Ko pušta krv?

Piše: Dževad Galijašević 

Kada bolesnik sa Miljacke klone u svojim političkim bespućima, sile mraka znaju da je lekovito pustiti krv. Ubistva, navodni suicidi i obračuni kriminalnih grupa sarajevsku čaršiju drže na stalnom oprezu i u agoničnom stanju. Tako teče unutrašnji život kasablija. Mediji ove prestupe ne registruju. Čak ni slučaj policajca u Tuzli koji je iz službenog oružja ispalio 18 metaka u leđa ugledne Amre Kahrimanović. Za ovaj službeni prestup niko u tuzlanskoj policiji nije kažnjen. Opravdanje da se naprosto nisu snašli – budući da se na čelu ministarstva nalazi čovek čije iskustvo ne prelazi igralište dečjeg vrtića u kojem je radio, a na mestu komesara rudarski inženjer – ne pije vodu.
Ni pokušaj atentata na vlasnika produkcije „Defter pres“, urednika i tuzlanskog novinara Fatmira Alispahića nije zavredeo ozbiljnu istragu. Izjave očevidaca da su dva „zelena kadra“, bliska vladajućoj SDA u Tuzlanskom kantonu, automobilom marke BMV naletela na Alispahića, na pješačkom prelazu – te da je ovaj „susret“ prošao uz teške psovke i pretnje – mediji nisu zabeležili.

Pažnja javnosti ciljano je usmerena na drugu stranu – debatu deklarisanog ustaše, generala Ante Prkačina i samozvanog sandžačkog akademika Suada Kurtćehajića na TV Fejs. Dominacija Kurtćehajića nije se dopala vlasniku ove televizije. Očekivanja nisu išla u pravcu gloženja do kostiju sagovornika u studiju već konsenzusa o pitanju mržnje prema Srbima. Nešto drugo je isplivalo na površinu. Bošnjaci i Hrvati se mrze iskonski, strateški i u detaljima – na svaki način i u mjeri koja govori da ne postoji ni solidno opravdanje za zajednički život u istoj državi.
U pozadini ovih sporenja tinja činjenica da su predsjednik Suda BiH Ranko Debevec i bivši direktor Obavještajno-bezbjednosne agencije još uvijek u pritvoru, koji je, koliko juče, produžen za najmanje mjesec dana. Debevec je ostao dužan objašnjenje da li je tačna informacija da je sa porodicom „ubice iz Osijeka“ ugovarao pomoć generalu Branimiru Glavašu da ostane u BiH kako bi izbegao odlazak u Hrvatsku na izdržavanje zatvorske kazne za ratne zločine počinjene nad Srbima. Takođe, Debevec bi trebalo da objasni i susret sa Zdravkom Mamićem od koga na poklon prima zlatni sat vrijedan desetak hiljada evra. Kasnije će svoje usluge naplatiti i polovnim polom od „Auto-kuće Kramar“ demonstrirajući koliko vredi država BiH.

Zatvor za Debeveca i Osmicu nije rešio sistemske greške niti ponudio odgovor na pitanje ko je izvršavao njihove naloge u tajnoj službi i Sudu BiH. Raščivijavanje ovih važnih detalja ostavljeno je za kasnije, valjda dok se ne vidi da li će biti rata ili neće. Bošnjačka huškanja na sukobe obećavaju nimalo prijatne epiloge a državne institucije nemaju ni mrvu kredibiliteta i političkog integriteta kojim bi procesi bili zaustavljeni.

Nepostojanje države vješto se prikriva zapadnim intervencionizmom i lažnim teorijama o stalnom sukobu „zavičajnog“ i „državotvornog“ nacionalizma. Koliko god delovalo da je reč o pojmovima koji se međusobno isključuju, trebalo bi znati da navodni srpsko-hrvatski nacionalizam i lažni državotvorni nacionalizam Bošnjaka, imaju jednu neporecivu sličnost: i jedan i drugi su orijentisani na „naciju“ koja ne obuhvata sve državljane države. Kao glavni i nerješiv problem nameće se uverenje Bošnjaka da je „vjera nacija“ a „islam zavičaj“, što navodi na zaključak da bi svi muslimani trebalo da budu sabrani u jednu državu, uređenu po islamskim načelima. Ove teze glavno su izvorište sukoba i nestabilnosti, pa i poziva na ubistvo Milorada Dodika.

Alija Izetbegović, nesumnjivi lider iskrivljene svijesti i ideje „svetog trojstva“ – vjere, nacije i države kaže: „Naša sredstva su osobni primjer, knjiga riječ. Kada će se ovim sredstvima pridružiti i sila? Izbor ovog trenutka uvijek je konkretno pitanje i zavisi o nizu faktora. Ipak se može postaviti jedno opće pravilo: islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku nego i izgraditi novu islamsku vlast. Preuraniti ovdje je jednako opasno kao i zakasniti“ (Alija I.: Islamska deklaracija – Islamska vlast 3/2.)

Način na koji su Muslimani pa Bošnjaci postali taoci razumijevanja svoga kolektivnog duha i identiteta samo u okviru vjerske svijesti rezultat je značajnog učešća naroda u tom vjerskom pokretu koji je sebe nazivao strankom. SDA, kao fundamentalistički pokret koji je osnovao Alija Izetbegović sa takozvanim Mladim muslimanima, gurnuo je Bošnjake u dinamičnu konfrontaciju prvo sa Srbima, zatim Hrvatima a kroz rat u tzv. Cazinskoj krajini i u međusobni sukob. Pokazalo se da su pogubne ideje žilavije i od Alije i od SDA. O dalekosežnim posledicama još je rano govoriti u prošlom vremenu. Sudeći po političkoj klimi u BiH one su u jeku pune realizacije.