Nemoćne Vlade u poniženoj zemlji

Piše: prof. dr Boris B. Brajović

U poniženoj zemlji besramnih i pogrbljenih ljudi kojima pogled seže samo do sopstvene sjenke koja nezasitom utrobom lažnog tijela guta svaki vidik izgubljena je vrlina zaboravljene mudrosti – sram. Kada bi se u Crnoj Gori makar jednom nedeljno neko u javnom prostoru postidio i posramio za ono što je izrekao ili uradio postojala bi nada da opstanemo i kao politička zajednica i kao narod. Besramnost je znak nevidljive smrti, konačnog pada u propadanje a čija je posledica politički bankrot. Ekonomski bankrot nam se već kezi i ne može tu pomoći ni Via militaris koji će Behtel graditi za NATO trupe našim primorjem jer će naši putevi nestati pod njihovim gusjenicama.

Sveti Petar cetinjski je u svojim Poslanicama upućenim Crnogorcima i Brđanima (koji su u međuvremenu netragom nestali) prekorijevao ih da neće da pomognu državi koja je stvorena ujedinjenjem Crne Gore i Brda tako što će plaćati porez i time izgrađivati državu, podsjećajući ih da su do skora Turcima bili obavezni da plaćaju i daju, a plaćali su i davali ne samo gostoprimstvom i ručkom za njih i njihove konje već su na kraju morali i u novcu da ih obeštete zato što su Turci trošili svoje zube na njihovom mesu.

Porez na trošenje okupatorovih zuba. Kaže Borhes „što ne bih dao za sjećanje“ na to vrijeme onda bismo ovo danas lakše podnijeli. Kao i tada i danas svaki građanin nosi nepodnošljiv teret sramote za nivo političkog života Crne Gore prosto i jednostavno jer je krivica naša, jer smo mi pravili izbore onih kojima smo povjerili vlast. Ako u pravu ne postoji institut kolektivne krivice u političkom djelovanju postoji.

Političke stranke (većina od njih) su danas u Crnoj Gori društva sa ograničenom odgovornošću. Njihova odgovornost se odnosi samo na ono što nijesu izrekle u svojim političkim predizbornim kampanjama, a to je onaj predatorski ujam koji će podijeliti nakon izbora a sve ono što je izrečeno kao obećanje programa u toj političkoj manipulaciji utisaka biće zaboravljeno i neostvareno. Političke stranke i nove i stare (većina od njih) u Crnoj Gori rade kao kompanije koje na izbornom tenderu podnose svoje, većinom samo retoričke „ponude” za izvođenje projekta upravljanja i od ljudi se traži da izaberu željenog izvođača.

I kad ih izaberete, oni po toj inžinjerskoj logici a još više po lažnoj i nepostojećoj inžinjerskoj etici dodaju tom obećanom dizajnu projekta, anekse o kojima se nijeste ni saglasili a i o kojim nije bilo riječi u ponudi koju su Vam iznijeli i zbog koji ih ne biste ni glasali ni birali. Tako na primjer u novoj nemoćnoj Vladi koja će po tom programu se stvoriti imate anekse, prvi, drugi, treći i sve tako redom kojim u posao uvodite one protiv kojih ste se borili trideset godina i zbog kojih ste glasali baš te koji su Vam obećavali drugačiju politiku. Osjećate se prevarenim i ljutim na političko krivokletstvo koje već sada djeluje kao definitivna datost, neizlječivo političko prokletstvo postkomunističke Crne Gore. Vama koji glasate ostaje osjećaj krivice i odgovornosti koji Vam oduzima svaku mogućnost prigovora, neslaganja, protesta. Možete sočno opsovati sebi u bradu, možda najbolje na srpskom jeziku. Toliko barem možete.

Politika više nije časna profesija, i trebamo biti zahvalni što još ima ljudi koji su spremni da se njome bave a to su oni rijetki političari u našem društvu, za koje kako kažu neki ne bez zlobe da rasipaju glasove a koji svojom skromnom pažnjom, pouzdanošću, razboritošću imaju onu verbalnu opreznost, ozbiljnost koji ne uzbuđuju i emocionalizuju političku publiku već ih argumentativno ubjeđuju. Politika se ne tiče anašnjeg čovjeka u Crnoj Gori, ne dotiče se realnosti njegovog života ni na nivou interesovanja ni na nivou vizije, građanin postoji samo kao nevoljni ali dobrovoljni davalac glasa. U našoj političkoj stvarnosti i kulturnom mentalitetu prestao je da funkcioniše kao društveno referentna osovina princip odgovornosti, više ništa nikoga ne obavezuje. A onda nema ni referentnosti krivice jer ona više ne predstavlja realnost odnosa zato što naspram Vas nije više neko već niko, koji sjutra može postati drugi niko, on je samo glas iza koga ne stoji ličnost već lice političkog menadžera. A glasu nije potrebno vaše fizičko postojanje već samo isto tako glas za njegovu karijerističku sertifikaciju. Narod, građanin, otadžbina, patriotizam, čast, poštenje tako postaju kriptovalute u toj političkoj monetarizaciji. Ali zašto ne govorimo baš danas o „svetosti“ politike u susret novoj i ko zna kojoj po redi nemoćnoj i neželjenoj Vladi, zašto ne govorimo o onoj mogućnosti odgovornog i časnog služenja u politici, o poštovanju svih onih koji su Vam dali povjerenje a da ne zaboravite i one koji nijesu, o politici koja će dati prioritet ponovnom aktiviranju zajednice i zajednica, dati prednost obrazovanju, istini i pravdi a ne laži i prevari, manipulaciji i opsjeni.

A to je zato što ne postoji više princip koji daje smisao našem životu i političkom organizovanju. Zato i sa gorčinom dočekivaćemo i ispraćati u prošlost nove i stare partije i Vlade nadajući se da će se i ovo danas zvati juče i da se neće ponoviti nikad više. Momčilo Nastasijević bi to nazvao tugom zapisujući „precvetaše žurno ruže i ljiljani, sluči se ista priča kô i lani“.