Njegoš izgnan na burnu brežinu

Piše: Maksim Drašković

I bi još jedan svijetli praznik. Još jedan praznik nad praznicima. Onaj „što se gordi nad svijema vjekovima“, što je izviiskra mraka zemaljskoga, luča sjajna i putokaz svim „ljudskijem koljenima. Bi još jedan Njegošev dan. Tek treći zaredom. Kao opomena koliko smo ih nedostojni preskočili. Vjekove zatrapili i zaboravili – sami sebe utamničili. Eh, kad bismo barem dostojni vaskrsnuli!
Da svi budemo Njegova vjerna duhovna čeda. Da Ga svi zdušno i ponosito slavimo, Njime se dičimo, po Njemu prepoznajemo i kazujemo…
Umjesto toga, jedni slavimo Njegoša, drugi dva dana odmora. Razapeti među sobom i Njega razapinjemo. Izagnali smo Ga na“burnu brežinu“ svoje zlosrećne nesloge. Sebično se otimamo i čerečimo Onoga što je nad svima nama – i svetački i otački, i umno i duhovno. Nad nama čiji je On svijetli nebesnik, a mi Njegov jednokrvni narod. Nad nama koji pod Njegovim gorostasnim nebeskim okriljem koračamo sićušni ispod zvijezda. Podijeljeni i razbraćeni – na nas koji Ga slijedimo i slavimo i njih koji Mu razmeću grob i kolijevku, koji bi da Ga rasrbljuju, skreću krvotok, potiru biće i poistovjećuju sa sobom odrođenim – što bezumno i grešno naklapaju je li Srbin ili Crnogorac…
Kao da On nije rekao i ovjekovječio sve o sebi, a samim tim i o nama samima. Kao da neki ne znaju, ili namjerno neće da znaju, „da On sam sobom čudo sočinjava“ i da Mu je od takvih „odbrana s životom skopčana“.