Maradona

Piše: Bulatović I. Bogić

„ Nemoj plakati za mnom, Argentino
Istina je da te nikada nisam ni ostavila
Kroz sve te teške dane
Moga ludog života
Održala sam obećanje
Nisam te zaboravila!“

U sportu elite, buržuja koji pokušavaju da zadrže tekovine istinskoga Plemstva, aplaudirati protivniku ili izjaviti: „ Đe pogubih od sebe boljega!“, to nije bila rijetkost, već nepisano pravilo. I danas ćemo vidjeti gdje mladići i djevojke, u sportu plemstva i monarhizma, aplaudiraju protivniku dlanom o reket. I ista ta publika buržuja, da l’ domaća ili ne, spremna je bila, nekada i češće, da otprati remek djelo trenutka koji se više nikada ne može ponoviti, aplauzom. Tek u potonje, globalno i obezličeno vrijeme maski, ta „elita“ umije da zviždi majstorijama najboljega, dječaku iz „civilizacijskoga predgrađa“, sa Balkana.

Ali u sportu koji je najbolja slika i refleks civilizacije masovne proizvodnje, masovnih medija i obezličenja i raščovječenja, da bezbrojna gomila, katkada i rulja imenovana imenima paganskih plemena iliti imenom zvijeri, da aplaudira i klanja se Igraču, Potezu, Ljepoti, bez obzira što svojim golovima pečati njihovu sudbinu i sudbinu njihovog kluba, to je mogao samo Maradona. To je mogla publika „civilizacijskoga predgrađa“, sa balkanske Marakane čije himne su pisali Pjesnici, a sa tribina ih posmatrali Akademici. To je smogla jednom i publika Kraljevskog kluba. No, odista, imali su i kome i čemu. Gol koji je postigao Maradona ’82. u Beogradu, ostao je gol za fudbalske antologije.

Jedan koji je došao prije Njega, koji pripravio mu je put, učinio je sve da nakon karijere bude samo marioneta, Maradona je činio sve da do kraja bude protagonista i igrač odluke pa i kada je samo ličio na antiheroja. Njegove nekada apsurdne poruke, subverzivne su, a dekadentne samo u svojoj pojavnosti, bile su odgovori apsurdu vremena. Njegova pobuna nikako nije bila niti adolescenska, niti samo gaf pretjeranog ekscentrika koji to više ne može biti na terenu, ali mora u drugom obliku, niti je to bilo djelo iz ljubavi prema „bijeloj ženi“ koja mu je zarobila um. To uvijek je bio pokušaj Driblinga, djelo Srca žednog svjetske pravde , pokušaj vaspostavljanja svjetskog flastera za svjetsku bol koju proizvodi svjetska vlada. Dječak iz predgrađa Buenos Ajresa donio nam je ono što samo i usamljeno usred svih predgrađa i smetlišta niče: Krvavu, Mirisnu Ružu!!! Da, dječački snovi koji krenuli su iz provincije prema svijetu, davali su mu snagu da ne bude slomljen i pored svih klizećih startova i agresivnih odbrana, nakon svih kasapina i Gojkoečea: Otimao se i Prkosio!

Tog ljeta ’86. mi djeca iz provincije, iz države koja bješe jedno veliko predgrađe Zapada, u „startas“ patikama i „jasa“ šortsevima, mislili smo da u Mehiku nećemo imati za koga da navijamo. Da ćemo uživati u fudbalu, ali da će naše srce biti daleko, daleko van terena. Bora Milutinović i Mehiko, ubojiti, a nesuđeni golgeter Crvene Zvezde, majstor salta i Reala, Ugo Sančez Markez, možda su nas najviše interesovali, posebno nakon zemljotresa koji smo odbolovali odmah nakon onog našeg. Otmeni Lineker i spretni Barns, u „meksičkom talasu“ čekali smo Zika, Platinija nismo bili preboljeli!!! No, kako je Mundijal odmicao, taj tajfun, ta užarena kugla, ta eksplozivna naprava, taj dinamit u trku, ti bljeskovi Srca koje skače po terenu, to krupno šilo koje prolazi kroz igrače, taj mađioničar koji skriva loptu i čiji pokreti su iluzija, a čije slavlje je poklon Narodu i Nebu, taželja koja jeste od ovoga svijeta ali koja sanja neki Drugi, sve nas je zaplijenila i orobila! I nešto što se nikada ne bi oprostilo nikome, oprostilo se Njemu! A ako ćemo pravo: da nije sam priznao, ni do danas ni jedan jedini „var“ ne bi bio dovoljan dokaz da je loptu dotakao dlanom, a ne glavom! Na koncu, ako je dribling magija, onda nije bilo ni sudijske greške! Svijet je samo priznao istinu iza koje su tvrdo stajali Napolitanci: U Napulju stanuje Bog! Maradona je i definitivno, planetarno postao Mesija!

Kasnije su se rađali i Ronaldo, i Figo, i Mesi… ali niko nikada više neće biti fudbaler Mesija zbog koga se voli neki narod i čita neka „Milonga za Hasinta Čiklanu“ koji spreman je da za druga na kocku život stavi. Pa i ako nikada ne vidim tu Eparhiju buenosajresku, ne zagrlim emigrante koji sanjaju narod koji više ne postoji, i ako nikada ne vidim ulice kojima kao Maradona trči Blagoje Jovović, Dječak iz Kosića, neću mnogo izgubiti! Čuo sam Manu Čaoa, Španca sa srcem gaučosa („Ono što moramo da uradimo jeste da kažemo „ne“ ovakvome svetu“!), posmatrao sam Buđenje Buenos Ajresa, gledao sam Boga kako igra fudbal, znam šta Junaci su i Grobovi!!!

Šta reći kada je taj Duh tako veliki da više nema nikakve veze ni sa fudbalom, ni sa loptom, već samo sa Nezadrživim, Nezaustavljivim, Nebeskim trkom koji je Hod po vodi! Cijeli svijet plače, cijeli potlačeni svijet je Argentina koji voli Borhesa na terenu, koji voli Hajduka u životu! Nakon Kasijusa Kleja, niko nikada tako nije iz centra njenog bezdušja uzdrmao hladnu birokratiju, dehumanizovanu mašineriju štampanja novca i moći. Niko tako nije obezvrijedio i udario šamar lažnome bogatstvu i lažnim vrijednostima, niko nije ostao tako Dječak iz Predgrađa Buenos Ajresa koji nestaje:

„ Uzvišenost savremenoga čoveka je u protestu. Slava onome ko iz protesta spaljuje samoga sebe pred nemom gomilom, i onima koji izlaze na trgove i protestvuju sa plakatima i parolama osuđujući sebe na represiju, i svima koji kažu „ne“ egoistima i karijeristima i bezbožncima. Treba se uzdići iznad prava na život, u praksi, spoznati smrtnost našeg tela u ime budućnosti, u ime besmrtnosti“!

Zbogom, Poslednja Velika Pobuno!!!

(Tekst poklanjam mom bratu Muratu B.)