenim mrežama i njegove poetike.
Radosavović se dosad nije okitio nijednim priznanjem, a Milan Knežević, stariji od njega svega pet, šest godina, dobitnik je više zvučnih nagrada. Prvo je još 1997. proglašen za najboljeg mladog pjesnika u izboru Radija Crne Gore i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović“, a laureat je uglednih priznanja „Mirko Banjević“ za poeziju („Robijaški refreni“), i „Radoje Domanović“, „Slobodan Kostić“ i Vidovdanske povelje za roman „Obala Nesanice, i „Velike gramate“.
Uz to, Knežević je i u najnovijim anketama o popularnosti političara u Crnoj Gori jedan od trojice u vrhu, nakon predsjednika Države i premijera, pa su sve ove reference za Radosavovića samo pusti snovi.
A što zlobnim komentarima nastoji da kompenzira vlastite frustracije, tu mu se teško može pomoći dok ne napravi korjenit zaokret. Lik Salijerija očito traje kroz vjekove, čiji je kolumnista „Vijesti“ eklatantan primjer kao stvaralac na margini. A ono što mu najviše „pomaže“ da ostane gdje i jeste, upravo je taj njegov oholi, prezriv stav, koji mora prevazići, a iskazuje ga i prema ličnostima koje su od njega na daleko višem nivou.
Zato preporučujem da Radosavović ode malo do UIKS-a, i pokuša i sam da animira pažnju zatvorenika, kod kojih u komunikaciji nema švercovanja, jer svakog pročitaju za sekund. I pitam: zašto dosad nije i on organizovao neku kulturnu manifestaciju humanitarnog karaktera u UIKS-u, i bilo gdje drugdje.
Možda jer je lakše raditi u stilu „Sjela ruga pokraj puta“, prikrivajući uz maliciozne osvrte svoj rejting marginalca, koji neće ni prstom da mrdne da doprinese nekim dobrim dešavanjima u kulturi Crne Gore, nego se sprdači kao siva eminencija, koja je sve to davno prevazišla.
Zato kolumnista „Vijesti“ treba da se prizemlji, ma koliko to ateriranje bilo tvrdo i neudobno. Pa će možda jednom i propisati da valja, a zasad liči na kritičare iz pjesme Izeta Sarajlića, nalik na starce, koji o ljubavi znaju sve, sem da ljube.
Zato mu preporučujem da uzme roman Kneževića „Obala Nesanice“, a nek nama nešto preporuči što bismo mogli naučiti od njega i njegovih kolumni koje su bar zasad primjeri brčkanja u intelektualnom plićaku.
A Knežević je za njega, i ne samo njega, autoritet u svakom pogledu, i društvenom i književnom.
Drug Đuro treba da zna i da se ka UIKS-u nijesmo gurali, jer ka toj adresi nema neke gužve kad je u pitanju desant kulturnih poslenika na Spuški zatvor. Nego ga većina izbjegava u širokom luku. A onda smo mi krivi što smo boravili iza zatvorskih zidina i ispoštovali zatvorenike, i njihovo pravo na neki kulturni sadržaj bar jednom mjesečno, ili u dva mjeseca. Rado ćemo ustupiti prioritet boljima i višima, nego se oni nešto ne zalijeću ka Spužu.
A evo i finog kompromisa: da Radosavović i ja zakažemo književni nastup u UIKS-u ako dobijemo dozvolu. Pa napravimo zajednički ugođaj tamo, jer je davno rečeno: „I zatvor je za ljude.“. A ruganje programima humanog tipa nije za ljude…