Lažovi

Piše: Milija Pajković

 Pošto sam napisao nekoliko osvrta, kolumni, članaka, čak i literarnu priču o budalama, ne bi bilo zgoreg da nešto napomenem i o lažovima, jer smo, pored budala, okruženi i njima. I to obilno!

I zaista, posebna vrsta i podvrsta ljudskog roda jesu – lažovi. Lažovska istorija doseže, kao i u slučaju budaletina, u daleku prošlost i njeno razlučivanje i odvajanje od vremena nastanka ljudskog roda i društva je naprosto nemoguće, nego je treba posmatrati samo u tom sadejstvu i nikako drugačije.

Lažovinja je toliko zanimljiva da je privlačila i mnoge pisce da pišu o njoj i o njenim sljedbenicima i pobornicima. Tako su lažu spomenuli još u antičkim vremenima čuveni Homer u ,,Odiseji“, zatim Mestrije Plutarh iz Heroneje u Beotiji, pa Hesiod u ,,Teogoniji“, kao i Platon i Aristotel.

Znatno kasnije, Erik Rudolf Raspe, njemački bibliotekar, naučnik i pisac, rođen 1736. godine, i sam označen od svojeg biografa kao lažov ili ublaženo izrečeno, kao ,,prevarant“, napisao je svoje poznato djelo ,,Nevjerovatne dogodovštine barona Minhauzena“, koje je stvorio prema kazivanjima stvarne ličnosti – Karla Fridriha Hijeronima Minhauzena, rođenog u Bodenverderu 1720. godine, gdje je i preminuo 1797. – og ljeta. On je sa nepunih dvadeset godina pristupio ruskoj vojsci i borio se protiv Turaka. Po povratku iz Rusije u Njemačku postao je poznat po pričama o ratovanju, koje su bile pune laži, izmišljotina, ali i takve da nikom nijesu mogle da naude. Za one koji vole da lažu i danas se kaže da ,,baronišu“.

Naravno, nikako se ne smije zaboraviti  ni junak romana za djecu italijanskog pisca  Karla Kolodija iz 1883. godine ,,Pinokiove avanture“ – Pinokio, drveni lutak kojeg je stvorio majstor Đepeto dugo je sanjario da postane dječak. Ta mu se želja i ostvarila, ali je počeo da laže, a svaki put kad  bi slagao nosić mu je rastao – koliko slaže, toliko i naraste.

Međutim, jedno su književnost, filosofija, a drugo stvarni život. Zato ću pokušati da nešto pobliže pojasnim o našim, dakle, domaćim lažovima,  a ako se neko i prepozna u svemu tome, neka se ne sjekira i ne ljuti, jer je ovo samo nekakvo opšte tumačenje, a nikako na osnovu nekih ličnosti, nekih lažova, pa, dakle i njih, taman posla,  a svaka moguća sličnost  je  samo slučajna,  nenamjerna i ništa više od toga.

Naravno, počeću sa pojašnjavanjima od one grupe lažova koja nije opasna po okolinu, od onih koji lažu da bi lagali, jer tako smatraju da će biti u središtu pažnje nekog društva. Takvi najviše pričaju laži iz vojske, a, bogami, pridruži im se poneko od slušalaca, jer su vojne zgode i nezgode nepresušni izvor laganja. Nazvati takve lažovima možda je ipak nepotrebno, jer mogu biti u svemu drugom tačni i pričati istinu. Uostalom, to što izlažu i izmaste brzo se i zaboravi, a ponovo se priča prilikom narednog okupljanja, kao da nikada i nije ispričano. Iz tih hvalisavih laži niko ne izvlači bilo kakvu korist, jer je i nema. To su, znate, one pričice oblika ,,tandara mandara broć“, to je, ujedno, laganje iz čiste ljubavi prema laži i to su dokoni lažovi. Oni lažu u trenucima dokolice, a izvan toga znaju i da budu istiniti.

Pored toga dokoni lažovi vole da dokonišu o lažnim tučama, o lažnim djevojkama i o svemu drugom, a sličnom. Jednom izgovorene takve laži i nijesu neka smetnja, ali ako se ponavljaju onda prelaze u dosadu i postaju puko suvoparno hvalisanje. A ne treba zaboraviti da je linija između lažova i hvalisavaca tako tanana da je to nepojmljivo, pa se hvalisavci, a sve u cilju zadržavanja pažnje slušalaca, često  zaborave, pa skrenu i u svijet laganja.  

Poslije tih lažova iz vojske i sa ovih novijih ratišta, kao i poslije tučerskih i ljubavnih, slijede fabrički lažovi. Industrijalizacija je uništila selo i seljaka gospodina, a izbacila kao poplava đilkoše i među njima i takve lažove. Fabrički lažovi su takođe bezopasni, a laži su sipali kao iz vreće u vrijeme jela u restoranima, onda kad bi uništili neku skupu mašinu da bi, dok se ne opravi, kosili, plastili i sjekli šumu; najviše su lagali za vrijeme noćne smjene. Kakve su se tu, naročito za vrijeme dugih zimskih noći, prosipale laži, takve da se i istinitom čovjeku javljala želja, nezavisno od njega, da poželi da laže.

U pojedinim fabrikama i preduzećima su se, čak, pravila nadmetanja u laganju, s dosta učesnika, a pobjednik je dobijao prelazni pehar, ponegdje i drugi u trajno vlasništvo, a sve je bilo začinjeno po pravilima – jelom i pićem. Šteta što neko nije zapisivao sve te laži, bio bi to veoma značajan doprinos našem narodnom stvaralaštvu.

A kad smo već kod narodnog stvaralaštva, naredna grupa lažova su narodni lažovi. Takvi lažovi su oni sa prela, sijela, sa sabora, a veoma su rado primani u društvo, jer su svojim namjernim lažama razbijali dosadu, koja bi se, ipak, ponekada  učaurila, uprkos pjesmama i raznim igrama. Njima je mašta radila jače nego ostalim i svi prisutni su ih slušali kao omađijani, naročito onda kad bi pričali stravične izmišljotine, one sa đavolima, vješticama, vilama, vilenjacima, prikazama, duhovima. Bilo je to ono pravo razdragano laganje – ,,laži lažo da se veselimo“…

Međutim, to i ne znači da se nekom od njih i nije nešto pričinilo, iz golog straha ili su baš nešto vidjeli, ali ćuti, a ako ne možeš, onda ne pričaj u većem društvu, nego samo pojedinim i to onim provjerenim.

S njima su u barabar varoški lažovčići, ali, ujedno, plići od narodnih, jer je, ipak, teško da doskorašnji stanovnik sela, najednom postane čistokrvni varošanin, s drugim navikama i s drugom pričom! To su lažovi radi laže, čisto da im prođe vrijeme, da sebe izdignu iznad sivila i učmalosti varoši i varošice u kojoj grickaju komadiće vremena zarobljeni u svemu tome. Lažu po kućama, stanovima, na ulici, u prodavnici, u kafanama, onako s nogu, na brzinu, a kad se nalažu onda mirni odu kući i kunjaju do sljedećeg ataka na nekog. Kod njih je svaka druga riječ ,,brate“, ma kome se obraćali:

– Za tebe, brate, sve!

– Ti si bratska sila!

– A da ti si brat bratski!

Najgore je što su i mladi prihvatili takav način govora, a to je sve posljedica raspada prosvjete sa školom, porodice, pa i cjelokupnog društva, u kojem je na površinu isplivalo sve ono što je ranije bila sprdnja i ono što je nemoralno i nevaljalo.

Posebna vrsta lažova su oni koji ne mogu bez laganja i koji počnu da vjeruju da je ono što su izlagali živa istina i da im se to stvarno desilo i tu ne bi bilo sile da ih ubijediš da nije tako.To su istiniti lažovi! Kovanica koja je puna nepojmljivog i nemogućeg, puna suprotnosti, ali i najbliža opisu stanja takvog lažova ili lažovke, da ne zaboravimo da i ljepši pol zna da izvaljuje neistine, ali ih nećemo spominjati, nego ćemo sve podvesti pod muški rod.

Na razmeđi bezopasnih i onih opasnih i štetnih lažova su internet lažovi, nazvani tako po obilatom korišćenju ove novotarije, koja ima i svojih dobrih strana ako se koristi kako treba i koliko je to neophodno, ali u suprotnom, onda ne pitajte ništa. Oni preko interneta lažu u svim oblastima, plaćeni za takvo laprdanje i lažu, naročito su revnosni u ocrnjivanju neke ličnosti, nečijeg djelovanja, iako ono može biti sasvim ispravno i korisno za društvo, naročito ako nijesu iz istog tabora, a često okivaju u zvijezde one koji im trebaju zbog nečeg, iako mnogi od tih  i nijesu, zbog nečeg, neke ličnosti za primjer. Tu su i oni koji se javljaju ispod raznih tuđih objavljenih tekstova, gdje šire laži, podmetačine, mržnju, a sve sakriveni, bez neke opipljivije mogućnosti da se otkriju. Zanimljivo je, primera radi, da su u Crnoj Gori, u oblasti sporta, pojedini lažovi, hvalisavci bez osnove sa interneta, ušli i u neke strukovne saveze, uništavajući tako tu granu sporta, a odjednom putujući po svijetu o tuđem trošku i dobijajući novac od onih koji su im slični, a nalaze se u nekim važnim tijelima. Da li treba spomenuti da je tako i u drugim oblastima, u kulturi, umjetnosti, pisanju.

E sad sa tih, ipak, ne toliko štetnih lažova, ali štetnih svakako, prelazimo neosjetno na one, bogami, kvarne i baš štetne, a zbijene pod samo jednu kapu, na lažovine ili lažovinje, kako vam god drago, obogaćene tafrom, džavrom i gargom.

A lažovinja je mnogo i među običnim narodom, ali i među onim neobičnim, odnosno obrazovanim ( tu, u obrazovane, nijesu uključeni, a neka ne zamjere, oni koji su završili škole i studije preko dosta veza i vezica, a ne naročito oni koji su pokupovali srednjoškolske i fakultetske diplome po raznim selima i varošicama, a tek nijesu stručni).

S takvim lažovima ulazi se u svijet štetnosti i pokvarnosti, a on se zahuktao odmah poslije 1945. godine, pa neka se koprca i buni ko god želi i koliko god hoće. Prosute su, uistinu, velike laži, te o ovome, te o onome, data su velika obećanja, a sve u cilju tobožnjeg ugađanja narodu, koji nije smio da se čuje živ, još pun sjećanja na rat i sa ranama od  i iz njega, pa je našao utjehu u obnovi i izgradnji ojađene otadžbine, znatno veće nego li je to danas.

Ne treba nikako zaboraviti da se mnoge namjerno izgovorene laži tokom rata nekog koštale glave, robije ili zdravlja.

Naravno, pokazalo se da je dosta toga što su obećavali bila najobičnija laž i danas kušamo, ni krivi, ni dužni, posljedice svega toga, umjesto da živimo lagodno od svih bogatstava kojima nas je dobri Bog obilato darivao.

Tako se vrijeme laži učvršćavalo iz dana u dan, iz noći u noć, a lažovi uvidjeviši da mogu lagati do mile volje to su koristili do iznemoglosti. Neki su napredovali u službi tako što su lagali sve i svašta o svojim suparnicima, a njima su se pridružili i mnogi drugi iz jedne jedine političke partije. Dovoljno je bilo da ste njen član i sva vrata su vam bila otvorena, dok su sljedbenici istine, koji nijesu bili njihovi  i  koje nijesu zanimale njene tekovine ostajali uskraćeni za mnogo toga.

Nemojte da vas iznenadi da mnogi i danas pohvalno govore i pišu o tim vremenima, pa i o industrijalizaciji, kao i o svim tim lažovima, jer su se dohvatili grada, oslobodili teškog seljačkog i mučeničkog rada, razumite ih, bilo im  je divno -,,ala volim ovaj režim, ništa ne radim, samo ležim“.

U ovo sad vrijeme, naprsnućem te jedne partije iz koje su izletjele i razne druge, javio se i nastavak tih lažova, koji su postali politički lažovi.

Oni su baš bestidni u svojim lagarijama i lažima, do te mjere da im ne možeš vjerovati ni kada ti kažu da je dan, a jeste, uistinu, dan. Tako će te nalagati dok ne zasjednu onamo gdje su naumili, da ćeš ih ne samo ti, nego i mnogi ostali, podržati, a kad završe posao – slikaj se, pobro…

Oni će biti sve samo da dođu do željenog cilja – čas ovo, čas ono, čas oni,  a ako treba i ovi.

Kad se pojavi neko od poštenih političara, a za divno čudo, ima ih, doduše ne mnogo, onda se lažovčine iz raznih partija udruže i izmišljaju razne laži za dotičnog, samo da ga izbace iz igre i da mu naude, a oni da se učvrste.

U laganju uopšte, često su gori prenosnici laži, nego oni koji su je i izmislili. Kad bi barem prenijeli ono što je taj i nalagao, nego dodaju i svoje laži, tako da laži narastu kao pečurke poslije kiše i postaju još više zakrivljene i nakrivljene.

Kad lažovi izlažu da bi im ostali vjerovali, onda se zakunu:

– Majke mi mile, te ovo nije istina. Ako treba i u crkvi da se zakunem.

Kad se pobolje razmisli, iako laže, on je rekao istinu. Nevjerovatno, ali je tako.  A evo i kako – pa kune se u majku da ovo nije istina. Naš jezik je sav vrcav, bogat i dozvoljava razne igre riječi.

– E, ako ovo nije istina, ne pomjerio se sa ovog mjesta.

I dok lažunja on se pomjeri, eto dokaza da je u pravu.

Ili:

– Dabogda mi ovo zadnje bilo, te vi ne kazujem živu istinu…

Pritom kad završi lažu onda gucne rakije, ako je ona u pitanju ili zagrize od jagnjećeg ili svinjskog pečenja, ako je ono u tom trenu u opticaju, pa prema tome nije mu zadnje…

Bio je jedan veoma vješt lažov, sve u svemu i prevarant, tako barem pričaju, a nije bio oženjen, a niti je imao sina uopšte, a kad bi htio da uzajmi pare od nekog, onda bi se na kraju ovako kleo:

– Života mi sina tog i tog (da ne spominjemo nijedno ime) dabogda ga u smrtno ruho obukao, dabogda mu vrane oči kljucale, te ti ne vrnem pare tad i tad, a možda i prije.

Naravno, tako je otapao srdašca onih od kojih je tražio novac, a oni ga poslije nikad nijesu dobili, a i njega su sve rjeđe sretali.

I da ne zaboravim, postoji i još jedan sloj lažova – to su maštoviti lažovi! A da bi neko postao maštoviti lažov, dakle sasvim bezazlen, koji neće nikom da napakosti, koji laže samo da bi pridobio nečiju pažnju, da bi razbio uštogljenost u nekom društvu, čija laž ne može da naškodi ni malčice nikome, a koji da bi tako složio priču i laž, mora i da poznaje književnost, pa ako ne isuviše, a ono makar onu narodnu, naše prelijepe bajke, basne, anegdote, svjetski značajne ili da ih je barem slušao od starijih i zapamtio, naravno.

Sve naše varoši, varošice, sela, zaseoci  imali su takve lažove, kojima je mašta radila punom parom, koji su imali svoj krug slušalaca, koji su jedva čekali da ih nešto izlažu, jer im je od tih laža bivalo lakše, imale su one i psihoterapijsku vrijednost. Kad su se rastajali do sljedećeg viđenja, do sljedeće laže, bivalo je bolje i lažovu i onima koji su ga slušali, samo pod jednim uslovom da nikad ne ponavlja laži i da je priča duboka i blagotvorna. A one su u većini slučajeva i bile takve –  u njima nije bilo politike, mržnje, zavisti, ogovaranja…

I šta da vam napišem na kraju ovog osvrta, drage moje i dragi moji? Ono jeste da je najbolje da više ne postoji uopšte nijedna vrsta lažova, da svi na svijetu i kod nas govore samo istinu, ali tvrditi da će jednom i stići takvo vrijeme, bila bi najobičnija laž.