O obrazu je (opet) riječ

Piše: Emilo Labudović

„Prekršili smo svoju riječ! Iz kukavičluka. Nacija to osjeća i odbacili smo svoju čast. Stali smo na stranu nitkova. Postaćemo pljačkaši grobova. Nacija đubreta. Nijesam vas zaustavio. Kriv sam“!

Sjedeći za svojim premijerskim stolom, ove je riječi, na današnji dan 1941. godine, zapisao predsjednik Vlade Mađarske, Pal Teleki, uzeo pištolj i pucao sebi u glavu. Njegova nevina krv sprala je prljavštinu sa lica države koja je, pridruživši se Hitlerovim falangama, pogazila datu riječ i „sporazum o vječnom prijateljstvu“ sa Kraljevinom Jugoslavijom.

Pal Teleki je imao sijaset opravdanja i alibija da prećuti jer bio je nadglasan, ali je, uprkos tome, imao samo jedan, nepremostivi i moralno obavezujući, razlog za smrtonsni hitac – datu riječ, osnaženu njegovim potpisom.

A čovjek – to je riječ, i obratno.

Prije neki dan, visoka dužnosnica ovdašnje vlasti pohitala je (umalo je štikle polomila) u Prištinu da stane na stranu silnika i „pljačkaša grobova“ kako ih je nazvao Teleki. A i ono o „nacijama đubreta“ bih mu potpisao na Bibliji. Da se što prije svrsta u kolonu onih koji su zgazili ne samo sporazume već vlastitu kolijevku, crkvu, ponos, istoriju, čast i ljudsko dostojanstvo. U kolonu onih koji su se kamenom bacili na Njegoša, Marka Miljanova, Nikca od Rovina…. Teleki je preko granice imao tek tamo neke Srbe, naša dužnosnica i čitava bulumenta njenih prethodnika su preko granice imali braću u sramnom ropstvu, nedostojnom svakog, a posebno ovog, vijeka. Teleki je izabrao čast i ljudsko dostojanstvo, oni su izabrali, i bez prekida biraju, sramotu i puzanje.

Teleki nije mogao da zaustavi ni rat i bombardovanje Jugoslavije, nije mogao da spasi obraz svoje zemlje, ali je zato mogao da spasi svoj. I spasio ga je, bez obzira na cijenu. Milo, Duško, Ranko… pa sve do pomenute dužnosnice, nijesu mogli da zaustave političke procese na ovom dijelu Balkana i spasu Srbiju, ali su mogli, i trebalo je, i moralo se, i bilo je ljudski, patriotski i, ako baš hoćete, i crnogorski, da spasu sopstveni i obraze svih nas. To ne bi promijenilo istoriju, ali bi ostalo kao svijetla stranica naše istorije. Kao Vučji Do, Grahovo, Martinići, Krusi, Fundina, Bregalnica, i Mojkovac, iznad svega. Ali, strah (a i debele pare) čovjeku obraz kalja često.

Pal Teleki je u blatu istorije dvadesetog vijeka ostao svetionik koji je označio i još uvijek označava put moralnog vaznesenja i nezaborava. Našu dužnosnicu, a i one prije nje, ubrzo će prekriti pepeo zaborava jer ko se još kroz istoriju sjeća puzajućih. A kao jedina svijetla tačka ovog najnovijeg sunovrata crnogorske spoljnje politike, još dugo i zadugo, blistaće lik Maje Vukićević koja je, iako svjesna da neće i ne može da zaustavi proces koji se kao poplava mulja valja oko Kosova, odlučila da kaže NE i da spasi dušu. Tako malo, a tako moćno i veličanstveno!

Majo, pred tvojom ljudskošću, patriotizmom, hrabrošću i poštenjem, šešir dolje!!!