O. Darko Đogo: Lice Gojka Raičevića i naučno svjedočenje Aleksandra Rakovića – neprebolna pobjeda iskonskog srpstva Crne Gore

„Niko nikada do pojave IN4S nije tako dosljedno zlurado potkazivački izdajnički radio protiv vrijednosti Crnogorske države kao tamo oni. Nepomenici i niotkudi su besprekorno i besprizorno služili tuđim projektima srpskoj državi srpskoj crkvi srpskom polusvijetu blateći Vlastitu državu koju nikada nijesu prihvatili i doživljavali kao svoju. Dakle i na Dan nezavisnosti rade svoj posao plaćenički sa tuđih kazana. Samo neka rade doći će vrijeme ozbiljnije analize izdajničkog činodejstvovanja Gojka Raičevića Aleksandra Rakovića i mnogih drugih u izdajničko klevetničkoj koloni koja po kKo zna koji put iznova atakuje na Crnogorsku Državu“, stoji između ostalog u kolumni, bivšeg direktora Uprave policije, a sadašnjeg savjetnika predsjednika države Mila Đukanovića Veselina Veljovića.

Naš portal je dodatno opisao, kao „srpski polusvijet“, te da baštinimo ratno huškački, klerofašistički, kleronacionalisticki mrziteljski ravnogorsko četnički motiv i ideologiju.

O pomenutoj „kolumni“ razgovarali smo sa kolumnistom portala IN4S, prof. dr protojerejem stavroforom Darkom Đogom. 

Kako, kao sveštenik, gledate na prijetnje upućene Gojku Raičeviću i dr Aleksandru Rakoviću zbog njihovog angažmana na medijskoj platformi IN4S?

Moram najprije da kažem da ću da odgovorim na tri nivoa: kao sveštenik, kao profesor Univerziteta i, na poslijetku, ali ništa manje važno, kao prijatelj Gojka Raičevića i Aleksandra Rakovića sa kojima lično prijateljstvo, na moju žalost, ne njegujem vremenski dugo, mada sam kao Srbin pratio njihov medijski i naučni rad mnogo duže.

Najprije da kažem, kao sveštenik, da je jučerašnje Veljovićevo obraćanje svojevrstan verbalni nastavak nasilja čovjeka koji se očigledno srodio sa nasiljem brutalnim sredstvima te sada, kako nas Sveti Oci često uče, nastavlja svoju ostrašćenu prirodu samo drugačijim sredstvima.

Kako u Carstvu Božijem neće biti batina, ni batinaša, svaki čovjek je pozvan da svoje neizlječene patologije, pa i onu batinašku, liječi ovdje i sada. Takođe, kao sveštenik moram da kažem da je za mene lično lice Gojka Raičevića, na onoj danas antologijskoj slici njegovog nezakonitog hapšenja, bilo podjednako ikonično lice litija i svega onoga što je srpski narod morao da trpi u od pameti nezavisnoj Crnoj Gori u kojoj su pravdu i moral štitili i dijelili Đukanović i Veljović.

To lice Gojka koji se smije dok mu stavljaju lisice, Gojka koji je slobodan i to će uvijek biti, za razliku od mnogih koje su novac, privilegije i bezkoanje okovali pa nisu niti mogu biti slobodni, najbolji je pokazatelj neugasivog Srpstva Crne Gore koja se ne može u lance vezati. Kao profesor Univerziteta, sablažnjen sam nepismenošću jednog čovjeka koji danas, uz svu dekadenciju obrazovnog sistema, nosi dktorsku titulu.

Ne znam gdje i kako ju je stekao, ali nije je opravdao. Dovoljno je samo da uporedimo dr Veljovića i dr Rakovića čije studiozne knjige predstavljaju važne doprinose istoriji srpske i evropske kulture kao i istoriji Crne Gore, pa nam odmah biva jasno da su ponekad i oštre riječi Rakovića o razlici između civilizacije i devijacije opravdane „naučnošću“ samog Veljovića.

I za kraj: moram da priznam da mi je prijateljstvo sa Rakovićem i Raičevićem jedna od privilegija. Iako u mnogo čemu različiti kao ljudi (Saša je mirna, rokerska priroda, na granici hipi pacifizma dok je Gojko stameni predstavnik onog najboljeg, nerasrbljenog iz stare Crne Gore i jedan od razloga zašto uvijek sa poštovanjem govorim o svim Srbima koji se nisu odrekli đedova i očeva u četveronahijskoj Crnoj Gori), oni su istinski velikani našeg vremena.

Daće Bog da se veljovićevština u svojoj provincijalnoj i bezbjednjačkoj kvazi-učenosti i komičnom moralizmu spominjati kao samo jedna epizoda iz istorije srpske Crne Gore.