Normalizovana kultura prisluškivanja i praćenja: Objelodanjena javna tajna

Nedavna izjava potpredsjednika Vlade Crne Gore Dritana Abazovića da je bivši šef Agencije za nacionalnu bezbjednost Dejan Peruničić nalogodavac nezakonitog praćenja antirežimskih političara, aktivista nevladinog sektora i novinara je zapravo prvo javno priznanje nečega što svi ionako znaju.

Kultura prisluškivanja i praćenja kao i život pod takvim saznanjem i/ili vjerovanjem je nešto što je odavno maltene normalna stvar u Crnoj Gori. Takva percepcija nije samo proizvod komunističke vladavine već seže do poznijeg otomanskog perioda vladavine Balkanom čije tekovine su kasnije preuzele Kraljevina Crna Gora i Jugoslavija. Nedavna izjava potpredsjednika Vlade Crne Gore Dritana Abazovića na pressu da je bivši šef Agencije za nacionalnu bezbijednost Dejan Peruničić nalogodavac nezakonitog praćenja anti-režimskih političara, aktivista nevladinog sektora i novinara je zapravo prvo javno priznanje nečega što svi ionako znaju. Abazović je dalje izjavio da je ANB materijal prošloga ljeta završavao na kospirativnom portalu udar.me u jeku predizborne kampanje i da je tada čest gost Peruničićeve Agencije bio DPS-ov ministar odbrane Predrag Bošković. Sa druge strane Peruničić i Bošković su negirali da su radili mimo zakona.

Kada je u pitanju sami portal Udar, njegov modus operandi je imao sve elemente policijsko-udbaške kuhinje kojima su asistirali i drugi državni organi. Materijal koji je izbacivan bez potpisa i ikakvih dokaza je sadržao i ogroman broj uvreda i napada na lično i porodično dostojanstvo prokazanih kritičara režima koji su jedan za drugim žigosani kao saradnici srpske tajne službe. Među „otkrivenim agentima“ srpske službe su se našli i istraživački novinari Vijesti Siniša Luković i Vuk Lajović kao i urednik portala Borba Dražen Živković kojima su operativci Peruničićevog ANB-a prišili i kodna imena i operativne veze. Na ovakvu kampanju prljavština niko od državnih organa niti iz tužilaštva nije reagovao ali jesu međunarodne organizacije za ljudska i medijska prava. Nadležno Ministarstvo kulture nije htjelo odgovoriti na novinarske upite da li je i kada portal Udar podnio zahtjev za registraciju i ako nije da li su preduzeti koraci za prikupljanje podataka o istom. Iz Agencije za elektronske medije su se pozvali na novi zakon o medijima koji je stupio na snagu 14. avgusta 2020. i kako oni više nisu nadležni iako je portal Udar počeo objave još u vrijeme dok je ista agencija bila nadležna. Od firme Domen.me gdje je Udar imao registrovan domen takođe nije bilo pomoći. Domen.me je izjavio Društvu profesionalnih novinara Crne Gore (DPNCG) da je „registrant zaštitio svoju privatnost“ pa tako oni kao nisu znali ko je vlasnik portala.

Iz državnih tužilaštava takođe niko nije htio odgovoriti na upite medija i DPNCG-a da li su po službenoj dužnosti pokrenuli izviđaje da se utvrdi identitet vlasnika portala i ispitaju teške optužbe da su pojedine osobe aktivni saradnici stranih obavještajnih službi u Crnoj Gori.

Međutim kada su ranije pojedini građani putem društvenih mreža iznosili oštre kritike na račun tadašnjeg direktora Uprave Policije Veselina Veljovića i Predsjednika Republike Mila Đukanovića isti su brzinski uhapšeni i procesuirani. Takođe Velimir Čabarkapa je dobio prvostepeno dva mjeseca zatvora zbog prepjeva crnogorske himne na društvenim mrežama dok je poslanik Skupštine Crne Gore Nebojša Medojević uhapšen bez skidanja imunitete i „stavljen u zatvor“ 14 dana zbog kritika na račun Glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i odbijanja da otkrije svoje izvore informacija.

Po nezvaničnim informacijama koje je Monitor dobio broj nezakonito prisluškivanih građana dostiže cifru od čak 400 osoba, što ako bi se ispostavilo tačnim, predstavlja proporcionalno najveći broj prisluškivanih građana po glavi stanovnika u Evropi. Crna Gora je već evropski rekorder po broju policajaca po glavi stanovnika (635 na 100 hiljada) dok je na drugom mjestu režimski srodna Srbija (596 na 100 hiljada).

Od prisluškivanih osoba, kako nam izvori navode, ne radi se samo o osobama iz nezavisnih medija, NVO sektora i bivše opozicije već i o znatnom broju ljudi koji su služili ili još služe DPS-u i Djukanoviću. Dio njih su bili pod obradama policije i tajne službe kako bi se našlo dovoljno prljavština protiv njih i tako osigurala njihova lojalnost. Pogotovo je to slučaj sa jednim dijelom istaknutih tužilaca i sudija kojima je tolerisano ili čak preporučivano uzimanje mita u slučajevima koji nemaju politički senzibilitet da bi se našli „na usluzi državi“ kad to zatreba.

Druga grupa prisluškivanih podanika režima pripada suprostavljenim klanovima unutar bivše vlasti, prvenstveno tzv. Grandovci protiv Mojkovčana koji su se međusobno špijunirali i povremeno puštali informacije medijima jedni protiv drugih. Međutim, količina kompromitujućeg materijala koju su klanovi u DPS vlasti akumulirali jedni protiv drugih je, sa druge strane, osiguravala da će vlast ipak ostati homogena i pored suprostavljenih poslovnih interesa i želje da baš taj klan predvodi u pohari državne imovine.

Mimo ovih grupa postojalo je i legitimno prisluškivanje za račun stranih partnerskih službi kao i za suzbijanje određenih manjih oblika kriminala u kojima državni vrh nije vidio svoj interes.

Ostaje tek da se vidi koliko će novih detalja biti dostupno javnosti i da li će Specijalno tužilaštvo opet ćutati ili možda procesuirati sitnije igrače. Sa druge strane znatan dio bivše opozicije a sada parlamentarne većine je nadanja da će se početi sa otvaranjem arhiva tajne policije i stavljanjem na uvid građanima, tj. onima koji su bili meta praćenja i prisluškivanje. Postavljenjem Dejana Vukšića za v.d. direktora ANB-a počelo je i pospremanje u toj kući. Prvi rezultati su potvrdili strahovanja javnosti kao i ranija pisanja Monitora da je došlo do masovnog uništavanja ili sklanjanja dokumentacije, pogotovo onog dijela koji se odnosi na nelegalne aktivnosti ANB-a u zadnjih 30 godina koje su bile u službi zaštite režima umjesto ustavnog poretka.

Sadašnji rukovodilac ANB-a je uspio povratiti nešto dokumentacije, dijelom i preko savjesnih službenika koji su tajno napravili kopije određenih fajlova prije nego su uništeni. Sa druge strane, prethodna ekipa je, kako Monitor pouzdano saznaje, napravila i neke tehničke previde tako da je, nakon uništenja dokumentacije, ostalo nešto neizbrisanih dokumenta u memorijama štampača, skenera i tzv. pomoćnih back-up sistema. Na osnovu toga se mogla napraviti gruba rekonstrukcija onoga što nedostaje.

U oktobru prošle godine je Nezavisno udruženje pravnika (NUP) predložilo plan sveobuhvatne reforme pravosuđa naglasivši „da je javna tajna da se nijedan sudija nije mogao izabrati bez mišljenja SDB-a, odnosno ANB-a. Jasno je da nisu sve sudije saradnici nekadašnje SDB, odnosno ANB-a, ali je sigurno da jedan ogroman broj jeste, kao i da je primao novac i ostvarivao druge privilegije“. Udruženje je predložilo da se u Zakonu o sudovima doda novi član po kome državni tužilac, član Sudskog savjeta i član Tužilačkog savjeta „ne može biti lice koje je ili koje je bilo član tajne organizacije“ pa bi se preko toga zakona mogao promijeniti i dobar dio članova pomenutih savjeta. Međutim, nepoznanica je da li je uopšte i koliko ostalo dokumentacije o političkim protivnicima i mreži saradnika ANB-a u državnim institucijama, pogotovo u pravosuđu. NUP smatra da bi Skupština trebala formirati državnu komisiju za provjeru koja bi utvrdila koje sudije su saradnici tajne službe. Sadašnja vlada se nada da bi i tu mogli pomoći savjesni službenici Agencije ili zviždači.

Što se tiče onih koji su bili mete tajne policije, Zakon o Agenciji za nacionalnu bezbijednost iz 2015.god. predviđa članom 18. da je „Agencija dužna da građanina, na njegov pisani zahtjev, obavijesti da li su preduzimane mjere prikupljanja podataka o njemu i da li Agencija vodi evidenciju njegovih ličnih podataka i da mu, na njegov pisani zahtjev, stavi na uvid dokumenta o prikupljenim podacima“. Istim članom ANB je dužan odgovoriti na zahtjev u roku od 30 dana. Dosadašnji pokušaji pojedinaca da se pozovu na zakon i dobiju pristup dokumentima su odbijani. Do sada je ANB vođen Peruničićem ili ćutao ili kasno slao odgovore pozivajući se na stav 3. istog člana da „Agencija nije dužna da postupi u skladu sa stavom 2 ovog člana, ako bi obavještenje otežalo ili onemogućilo izvršenje poslova Agencije ili bi moglo dovesti do ugrožavanja bezbjednosti drugog lica“, o čemu je trebalo pisano obavijestiti podnosioca u roku od 15 dana.

Pristup invidualnim dosijeima tajne službe je odavno pravno uređen i implementiran u drugim zemljama bivšeg komunizma, pogotovo u DDR-u (bivša Istočna Njemačka) gdje je tajna služba Štazi na vrhuncu brojala skoro pola miliona agenata i doušnika u zemlji od 16 miliona stanovnika. Njemačka vlada je otvorila arhive Štazia (tj.ono što nije bilo uništeno) i od 1991. do 2011. preko 2.75 miliona istočnih Njemaca je podnijelo zahtjev za uvid u vlastite dosijee koje je vodila komunistička vlast. U najužem okruženju pristup fajlovima je najbolje uređen u Albaniji. Albanci su osim otvaranja arhiva pretvorili bivšu centralu zloglasnog Sigurimija (tzv. Kuća lišća) u javni muzej.

Crnogorski zakon takođe predviđa kontrolu imovine bivših i sadašnjih obavještajaca što do skoro Agencija nije činila i na šta je upozorila i Državna revizorska institucija (DRI) još 2012. u svom izvještaju. Basnoslovna bogatstva pojedinih bivših funkcionera Agencije i njihovi sumnjivi poslovi samo potvrđuju vjerovanja velikog dijela javnosti o potrebi temeljne reforme društva.

Novi direktor je već nekoliko puta rekao da će ANB ubuduće raditi u skladu sa zakonom i u interesu države i građana.

Autor: Jovo Martinović
(Monitor)