Odlazak ”kralja” najviše očekuju oni koji ga se najviše plaše – dvorski snishodljivci

Piše: Teodosije

Oni koji gmižu ispod njegovih nogu, ne usuđuju se da da mu se obrate imenom. Najradije bi ga zaboravili. Zovu ga ”kraljem“, „šefom“, ”gospodarem”… Samo odabrani imaju ”privilegiju” da mu se obrate imenom. Ostalima nije dozvoljen pristup u dvor povlašćenih. Zamislite – da ga nazovu imenom! Zato i ova imena kao izrazi poniznosti, da ne povrijede sujetu i probude neki ćudljivi refleks odmazde.

On je gospodar njihovih života, privatnosti, određuje šta su, ko su sada i ko su bili do sada. Diktira im koga da vole, mrze, kome da se podaju i koga da izdaju. Sve njihovo je, zapravo njegovo. I u tom ne postoje granice, pa ni one one temeljnog morala, uspostavljenog kad se čovjek uspravio i stekao pojam dostojanstva. On im zna ”upotrebnu vrijednost”, kao i ”rok trajanja”. A kad ih potroši, spere ih sa površine društvene stvarnosti i ostavi da tavore u mraku straha i zaborava. Po čemu ćemo pamtiti njegovo vrijeme? Mimo svih neuporedivih nepočinstava koji bi survali i velike države, a ne ovu sićušnu, njegovo vrijeme će se posebno pamtiti po ”nerasvijetljenim” ubistvima mnogih, posebno njemu bliskih i odanih. Zašto baš njih, koji su uz njegovu dozvolu lokalno kontrolisali poslove švreca cigareta? Na primjer, Gorana Žugića.

Sjetićemo se njegove obredne skrušenosti, mimikrije ožalošćenog uz članove porodice ubijenog. Ima li ikog u Crnoj Gori ko vjeruje da nema veze sa tim ubistvom, da on baš ništa ne zna? Pa o ubistvu jednog od najvažnijih ljudi iz vrha ANB-a, Belog Raspopovića? Ko danas u Crnoj Gori vjeruje da državni organi ne znaju, odnosno da nisu mogli rasvijetiliti do kraja ubistvo urednika DAN-a, Duška Jovanovića? Znamo, Duško je silno pogašao u metu svojim tekstovima o švercu cigara i ostalim oblicima kriminala.

Ko danas ima povjerenja u ”gospodara” i mit kako „on ne ostavlja prijatelje“, nakon što je onako beskrupulozno zgazio glavnog ”ideologa” partije? Kad ga je ritualno žrtvovao kao ”krupnu ribu”, a njegovu porodicu koristio kao sredstvo ucjene? Ima štošta monstruozno i psihopatski u tom hladnokrvnom, mafijaškom obračunu sa ljudima iz svog najbližeg okruženja. Sad je prisutan strah više nego ikad, jer niko ne zna ko je sledeći. Zbilja, ko je sledeći? Koga će sad ”prošetati” sa lisicama u pokušaju da dopuni predstavu o ”pravnoj državi” za inostranu javnost, a o svojoj svemoći za njegovu, unutrašnju DPS javnost?

I ne brine ga što ništa što kaže u poslednje vrijeme, a zbog čega se previše znoji nema, ama baš nimalo logike. Ni to da čovjek koji mu plaća putovanja u Sen Trope, Dubai, koji mu pozajmljuje novac, koji mu obezbjeđuje ”tehnički put” za milionski kredit, najednom i naprasno nije prijatelj! I da to nije nikad bio, jer on ”pažljivo” bira svoje prijatelja. Poput Caneta, Tačija, Radončića, Dahlana… Italijane je zaboravio, ni oni više nisu prijatelji? Ni Rusi? Ni onaj ”filozof iz Grblja” što je bio jedan od sedam? I šta da radimo, kad se objelodani kako je svom ne-prijatelju omogućio kupovinu, na primjer, Jadranskog sajma, te da mu je isti bio ”prva ruka” za dogvor oko Telekoma, pa oko Meljina…?

Da, svi znaju ko je doveo Deripasku, a ko je pred Amerikancima određen da plati političku štetu za uvlačenje Rusa. O ovoj drugoj šteti, koja se mjeri stotinama miliona evra, koju je proizveo nakon izbacanja Deripaske iz posla, rečeno je puno. Ipak, nije sve. I on zna da će se i to reći. A nakon toga će mnogi zaćutati. Zauvijek.

Da li ima ikog ko vjeruje da je pomoćni radnik Restisa, ”momak za sve”, izvjesni Petros Statis stvarni vlasnik ičega što se danas zvanično vodi na njega u Crnoj Gori? Pobogu, za koga bi sem za ”kralja” bio Kraljev dvor u Miločeru? Pa Sveti Stefan, pa Brozov Maestral… Sin Blažo, braco Aco, seka Ana, doktor Veso, Vučko, Đoćo, Ban jedan i drugi, Vesko i sva rodbina i kumovi, sve sami ”pobjednici” tranzicije! Gle čuda (što mu je omiljena poštapalica), otkud baš oni najspretniji, najpametniji, najbrži?

Ima li to, kojim slučajem veze sa njim, sa onim znojenjem pred kamerama dok objašnjava da, eto, on ima želju, kao sav ”normalan” svijet da živi u kući koja, gle čuda, košta kao mnogo njegovih milionskih satova. Eto baš tu, u kući koja je građena za ”nikog”, za tržište, a on je malo nadgledao radove, supruga se brunula o enterijeru… Zašto? Pa zato da, ako bi možda baš on odlučio da je ”kupi”, da ne mora da ulaže dodatni novac u prepravke. Vrlo racionalno, zar ne? Koji novac? Onaj koga nema, ali koga će možda imati. Uostalom, Prvi ima dovoljno državnog novca na Prvoj banci, a ona je znamo – ATM mašina Prve familije. Kol’ko treba bracu? 11 miliona? Sitnica! Kol’ko treba seki, sestriću i ostaim ”čuvarima države”? Svi sve znaju, niko više nema potrebe da sluti, sve je ogoljeno i bjelodano.

I oni koji ga se, iz najbližeg okruženja, silno plaše, najviše računaju (o apsurda!) na njegovu dvoličnost, te da će ih baš to spasiti! Dakle, niko više ne vjeruje ni u jednu njegovu pozitivnu, ljudsku osobinu. Sad svi računaju na ono tamno, pokvareno u njemu i nadaju se da će ih to spasiti. Ipak, svi priželjkuju iz tog i takvog okruženja da se nekako oslobode pošasti koja je zarobila i njihove živote, ne samo onih koje decenijama zajednički ugnjetavaju i potkradaju. I svi vide da je to neminovno, da je došao trenutak za kraj. A to će, računajući na naš mentalitet, kad svi oni ”slabi” namirišu ”slabost” vođe, biti brutalno. S druge strane, to je cijena slobode koju čekamo decenijama. Koju pokušava, ali uzaludno, da preusmjeri, da zaustavi. Gotovo je i gotov je!