Na današnji dan umro Luka Vukalović, glasoviti hercegovački junak

Na današnji dan, 6. jula 1873. godine umro je Luka Vukalović, glasoviti hercegovački vojskovođa i junak rođen 1823. godine u Zupcima, u opštini Trebinje. Kao plemenski kapetan, bio je na čelu hercegovačkih ustanika 1852. godine i u više bojeva nanosio teške poraze Osmanlijama.

Zbog ratnih zasluga, knjaz Danilo ga je imenovao vojvodom, ali se zbog samostalne politike koju je vodio u Hercegovini sukobio sa vojvodom Mirkom Petrovićem, koji mu je to zvanje oduzeo i uklonio ga sa položaja vođe ustanka.

Knjaz Nikola se izmirio sa njim i vratio mu vojvodske znake. Vukalović je u Trebinju izučio puškarski zanat i neko vrijeme se bavio njime u Herceg Novom. U doba Omer-pašine akcije protiv Crne Gore vratio se u rodni kraj, gdje je izabran za plemenskog glavara i kapetana. Kad je Omer-paša u martu 1852. godine naredio da se od hercegovačke raje oduzima oružje, protiv su se oduprli krajevi u kojima je Vukalović bio glavar. Otpor protiv predaje oružja, doveo je do manjih sukoba između Srba iz Hercegovine i Turaka, što je značilo uvod u ustanak, iza kojega je od početka stajao Vukalović. Do ustanka je došlo u zimu 1852/53. godine kada su Grahovljani, Banjani i Drobnjaci odbili da plate Turcima dužnu trećinu. Kako je istovremeno došlo i do akcije Turaka protiv Crne Gore, borila su se istočnohercegovačka plemena uz Crnogorce.

Austrija je očigledno ometala akciju Luke Vukalovića znajući da je pomaže Crna Gora, a istovremeno je pratila i rad francuskih konzularnih predstavnika. Ustanak se rasplamsao u decembru 1857. godine, kad je i knjaz Danilo počeo da podržava ustanike ogorčen na Portu zbog njene izjave na Pariskom kongresu  da Crnu Goru smatra dijelom svoje teritorije. Poslije bitke na Grahovcu 1858. godine, kada su Crnogorci i hercegovački ustanici porazili Turke, knjaz Danilo je imenovao Vukalovića za vojvodu Zubaca, Kruševice, Dračevice i Sutorine, gdje je obrazovao neku vrstu autonomne uprave. Porta natjerana tim porazom na popuštanje, provela je razgraničenje sa Crnom Gorom, a time priznala samostalnost Crne Gore. Kako je veliki dio istočne Hercegovine osim Grahova, jednog dela Banjana, Drobnjaka, Župe i nikšičkih Rudina i dalje ostao pod turskom vlašću Vukalović je nastavio ustaničku akciju. Ovo je snažno odjeknulo u Bosni, posebno u bunama velikih razmjera u Bosanskoj Krajini i Posavini. Bojeći se da se ustanak ne bi proširio i na njenu teritoriju, Austrija je još u većoj mjeri počela da ometa Vukalovića, pomažući na razne načine i samim Turcima. Vukalović se u svojim zahtijevima nije ograničavao samo na rješavanje ekonomskih problema hercegovačke raje, nego je ustanku dao pečat borbe za nacionalno oslobođenje, tražeći da se Hercegovina pripoji Crnoj Gori. Takav karakter ustanka izazvao je i interesovanje evropskih velikih sila, čiji su konzularni predstavnici radili na tome da se Vukalović potčini turskim vlastima. Vukalović je nastavio borbu protiv Turaka i posle nasilne smrti knjaza Danila, podstaknut i primjerima borbe za ujedinjenje koju je u Italiji vodio Garibaldi.

Omer-paša je pokušavao da raznim obećanjima i ustupcima umrtvi ustanak, u čemu nije imao uspjeha. No, kada se Crna Gora, poslije poraza u ratu sa Turskom u avgustu 1862. godine, pismeno obavezala da više neće pomagati ustanički pokret u Hercegovini, Vukalović se, smatrajući da je tamošnji narod ostavljen na cjedilu, pismeno sporazumio sa Omer-pašom, koji je obećao amnestiju svim ustanicima. Kada je vidio da Turci ne ispunjavaju obećanja data narodu u vezi olakšanja feudalnih davanja i smanjenja poreza, pokušao je da još jednom digne ustanak, ali je bez ikakve podrške sa strane, doživeo neuspjeh. Poslije toga, napustio je rodni kraj i preselio se u Rusiju, gdje je i umro 1873. godine.

Priredio: Miomir Đurišić

Izvor: Mitropolija