O jednom Njegoševom stihu

Piše: Slobodan Milić

Od kada je 1847. godine, prvi put štampan u Beču, Njegošev „Gorski vijenac“ i dan-danas kao živi vulkan sadrži u sebi i izbaca stihove koji izazivaju sve zainteresovane ovom velikom knjigom, svojim višeznačnim sadržajima. Jedan takav stih o kojem će biti ovdje govora, a njih je više u G.V, odupro se pravilnom tumačenju priznatim i poznatim komentatorima Gorskog vijenca i cjelokupnog Njegoša. Nije mi jasno zašto nijesu uspjeli da pravilno razumiju i protumače jednostavan! Njegošev stih. Ja lično imam utisak da je Njegoš znao i poznavao sve glavno i genijalno što je do njega napisano i da je mnogo pjesničkog, filozofskog, narodnog, doprlo do njegovog mozga.
Po poeziji i po znanju još jedan veliki južnoslovenski duh blizak je Njegošu a koji ga i potvrđuje. To je Tin Ujević. Ovdje ću samo naznačiti jer misao i poezija i jednog i drugog toliko su bliske da bi to iziskivalo ogroman rad i lijep uspjeh.
No vratimo se jednom Njegoševom stihu. Stihu koji čini mi se, nije dobro protumačen. Najvjerovatnije da nijesu uspjela njegova tumačenja iz prostog razloga što svi navode stih različito od stiha u originalu.
Stih u originalu glasi:
San pakleni okruni Osmana!-
Stih koji navode i po kojemu tumače njegovo značenje je izgubio Njegoševo ili pravo značenje uklanjanjem znaka uzvika i crtice a umjesto njih neko je umetnuo zarez. Njegoš je, kao što znamo za mnoga mjesta, upozoravao budućeg čitaoca i stavljao mu do znanja ispravna značenja.
Tumačeni stih glasi:
San pakleni okruni Osmana,
San pakleni svi znamo a i iz naše narodne poezije i priče nije ništa drugo do đavo, Satana, Veliko zlo koje u vidu sna ulazi u nas, koje nam ne da mira i tjera i usmjerava na đavolje radnje i poduhvate suprotnim zdravom razumu. Takav pakleni san je opsjednuo Osmana, Napoleona, Hitlera. Demon im se potkopao, ušao u njih ili poljubio kao Ljermontovljevu Tamaru, i više im ne da mira i pakleni san je uništio zdrav razum.
I taj pakleni san ili Đavo, Demon, napraviće od Osmana Velikog zlog gosta za cijelu Evropu i koji će potvrditi sam sebe. Taj zli gost ni danas ne da mira Evropi.
Ako sada pođemo od turske legende u kojoj se kaže da je Osman sanjao da se iz grudi šeika Elebadije podigao mjesec i spustio u njegova njedra, i da je s toga mjesta izraslo drvo u čijoj će sjenci biti cio svijet. Znamo da je Luna simbol turskog carstva, a metaforički označava i kćer Elebadije s kojom je Osman sklopio brak. Njemu je ona darovana kao jabuka, koja je darovana kao obični a nekada i kao svadbeni poklon.
Mislim da nema toga koji ne bi volio i poželio da sanja, da mu se desi ovakav poetični i uzvišeni san. Ja u ovom snu, odnosno legendi, ne vidim ništa pakleno, ne vidim Đavola-Satanu, Veliko zlo. Zato smatram da je veliki Njegoš upravo s toga što se Osmanu desi, što ga okrunio, okrznuo pakleni san naglasio ovaj stih znakom uzvika. Upozorio je da se ne radi o nikakvom krunisanju, što se i iz legende nedvosmisleno vidi, već da je riječ o podstreku Đavola a koji će lagano ali sigurno Osmana pretvoriti u velikog Đavoljeg gosta od kojeg će na muci biti hrišćanska Evropa.
I današnje vrijeme potvrđuje Pakleni san Osmanov i osmanlija i muslimanski fundamentalizam.
Ja nijesam želio da poništim ili negiram ničiji komentar ovoga stiha, ali me je nekakav pakleni san okrunio, okrznuo i kao da mi je ukazao i natjerao da iznesem ovo svoje tumačenje spornoga stiha, iako smatram da je Njegoš odredio njegovo tumačenje.