Neofeudalizam i Srbi

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Tvrdnja da su ljudi element državnosti jer je država ljudska zajednica ne predstavlja banalnu tautologiju već izraz humanističke svijesti: baš zato što čovjek jeste posebno biće, zajednica koju on obrazuje nosi u sebi poseban karakter, razlikuje se od prirode i životinja onako kako se čovjek razlikuje od njih. Što opet znači da kada čovjek prestaje da sebe vidi posebnim u odnosu na životinjski svijet, i država predstavlja da ima smisla.
Naravno, ono najočiglednije značenje – državi su, da bi postojala, neophodni ljudi – stoji kao logički nepobitna tvrdnja. Opet: ljudi koji žive u jednoj državi nisu samo statistički broj već zauvijek vrijedi ono što je još Platon spoznao i izrekao: jedan polis ne sačinjavaju zgrade i ne brane zidovi. Već ljudi, građani. Hrišćansko poimanje političkog bi se nadovezalo na Platona opomenom da „ako Gospod neće sačuvati grad, uzalud ne spava straža“. Nešto je u državi čovjekovo, nešto, opet, Božije.
No koliko je čovjekovo? I čija je država odgovornost? Naravno: svakog njenog građanina, tj. svakog pripadnika jednog zavjetnog naroda koji gradi tu državu ili, ukoliko mu se integracije ne dozvoljavaju, države. Pa ipak: „Kome je mnogo dato, od njega će se mnogo i tražiti“ (Lk. 12,48), kaže Bogočovjek. Može li nam se zato desiti da države koje smo stekli izgubimo ne zbog UČK terora, ili zveckanja oružjem iz Sarajeva, već zbog toga što dezorijentisani ulazimo u HHI vijek prihvativši ono što Slobodan Vladušić naziva neofeudalizmom. Koncept je vrlo životan i vidljiv: u svijetu se napušta koncept ljudskog dostojanstva, zasnovan na hrišćanskoj ideji o čovjeku koji je stvoren po slici i prilici Božijoj i biću toliko dragom Bogu da je Sin Božiji postao „čovjek u svemu osim u grijehu“. Ljudski rod se ubrzano razdjeljuje na povlašćenu „vlastelu“ koja će novcem, prema Hararijevoj distopiji, moći da sebi priušti i „nesmrtnost“ (s jedne strane) i na „mase“ biočestica, potrošnih ljudskih bića čije dostojanstvo neće ni postojati (s druge strane). Novi feudalizam, dakle, podrazumijeva „blagorodne“ gospodare i zamjenjive dijelove ekonomskog i političkog mehanizma.

Neofeudalna paradigma prva je asocijacija ako ste ovih dana u jednim banjalučkim novinama pročitali članak u kome je demografska „struka“ ponudila rješenje za smanjenje broja stanovnika u Srpskoj – doseljavanje! Odakle, doduše, nije rečeno, ali u Srpskoj nemamo čak ni rusko-ukrajinski talas. U Foči, recimo, već imamo nepalske radnike na kineskim hidrocentralama koje se grade na nekada srpskim rijekama. Na Medicinskom fakultetu studiraju djeca iz Indije i Bangladeša – zasada su tu samo da okončaju studije, ali ako uzmemo u obzir migraciju ljekarskog kadra ka Zapadu, treba da očekujemo da će neko od gostiju ostati da nas liječi. Naravno, migracija je uvijek bilo. No lakoća s kojom se neofeudalci odnose prema nama (kad zatreba kmetova i zanatlija – dotične dovesti!) podsjeća samo na ruske ljetopise kada uzdišu nad činjenicom da su Mongoli nakon razorenja drevne Rusi sve zanatlije odveli u Mongloliju.
Nepobitna je činjenica da smo danas nevitalna nacija. Sve naše iluzije i kulturna lutanja došla su na naplatu. Život, tj. istorija nastaju na presjeku Duha i materije. Duh daje smisao tijelu, ali ne može bez tijela. Otuda u svakoj kulturi načelo života – smislene vitalnosti – može da oživotvori materiju: državu, ekonomiju, društvo, ali ne vrijedi obratno. Kultura može da dođe do ivice opstanka sa užasno malom materijalnom osnovom (primjer: srpska kultura za vrijeme osmanskog ropstva, ruska kultura za vrijeme tatarskog jarma), ali materijalna osnova ne može da zamijeni odgovor na pitanje – čemu živjeti?
Decenijama se kod nas ponavljala ekonomska mantra o potrebi da država finansijski pomaže višedjetne porodice. Ovo ubjeđenje je odgovaralo opštem, materijalističkom konsenzusu epohe koji kaže: „Sve se može kupiti – više novca, više djece“ (iako se statistika odavno pokazivala da vrijedi obratno – materijalno potentnija društva njeguju egomanijakalnu okrenutost sebi pa manjak radne snage nadoknađuju „uvozom“). No nije trebalo pomagati samo novcem već izgraditi kulturni obrazac u kome će čovjek biti preči od novca. Jer uzalud čak i novac tamo gdje je sve – čitava kulturna paradigma – okrenuta protiv porodice, tamo gdje sve drugo govori protiv obavezivanja, žrtvovanja, sebedavanja. Epohalni duh koji kaže „ugrabi što više“ ne može se prevariti medijskim prividima. Kada politička elita, u neutaživoj gramzivoj oholosti bahato grabi sebi (stideći se sve manje, pa i hvaleći se bezobzirnošću), niko nije lud da povjeruje da će neka televizijska akcija pa čak ni „sistemska mjera“ promijeniti stvar. Da zaista vjeruju u svoje slogane, naši političari bi i sami imali višedjetne porodice i doživljavali državu ne kao porodični feud već roditeljskom ljubavlju koja ne poznaje „svoju“ i „tuđu“ djecu.

No tome je kraj: neofeudalizam je s vremenom potpuno prestrukturisao srpsko drušvto i svim našim državama. Srednja klasa čili između „dobitnika tranzicije“ (koji nisu samo oni s vrha već čitava jedna „vlastela“ čiji je jedini kvalitet – politička lojalnost i „snađenost“ u kleptokratiji) i „gubitnika tranzicije“ (koji, politički demotivisani i lišeni glasa ili protestno glasaju za bilo koji oblik opozicije ili odlaze ili prosto nestaju). Iako je neofeudalizam prvenstveno zapadni izum, Kolektivni zapad danas i dalje ima dovoljno jaku medijsku mašineriju koja produkuje kulturnu iluziju ne samo o prosperitetnom i uređenom već i bar donekle egalitarnom društvu. To je razlog zašto se tamo iseljavaju i zanatlije i situirani ljudi – srpsko sebepoimanje oduvijek je podrazumijevalo jednu vrstu zavjetne egalitarnosti: vožda pa i kralj je jedan od nas, prvi među jednakima.
Društveno raslojavanje – naročito u slučaju Srpske – opasnije je od političkih pritisaka. Sarajevo nas homogenizuje – politički i društveni talog koji, manipulišući svetinjom Srpstva, puni svoje džepove – fragmentiše, uništava i prazni Srpsku. Možda srpski političari brane „državu“, pojmljenu kao posjed, ali dok odbrane državu, uništite društvo. Mi nemamo političku elitu, a sve druge su nam potrošene ili nisu nastale. Između ostalog i zato što ona politička ima potrebu da svaku – kulturnu i duhovnu – upregne i iskoristi kao zabavljački dekor. Starom feudalizmu je, za podršku njegovoj političkoj metafizici, bila neophodna duhovna kultura. Neofeudalizmu su za podršku dekadenciji potrebni – zabava i amnezija. Zato oni ne samo da ne razumiju već im nije ni potrebna kultura.
Naravno, sam koncept političke elite upitan je i vrlo uslovan. Naše političke elite uglavnom vode porijeklo sa društvenog dna ili iz onog dijela nekadašnje srednje klase koji se na vrijeme prestrojio prema dekadentnom duhu kulture grabljenja i potrošnje (time se, uostalom, i objašnjava „efikasnost“ prilikom „prvobitne akumulacije kapitala“, kako se stručno naziva početna krađa, onaj „prvi milion“ o čijem se porijeklu ne pita). Kulturna inercija ni ovdje nam nije naklonjena. Krah humanističkog koncepta kulture označava kraj mogućnosti da potomci budu plemenitiji i prosvećeniji ljudi od očeva: zato su kralj Petar Karađorđević i knjaz Mihailo Obrenović mogli da se dese tada, ali ne i danas.
Preokretanje kulturne i civilizacijske paradigme i dalje nije na vidiku, i pored ambisa nuklearnog rata. Preokret bi zahtijevao čudo koje još nije na pomolu – sebespoznaju naših vinovnika propasti da nas vode u nestanak raslojavanjem i podjarmljivanjem. No ljudi se teško odriču stečene imovine, prava i vlasti nad drugim ljudima. Neofeudalizam je nastao u srcu Megalopolisa, u Švabovom loncu, ali on je i te kako naša stvarnost. Pravoslavni svijet i dalje je kulturni vazal Kolektivnog zapada – pravoslavlje zato ni u ruskom, ni u srpskom društvu još uvijek nije promijenilo biopolitičku katastrofu koju živimo, nije postalo vezivno tkivo i okvir kojim ćemo se odgurnuti sa ivice na kojoj se nalazimo.
Rat je. Stižu izvještaji s fronta. No srpski i ruski narod će početi da pobjeđuju u trenutku kada nam se društva konsoliduju – samim tim će se konsolidovati i države. Pobijedićemo samo ako i kada se Srba i Rusa počne rađati više nego što ih umire. Kada zajednica pobjedi unutrašnje sile koje je razaraju. Već po tom uspjehu znaćemo da će potomci biti bolji od nas.

Pečat