Nekako s proljeća

Piše: Vukašin iz Klepaca

Na portalu Antena M, prekjuče je predsjednik HGI Adrijan Vuksanović objavio nazočno inspirativan napis pod naslovom: “Politika Slobodana Miloševića ima proleće u Crnoj Gori”. Zbog tog su mnogi grubo reagovali a on se potom sa žalom požalio javnosti. Smatram da Adrijan ipak ima određene a znatne olakšavajuće okolnosti. On nije s dovoljno pažnje, znanja i osjećaja za vrijeme i prilike tog/tih “proljeća” iz nehata pogriješio. Adrijan je doslovno izveo ovu piruetu: “Politika Slobodana Miloševića koja živi svoje “proljeće” u Crnoj Gori, donijela je ogroman broj žrtava Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova. Hrvatski narod dobro razumije Crnu Goru, jer se ona danas suočava s onom politikom s kojom se Hrvatska suočavala devedesetih godina.”

Naime, tog ili tih “proleća” Milo Đukanović bi opet bio na vlasti, jer ga je na vlast postavio upravo Slobodan Milošević koji mu je bio politički otac a on njemu vjerno služio kao najbolji đak dok ga nisu opile pare i vlast i po poznatom obrascu izdao onoga koji ga je stvorio. To je dapače bilo jače od njega.

Dakle, da zaista politika Miloševića ima proljeće u Crnoj Gori danas “mrzeo bi se opet šah zbog ustaške šahovnice”. Vođen bi bio opet rat za mir. Pijani i neuki komunistički kartografi bi bili kuđeni, psovani i gonjeni. Milo bi opet bio onaj stari “Srbin od Britve” silno srbovao Beogradom”. I da, slao avion o državnom trošku ili onu malu “Canetovu cesnu” po fam-fatal Jami u Beograd. I tako bi se sve vrtelo u krug. Strasno, slasno, malčice razvratno ali “zaljubljeno”, što opravdava “golupčiće”.

A pljačke i svakojaka zlodjela najprimitivnijih vrsta bi do Dubrovnika sva – “proćetala”.
Uz sve navedeno Adrijanovim sunarodnicima bi da je sada tog “proljeća” Milo poručio: “sa tim ustašama treba završiti jednom za svagda”!

Šverc cigareta bi doživeo svoje novo žarko proljeće. I oživjele bi čuvene žurke po eksplicitnim “predanjima” učesnice Adrijanove uzbuđeno impresionirane sunarodnice Alke Vujice. A u Nikšiću i na Svetom Stefanu bi opet bjesnele one žurke.. Okupilo bi se staro društvo, Milo, Cane, Beba, svi šverceri, i ministri, sve elite i starlete i pokoji iskusni ruski oligarsi..

Istina, Adrijan je pobrkao redosljed u lancu “uzročno-posljednične” veze jer se očito zbunio kad je napisao: “Rat u Hrvatskoj nije počeo Olujom, već je završio Olujom. Oluja nije uzrok, već posljedica. Svaki rat ima nevine žrtve i u tome je jedna od njegovih tragičnosti, a najveći krivac je onaj koji ga je započeo.”

E kada smo kod te uzročno – posljedničke veze valja navesti historijsku činjenicu da je u Ustavu SR Hrvatske iz 1974. godine pisalo:“SR Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda, “država srpskog naroda u Hrvatskoj” i država drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive“. Ali i prije toga u Topuskom za vrijeme Drugog svjetskog rata 8. i 9. maja 1944. na Trećem zasijedanju ZAVNOH-a Hrvatska je definisana kao buduća federalna jedinica SFRJ i jasno naznačeno u tom Ustavu da Srbi u Hrvatskoj “imaju ustavno-pravni status “konstitutivnog naroda”. I tako u svakom ustavu nadalje sve do decembra 1990. kada je izglasan Božićni Ustav po kome su “Srbi prosto izbačeni iz Ustava”. Uzrok je očigledan, to zna baš svatko.

A nešto samo malo prije toga, 25.7.1990. hrvatski Sabor je donio odluku po kome je ona Đukanovićeva “šahovnoca zbog koje je zamrzeo šah” postala zvanični simbol SR Hrvatske – identično kao u doba čuvene Hitlerove nacističke NDH.

To je bio UZROK Adrijane a Srbi su se nužno organizovali, (POSLJEDICA) jer na “Jelačića placu” se prodavao s kockastim amblemom u konzervama te 1990. “čist hrvatski zrak”. A ustaška emigracija pohrlila u domovinu. Cijela Hrvatska je brujala 1990. od uskliča “Za dom spremni”, Složićete se da se srpski narod morao sjetiti kompleksa logora Jasenovac, Jadovna, Pribilovaca i tako tom niskom genocida. Prema tome, jasno je svakom razumnom razlučiti uzrok od posljedice.

Naposljetku, naš Adrijan nije makar tko, on je član Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Hrvatske od 2013. I član Hrvatskog nacionalnog vijeća, član Matice Hrvatske..

Zato dužnosničkom retorikom domovinskih branitelja naš Adrijan veli: “ Svima onima koji govore da mi nije mjesto u vladi zbog stavova koje iznosim, ističem da nisam spreman “žrtvovati vrijednosti hrvatskog naroda zbog ministarskog mjesta”. Adrijan je dosljedan hrvatski domoljub. Dopustite Adrijane i da srpski narod nije spreman jednako kao i vi “žrtvovati vrijednosti srpskoga naroda” zbog ministarskih fotelja, je li to fer? Dajte se koncentrirati.

No vratimo se na koncu kao na početku “našem Kemu i proljeću”. Eto takva je bila politika tog proljeća, onako s proljeća, jer.. “Nekako s proljeća uvijek meni doluta, neka zvijezda tamna…” (Kemal Monteno). Sve na to podseća, što Adrijan razumije kao pjesnik i to može opravdati njegove vrele zanose. Naš Adrijan je poeta čije su pjesme i u “Hrvatskom slovu” i u “Hrvatskom književnoj reviji Kod” a zavrijedele su da završe i u Antologiji “Hrvatsko pjesničko biserje”. Adrijan je naš biser, obnaša se strogo i netremice – pjesnički.r Šteta za pjesnika, korist i mučnina za čovjeka.

Preporuka: Dragi Adrijane, dajte kupite, ne žalite novce knjigu Stjepana Mesića počasnika našeg glavnog grada Podgorice/Titograda. Sadržaj te knjige je istovjetan ali je morate kupiti tri (3). Zašto? Zato Adrijane jer svaka od tih knjiga posljednjeg predsednika predsjedništva SFRJ ima drugačiji naslov, različito a indikativno: Prva: “Kako sam razbio Jugoslaviju”; Druga: “Kako je razbijena Jugoslavija”; Treća: “Kako su razbili Jugoslaviju”. Naš je Stjepan nespretan. Adio Adrijane, tj. a što i da ne, (do svidaniя) dosvidanja. Dolap se okreće.