„Marksističko-lenjinistički pohod na civilizaciju“ – peti dio

Piše: Luka Kešeljević

Sada nešto da rečemo o marksističkom shvatanju odnosa najamnog rada i kapitala. Marks i Engels u unapređivanju rada vide društveno raslojavanje. Najamni rad oni vremenski lociraju od pojave manufakture i njene transformacije u industriju. Kapital je višak vrijednosti. To je vrijednost koja se ulaže u proizvodnju, uvećanje dobiti. Kapitalom, kako mu ime kaže, raspolažu kapitalisti. Radnik, ili najamni radnik, kako ga marksolozi nazivaju, kapitalisti služi za proizvodnju. U antici su to činili robovi, u Srednjem vijeku kmetovi, ali oni, za razliku od radnika nisu bili slobodni. Rob je vezan za robovlasnika, on je njegova imovina, kmet za feudalca, a radnik je slobodan, njega kapitalista ne može prisiliti da radi ako on ne želi. To ne osporavaju ni Marks i Engels. Marks u jednoj raspravi na svoj način opisuje odnos najamnog radnika i kapitaliste. Navodi primjer kako radnik za dvanaest časova kapitalisti uveća vrijednost sirovine za šest maraka, a kapitalista njemu isplati svega tri marke: „Ako radnik za dvanaest časova stvori vrednost od šest maraka, onda za šest časova stvori vrednost od tri marke. Za šest časova rada on je proizveo kapitalisti onoliku vrednost koju dobija u vidu nadnice od tri marke. Posle šest časova rada obojica su kviz, jedan drugom ni pare ne duguje.“ (Karl Marks, „Najamni rad i kapital“, prev. Dimitrije Tucović, Mediterran, Novi Sad, 2017, str. 16.). Autor prenebregava pitanja ko je radniku zakupio prostor za rad, ko je stvorio fabriku, ko nabavlja sirovine i tsl, već veli: „Kapitalist uvodi radnika u svoju radionicu ili fabriku, gdje se već nalaze svi predmeti potrebni za rad: sirovine, pomoćni materijal (ugalj, boje itd.), alat, mašine.“ (Karl Marks, „Najamni rad i kapital“, str. 16.). Pa, valjda, ovo sve ne pada s neba? Ko to obezbjeđuje? Pa, valjda taj „zli“ ili zaista zli kapitalista. Pa, kako onda ne radi ništa?

Skoro sam o ovim teorijama razgovarao sa jednim prijateljem iz Nikšića koji se bavi prodajom kokica i klasova kuvanih. Kada ču to da gazda (kapitalista) ne radi ništa ga je to prilično zaboljelo. Navodi svoj primjer. Zimi nema mnogo posla, pa sve sam obavlja. Ljeti kada ima više, angažuje dva – tri radnika. On svakodnevno ide u neko obližnje selo da prvo kupi klasove, pa da ih utovari, dotjera kući, obavi neophodno, potom od kuće dotjera na mjesto gdje prodaje. O održavanju aparata, nabavci plina da i ne govorimo. Ispada da gazda više radi od radnika. Radnik može da odspava i do sedam sati ujutro, a gazda mora ustati makar dva sata ranije. Sve u svemu, i radniku i gazdi je cilj da što više rade, jer što više budu radili, više će i imati.

Razlika između, sa jedne strane, robovlasnika i feudalaca i kapitaliste, sa druge strane je golema. Robovlasnici i feudalci rođenjem uživaju svoja prava, bolje reći, privilegije. Neko je rođenjem gospodar, a neko, kako veli Aristotel, po prirodi rob. U Srednjem vijeku je to slično. Tu nema inovacija, nema novčane privrede, kmet gospodara izmiruje uglavnom u naturi. S druge strane, kapitalista to ne mora biti rođenjem. On to nije po privilegiji. On prvo kapital stvara radom i nerijetko inovacijom. Parna mašina je stvorena u epohi kapitalizma, a ne u antici ili srednjevjekovlju. Kapitalista radniku mora da obezbijedi sredstva za rad, u robovlasništvu je sam rob to sredstvo, a u feudalizmu, kmet je vezan za zemlju i ima nekoliko alatki kojima raspolaže.

Marks i Engels smatraju da je nepravedno da kapitalista raspolaže sredstvima za rad, već ona treba da budu na raspolaganju čitavom društvu. Da ne ulazimo dalje u to, vidjeli smo kako je ta utopija implementirana na istoku Evrope i kod nas. Prema njima, privatna svojina treba da se ukine. Samo od sebe se nameće pitanje kakav će motiv za rad imati ljudi ako se dostigne taj ideal ukidanja privatne svojine. Tim pitanjem se bave i u „Manifestu“: „Prigovoreno je da će sa ukidanjem privatnog vlasništva prestati svaka djelatnost i da će nastupiti opće ljenčarenje. / Po tome bi buržoaski društvo već odavno moralo propasti od ljenosri, jer oni koji u njemu rade ne stiču ništa, a oni kojoj njemu stiču, ne rade“ (Karl Marks, Fridrih Engels, „Manifest komunističke partije“,prev. Moša Pijade, Mala marksistička biblioteka „Misao“, str. 16.).

Opštepoznata je činjenica da su naši pečalbari išli na rad u kapitalističke, buržujske Sjedinjene Američke Države i tamo sticali, neko manje, neko više. Nijesu, odista, tamo išli da sude, niti da pišu, nego da rade ko najamni radnici. Iz moje šire porodice početkom dvadesetog vijeka otišao je čovjek kao puki siromah. Karijeru je počeo kao kovač, dakle, kao najamni radnik. Kovao je alatke za rudnik. Iako se nije bavio špekulacijama, ali osim što je bio dobar radnik i majstor, bio je i dobar štediša, pa je u svojoj radnoj karijeri devet kuća napravio. Da navedemo još jedan uverljiviji primjer velikoga dobrotvora i milionera Vasa Ćukovića. Toliko o tome da radnik od rada nema nikakakve koristi.

Navešćemo jedan primjer koji potvrđuje da u razvijanju marksističke utopije ljudi zaista postaju lijeni. Razgovarao sam sa jednim prijateljem koji je bio dugogodišnji radnik jedne nikšićke, nekada, društvene firme. On u svrhu hvaljenja sistema od prije 1989. veli kako je on sa drugovima umio da se provodi po kafanama i po sedmicu dana, a da primi punu platu, te da je za to taj sistem savršeniji. Ja mu rekoh da je taj sistem „bio savršen“, ali do jedne ure i da je baš zbog tog svog „savršenstva“ i propao. U kapitalizmu dinamiku i obim proizvodnje diktira tržište, a u istočnoevropskim sistema ga diktira komitet. U kapitalizmu nema kupovine socijalnog mira da se ljudi samo sklanjaju sa ulice i trpaju u nerentabilns preduzeća, a kod nas je važila deviza: „Zlatio se ovaj režim – plata ide, a ja ležim“.