Mandat – ili trgovci narodnom voljom

Piše: Emilo Labudović

Kada je negdje početkom višestranačja u Crnoj Gori Ustavni sud protumačio da su odbornici i poslanici „vlasnici“ mandata i da njime „mogu slobodno da raspolažu“, udaren je glogov kolac u politički organizam države i trajno ga inficirao virusom nestabilnosti. Obrazloženje da su to najviši dometi demokratije vjerovatno će biti opravdano kroz nekoliko decenija demokratskog razvoja i uhodavanja demokratske prakse, ali u zemlji koja je tek izlazila iz opanaka i pokušavala da svoju grubu, seljačku, nogu ugura u evropske salonke, bilo je čista smijurija.

Vlasništvo nad mandatom bi još i imalo smisla kada bi izborni sistem bio drugačiji, kada bi podrazumijevao otvorene liste i individualnu kandidaturu. Tada bi izabrani, kroz mjeru podrške birača, precizno mogao da izmjeri svoju političku snagu i širinu svoje slobode. Ovako, sve dok su političke stranke glavni nosioci i kreatori političkih kretanja u državi, licemjerno je govoriti o individualnosti onih koji u državna i politička sedla uskaču sa stranačkih lista. Jer, nesporna je činjenica da se biračko tijelo, uglavnom i u najvećem broju, politički opredjeljuje ili prema strankama i njihovim koalicijama, ili prema njihovim liderima. I treba biti iskren, osim „čela“ listi koje učestvuju u izborom procesu, svi niže rangirni su, izvan najužih stranačkih krugova, uglavnom politički aninimusi. Za mnoge od njih, prije izbora, teško da je iko čuo izvan uže familije.

I, sad, taj i takav politički anonimus, koji je, voljom stranke, njenim angažmanom i njenim ne malim sredstvima postao odbornik ili poslanik, odjednom i bez zapreke, može tim statusom da raspolaže kao da mu je od baba ostao. I ne samo što može, već i raspolaže, trguje i ucjenjuje, gubeći svaku vezu ne samo sa strankom koja ga je lansirala u političku orbitu već i sa voljom, težnjama i opredjeljenjima birača koji su im poklonili povjerenje. Poduži bi bio spisak tih trgovaca narodnom voljom koji su, šićareći manje ili više blaga, mijenjali ne samo „narodnu volju“ svojih stranaka i koalicija, već i ukupni rezultat te volje bilo na opštinskom bilo na državnom nivou.

„Veliki“ igrači, od Slavka, Novaka i Pajovića naovamo, svojim prebjezima usmjeravali su crnogorski državni brod čas tamo, čas ovamo, a uglavnom sve dalje i dalje od autentične narodne volje. Ali, oni su za sobom vodili čitavu svoju političku čergu i, možda, gledano sa te strane, nijesu bili sporni. Bila je to stvar odnosa na relaciji stranka – birači, a taj politički ples na žici između povjerenja i njegove (zlo)upotrebe platili su odlaskom na političku marginu i u zaborav.

Međutim, za razliku od tih slučajeva, pojedinačni izleti iz određenog političkog jata su nešto sasvim drugo. Njihova politička težina je u apsolutnoj nesrazmjeri sa njihovim političkim uticajem u biračkom tijelu jer je rezultat „kredita“ koji su dobili od stranke. I nije sporno ako se u određenom trenutku taj „kredit“ ne dopadne tražiocu ili se on prava na njega odriče iz bilo kojeg razloga, ali je pošteno da se pozajmljeno vrati zajmodavcu. Ili, prevedeno na jezik politike, da se mandat vrati njegovom izvornom nosiocu, odnosno stranci ili koaliciji.

Najnoviji primjer (zlo)upotrebe mandata kao delegiranog prava jesu dvije (moja majka bi rekla „kaćiperke“), koje ovih dana ljuljaju vlast u Podgorici. Izvjesne Nađa i Jevrosima, za koje do juče čestito nijesu znali ni svi iz ulaza zgrada u kojima žive, a koje su se u politiku uplele darovanim mjestom na listi PES-a, iz petnih žila su zapele da „vrate mandat narodu“. Mandat koji ni u snu nijesu dobile od naroda već isključivo voljom Spajića i Milatovića kojima su, opet, građani dali većinsku podršku sa ciljem da se sa političkog kormila Glavnog grada definitivno ukloni DPS.

To što je u međuvremenu puklo između Milojka i Jakova, unutrašnja je stvar PES -a, i ne tiče se nepodijeljene volje građana da konačno vide leđa tridesetogodišnjim jahačima i goničima robova. Bez obzira kojoj su se „strani“ u PES-u priklonile, ove dvije „Marije sa Prkosa“ apsolutno nemaju ni moralno ni političko pravo da sruše narodno povjerenje koje je dato partiji čijom su voljom i odlukom postale to što jesu. Tim prije što je i njihov „izabranik“, Jakov Milatović, u fotelju predsjednika države zasjeo zahvaljujući glasovima Srba koji su, koliko god nevoljno, glasali ne za Jakova nego protiv Mila. A među njima i potpisnik ovih redova, pri čemu često, u sebi i za sebe, šapne: ruka mi se osušila! I sad, taj isti Jakov, zajedno sa svojim „prvim pratiljama“ iz gradskog parlamenta, šuruje sa Milovim junošama, u namjeri da, zbog mržnje prema dojučerašnjem saborcu, ne samo u Podgorici, sve vrati na početak.

I na kraju: niko ne spori pravo narečenim gospođicama da budu nezadovoljne politikom stranke u kojoj su i dalje, makar se formalno razvele. Ali, narod na koji se one pozivaju i u čije ime govore, onako nadobudno i kao da su već potrošile pet, šest mandata, nije glasao ni njihovu partiju, a njih posebno pogotovo da bi se igrao žmurke i uzimala – davala mandata sa ovim udavačama. A ako su već toliko nezadovoljne, neka lijepo presaviju papir i vrate mandat! Ne građanima, jer ih, kažem, građani ni u snu nijesu sanjali, već onima koji su im taj mandat i dali – PES-u. A onda, kad su se već tako žestoko preporučile, mogu slobodno da se udaju tamo gdje ih, očigledno ne srce već interes, vodi. Makar to i bila njihova nedavno otkrivena ljubav – DPS.

Dok ispisujem ove redove, onaj Ibrahimaga ufura u Vladu sa karavanom od cijelih šest ministara. Crna Gora ne pamti da je jedna jeftina demagogija skuplje prodata, ali – politika je to. Politika zavkoju se, često, kolokvijalno kaže da je – KURVA. Međutim, moj profesor prava, čuveni dr Radomir Lukić, je, osporavajući tu tezu, često govorio: „Nije politika kurva, već je u njoj previše onih koji se, iz ličnih i sebičnih razloga, prostituišu“! Ili, da se ne kurvamo sa srpskim jezikom, previše je onih koji se kurvaju.