Narod i tajna

Piše: O. Darko Ristov Đogo

U drevnom žitiju Svetog kralja Dragutina, koje nam je došlo iz pera svetog arhiepiskopa Danila, postoji jedan zapis koji nije nikada doživio onu rasprostranjenost koju je imalo i zadržalo kazivanje o bijegu Rastka Nemanjića na Svetu Goru nakon razgovora sa ruskim monasima. Međutim, čini se da je ta epizoda najbolji simbolički ukazatelj na prirodu srpsko-ruskih odnosa kroz vijekove

Arhiepiskop Danilo kazuje da sveti kralj Stefan Dragutin u drevnoj Rusi „imaše prijatelja svoga, kneza Vasilija, i njemu dužnu čast odavaše, šaljući mu slatke riječi“. U doba kada se srpski kralj i danas nama nepoznati ruski knez dopisuju, drevna Rusь tek se konsoliduje i oporavlja od mongolsko-tatarskog razaranja i pod jarmom Zlatne Horde polako sabira sile, dok srpska država ulazi u svoje zlatno doba. Iako udaljeni ništa manje nego Rusi i Srbi danas, knez i kralj se druže kroz prepisku i drže do svoga druženja, razmjenjuju darove i „slatke riječi“. Ukratko: čine i ono što srpski i ruski narod neprekidno rade, dokazujući da zaista ljubav ne poznaje geografska rastojanja, čime svjedočimo da ta ljubav nije prosta „religiozna“ bliskost ili jezičko-civilizacijska srodnost, već nešto što prevazilazi svake političku fenomenologiju – to je ljubav kao ispunjenje Hristove zapovijesti Učenicima i kao neprekidno nadahnuće Duha Svetoga. Samo On jedini može da održi vjernu ljubav dva naroda i dvije Crkve, ili najtačnije: ljubav dva crkvena zavjetna naroda koji nikad nisu živjeli u jednoj državi.
Kroz čitavu istoriju, događaji ali i ritmovi epoha dozivali su se i odazivali u civilizacijskom krugu čiji najzapadniji kraj čine srpske zemlje, a najistočniji – Kamčatka. Oni se nisu uvijek podudarali, već je Božija promisao činila da u tom civilizacijskom prostoru neko svjetlo ostane i onda kada bi drugdje zavladao mrak. Kada su prognani moravski učenici došli na Ohrid i Prespu, ruski knez Oleg pobjedonosno je ostavio svoj štit na kapijama Carigrada, ne sluteći da će carigradska vjera i ohridska slovesnost kroz samo jedno pokoljenje krstiti njegovu državu i narod. Kada su naši narodi već krenuli na put Hristov, neprekidno su se potpomagali i tako nalazili utjehu i snagu.

Instrumenti razbijanja

Promisao je uredila da su srpske zemlje mogle da održe luču slovenskog pravoslavlja kada su mongolski konjanici spalili Rjazanj, Vladimir i Kijev, odveli sve kovače i narod gurnuli u kulturnu regresiju, kao što je ista ta promisao učinila da je zalazak srpskog carstva na Kosovu 1389. označio i zoru nove ruske državnosti, koja rudi od Kulikovske bitke 1380. I tako kroz potonje vijekove. Pa i naše iluzije i stranputice prenosile su se kroz čitav naš prostor: od nekritičke opčinjenosti Zapadom naše inteligencije od XVIII do danas, preko naglih diskontinuiteta i samozatiranja u plamenu revolucija i građanskih ratova – mi smo i dalje vjeran odraz u ogledalu jedni drugih, hiljadama kilometara daleko. Naravno, kroz to vrijeme bilo je i različitosti, ali i njih smo navikli da gledamo više kao drage crte lice braće i prijatelja, a ne kao elemente razdvajanja i otuđenja.
Istorija nas je, međutim, učila (mada nije sigurno koliko nas je naučila) da je naša istorijska, društvena, crkvena stvarnost jedna i sudbina istovjetna, te ono što se dešava na jednom kraju srpsko-ruskog svijeta, prije ili kasnije će se desiti na drugom. Možda je najbolji primjer tehnologija razbijanja jedinstvene države i naroda koje se od početka HH vijeka intenzivno primjenjuje i na srpskom i na ruskom etničkom i kulturnom prostoru. U tim zlim poduhvatima, razni komunistički komesari, ukrajinski i hrvatski šovinisti, zapadni trgovci ljudskom nesrećom i drugi razbijači Svete Rusi i Nebeske Srbije znali su da sarađuju i koordinišu akcije, da pozajmljuju ideje i instrumente manipulacije. Medijska agresivna kampanja lažne istorije, sponzorisanje „reformi školstva“ kroz koje se uvodila pseudoistorija i nacionalna netrpeljivost prema sopstvenom narodu, pravljenje „državnih identiteta“ kroz koje bi se instrumentalizovao jedan dio naroda da mrzi sopstveni narod iza nametnute granice, društvena promocija sebičnosti i izopačenosti, kako bi se etički i biološki uništili pravoslavni narodi – sve je to arsenal društvenih i političkih oružja iz kojega se tuklo i po Srbima i po Rusima, paralelno sa nemetaforičkim bombama i raketama.
Za to vrijeme, moramo pošteno istaći, srpskoj i ruskoj političkoj klasi nije uvijek bilo sasvim jasno u kakvom se ratu nalazi – što opet nije karakteristika današnjice već svojevrsna duboka politička i društvena naivnost pravoslavnog čovjeka koja kao da nas razoružava već vijekovima. Zato je za nas vrlo važno da i mi bar ne zaostajemo u dogovoru i sabornosti kada se zajedno odupiremo rezultatima svih navedenih instrumenata razbijanja.
Iako su društveni procesi u HH vijeku u ruskim i srpskim zemljama u priličnoj mjeri išli istim ili sličnim tokovima, njihov tempo nije bio isti. Srbi su dva pokoljenja manje proživjeli pod komunističkom palicom, a i u XIX vijeku su nešto kasnije krenuli sa urbanizacijom, tehnološkim progresom ali i kulturnom zavisnošću od Zapada. Ako imamo u vidu da su i geografske i demografske razmjere ruskog i srpskog prostora različite, jasni su nam uzroci za poneki specifikum nacionalne karakterologije. Srbi su duže živjeli kao zavjetna zajednica koja je čuvala svoj nacionalni identitet kroz čuvanje svoje vjere tj. Crkve, pa je Srbima sve do HH vijeka „narodna crkvenost“ bila sjeme državnosti. Iako ustanak Minjina i Požarskog pokazuje da slična pojava postoji i u ruskom narodu, Rusi su navikli da žive u imperiji, moćnoj državi unutar koje je Crkva pojmljena kao duhovno krilo svjetovne vlasti. Takva situacija, koju nam je zavještao Petar Veliki, imala je i svoje dobre i loše strane – ona je značila da je sa ruskom imperijom kod boljševika i svih antiruskih šovinista, na meti morala biti i Crkva, ali takva situacija dobro ocrtava neodvojivost sudbine države i Crkve. Srbi, opet, danas kao i ranije najprije mogu da se oslone na Crkvu kao jedino naše Otačastvo koje nije podijeljeno novouspostavljenim granicama, dok Rusija najprije mora da uspostavi potpunu državnu, duhovnu, ekonomsku suverenost na iskonskim ruskim zemljama. Treba li posebno isticati da, bilo da volite Crkvu pa državu ili državu pa Crkvu, ni jednu, ni drugu ne možete voljeti kao kolonijalni upravnik ili autošovinista, ako prihvatite procese razbijanja Otadžbine i počnete da se prilagođavate nalozima Moći koja želi da vidi jedno fragmentisano, sitno, nemoćno Pravoslavlje?

Srpsko iskustvo

Srbi su, dakle, nešto duže od Rusa živjeli u bliskim seoskim zajednicama u kojima su sveštenik i hram bili jedno od središta svekolikog života. Kada danas čitamo etnologa Sergeja Maksimova (1831-1901) i njegove bilješke o ruskom narodnom Pravoslavlju prije revolucije, očarava nas pojavna i duboka duhovna podudarnost srpske i ruske seoske vjere. Sa procesima HH vijeka, mnogo od toga je otišlo u nepovrat. Međutim, pokazalo se da je mnogo šta od seoskog, tradicionalnog pravoslavlja kod Srba preživjelo i komunistički ateizam i indiferentnost savremenice. Badnjaci i slava, često ismijavani i prokaženi „folklor“, čuvali su i danas čuvaju vezu sa prošlošću kod Srba, ponekad čak i kod ljudi koje je „bezrazličie“ postmodernog potrošačkog društva gotovo potpuno zarobilo. Često ismijavani i odbacivani na fonu kulturnog i političkog vazalstva, pa ponekad i glasovima pokondirenog klira, običaji vezani za Badnji dan, Božić, slavu, Bogojavljenje, Vaskrs pokazuju vitalnost narodnog pravoslavlja. Srpsko sveštenstvo je danas pozvano da te kulturne ostatke narodnog obreda afirmiše kao početke ozbiljnije crkvenosti a ne da ih ismijava ili ukida. U tom smislu, srpsko iskustvo je ponešto drugačije od ruskog. Dok je veličanstvena ruska kultura u svom visokom registru, od Deržavina preko Puškina, Gogolja i Dostojevskog, do Vodolaskina i Mihalkova prožeta hrišćanstvom, u ruskom crkvenom životu ponekad se osjeća potreba za jednim bliskim, intimnim pravoslavljem i nakon obreda i iza zidova zlatokupolnih crkava.
Srbi su zadržali osjećaj bliskosti sa sveštenstvom, pa i narodne jednakosti sa sveštenikom (na dobro i na zlo), dok smo često zaboravili da je Crkva i mjesto tainstveno, ne sasvim podatno našim ogrjehovljenim strastima i prohtijevima. Rusi su sačuvali Tajnu Crkve kroz dirljivi obred i neugasivi crkvenoslovenski jezik, ali distanca između klira i naroda ponekad otežava taj prvi put ka potpunom ucrkovljenju za mase indiferentnih žitelja megalopolisa. Srbi su proveli HH vijek u raskrivanju Tajne, nadajući se da će je nekako „dokučiti“ (D. Erić), iako je Sveta tajna po prirodi nedokučiva. Naša slika danas jeste demotizacija bogoslužbenog jezika i demonstrativno medijsko i liturgijsko profanisanje liturgije – praksa koja proističe iz povjerenja moderne u jezik i čovjekove kognitivne sposobnosti. Ne zaboravimo: sveštenik je bio blizak narodu i prije liturgijskih intervencija, jer je bio blizak životom. Uzalud otkrivanje dveri i tv prenosi ako se zatvaramo u kastu – nešto što je srpskom sveštenstvu nesvojstveno i neprimjereno. Blizak životom svjedočiti tajnu – to je ono što bi i ruski i srpski sveštenik danas bio pozvan da čini, nasuprot profanizacije tajne i distanciranja od ostatka tijela.
Rusi i Srbi su dio iste cjeline. Naši preci su sve do sredine XIX vijeka znali da u hijerarhiji identiteta postoji više slojeva: svako od nas ima lični identitet, porodični identitet, zavičajni identitet, nacionalni identitet, civilizacijski identitet i oni se uzvode od jednog ka onom višem i više integrišućem: kao Darko Ristov Đogo, dijete Hercegovca i Sarajeva, Srbin i upravo zato što jesam Srbin, ja sam i russkiй po imperijalno-civilizacijskoj odrednici. Srbin može da nauči Rusa neposrednosti nakon bogosluženja, narodnom pravoslavlju koje nije prepreka već put ka crkvenosti, dok Rus može da nas nauči Tajni koja se ne javlja ali svjetluca u drevnom jeziku, ikonostasu, pjevanju, molitvi. Tako ćemo se i dalje dozivati kao Sveti kralj Dragutin i knez Vasilije, „slatkim slovima“ ali i zajedničkom stvarnošću.

Izvor: Pečat