Kredit-efendija – kupio mrvice sa Milovog stola, sad bi da „gazduje“

Piše: Boško Vukićević

“Imamo preporuke od naših NATO partnera kada su u pitanju strateške vrijednosti države i to da vodimo računa ko će voditi ta mjesta, vjerujem da ćete imati to u vidu. Dati nekom takvo mjesto, koji ne dijeli NATO vrijednosti i to od strane premijera, nekako se kosi sa mojim razmišljanjem i shvatanjima”, rekao je Ibrahimović.

Komplikovano je dokučiti da li data izjava ministra Ibrahimovića sadrži veću količinu gluposti, besmisla, ili nemorala.

Neko će se zapitati: kako jedna vojna organizacija, osmišljena i napravljena da vodi rat, može imati bilo kakve „vrijednosti“?

Vođenje ratova, tj. ubijanje ljudi, samo po sebi isključuje priču o vrijednostima. Čak i kada se radi o oslobodilačkim ratovima, treba izbjegavati diskurs o vrijednostima; te stvari, jednostavno, ne idu jedne s drugim, jer u bilo kojoj vrsti ratovanja ljudi ginu, dešavaju se nesreće.

Vrijednosti se mogu pronaći u raznim drugim organizacijama: kulturnim, dobrotvornim, itd. Povezati NATO sa vrijednostima bilo koje vrste je, naprosto – contradictio in adjecto.

I sa takvom ocjenom bi se usaglasili i mnogi zagovornici NATO -a, makar oni koji imaju racionalnosti u rasuđivanju.

Nadalje, osobito je degutantno (a tu dolazim i do nemoralne komponente u izjavi) govoriti o „vrijednostima“ organizacije koja je ubijala djecu zemlje čiji si državljanin. Kao i djecu u drugim zemljama. Dječje suze, a kamoli njihovo ubistvo, anulira kompletnu priču o vrijednostima organizacije koja ih je uzrokovala. Čovjek za zrncem etičkog u sopstvenom ponašanju ne bi smio pominjati „vrijednosti“ NATO -a nakon tragedije u Murini.

Zamislite kakav bi bio stav blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija (ličnosti koja je imala presudan uticaj na pad zločinačke diktature Mila Đukanovića) – kada bi čuo ovu priču o „NATO – vrijednostima“? Znamo mišljenje mitropolitovo o NATO -u, neću ga ovdje ponavljati, kao ni navoditi u kolikoj mjeri bi naš Đedo bio razočaran i iznevjeren aktuelnim dešavanjima.

No, nije osnovni problem u ovoj izjavi ministra. Problem je u tome što jedna krajnje korumpirana stranka, koja je decenijama unazad bila privezak zločinačke diktature (i u takvom bitisanju se u „mutnim poslovima“ isticala više i od samog DPS -a, SD -a i SDP -a) – danas opet pretenduje da bude dio vlasti. I biće – voljom zapadnih ambasada. Bošnjačka stranka ne samo da zahtijeva prisustvo u vlasti, već traži ključna mjesta, postavlja uslove, stavlja veto na učešće političkih predstavnika srpskog naroda.

Dakle, umjesto opšte lustracije koja, istorijsko iskustvo pokazuje, logički slijedi padu autokratskih režima, mi danas „na tacni“ dobijamo političku revitalizaciju najkorumpiranijih kadrova.

Banalno je ovdje navoditi mnogo puta ponovljene fraze – „jesmo li se za ovo borili?“, ili – „džaba smo krečili“, ali one u potpunosti odgovaraju situaciji.

Slučaj Ibrahimovića i Bošnjačke stranke samo je jedan od mnoštva primjera koji pokazuju da naše društvo u procesu demokratizacije još uvijek nije napravilo značajne korake.