Otac Gojko Perović: Budimo ljudi
1 min read
Otac Gojko Perović
Prije par nedjelja imao sam čast da učestvujem u radu naučnog skupa ”Korijeni i posljedice crnogorskih podjela”, koji je organizovan u Dvorcu Petrovića na Kruševcu, od strane Udruženja pravnika Crne Gore, a velikim ličnim pregnućem nekolicine ljudi – od kojih lično poznajem samo dr Branislava Radulovića, predsjednika pomenutog Udruženja. Reklo bi se, i na prvi i na drugi pogled, da se ne radi o nečemu posebnom, jer imamo i podjela, i skupova, i udruženja – na sve strane Crne Gore. Pogotovo je danas ”rizično” pričati o identitetskim podjelama kod nas. Em priča raspiruje nove i žešće podjele, em se ona zloupotrebljava kao paravan da se sakriju one dramatičnije i nemoralnije podjele koje dijele bogate od siromašnih, prevarane od onih koji varaju i obmanjuju.
Pa ipak, smatram značajnim, što je neko htio i istrajao u tome, da za jednim stolom, dovoljno okruglim, sjednu crnogorski intelektualci koji identitetska pitanja vide različito, i čak toliko oprečno da bilo kakav njihov međusobni razgovor izgleda nemoguć. U tom smislu, bila je privilegija, biti tu, posmatrati, slušati… pa ponešto i reći. Bez ičije pretenzije da se ubjeđujemo, da jedni druge razuvjerimo, da jedni druge demantujemo… Bilo je nečeg uzvišenog u tom međusobnom uvažavanju, pa skoro – strahopoštvovanju, u nekom osjećaju da je važnije saslušati drugog, nego izreći svoj stav! Riječ je o tome da su svi prisutni znali u čijem se društvu nalaze. Svi su znali za stavove (više puta publikovane) svojih sagovornika, a domaćin (organizator) se potrudio – i uspio – da nametne imperativ pažljivog slušanja onog šta ima da kaže drugi.
Ma… toliko puta smo se izvikali jedni na druge, toliko puta smo jedni druge ogovarali najružnijim riječima (izdajnici, okupatori, separatisti, agresori, anti-Srbi, anti-Crnogorci…)… i to javno, ”preko novina” (kako se to obično kaže za najradikalniju formu oglašavanja) – da je bilo očigledno, kako svi žele, kako prosto naše duše vapiju za tim predahom, za tim sveštenim trenutkom pažnje – koju ćemo usmjeriti na drugog, a ne na sebe i svoje ”uvaženo” mišljenje.
Zato, ako je neko očekivao ”deklaraciju o pomirenju” ili saglasje svih o ”nepobitnoj istini” – takav je morao biti razočaran efektima ovog januarskog okupljanja. Ali oni koji traže put do toga da ”budemo ljudi”… do toga da nije obavezno da ”isto mislimo” ali jeste obavezno da jedni druge poštujemo i uvažavamo… e takvi su mogli biti ohrabreni – da je takvo nešto ipak moguće.
Podjele ove vrste mora da su ozbiljne i velike – čim je za nas nesvakidašnji domet da se pozdravimo, da za istim stolom sjedimo, i da slušamo jedni druge – bez prekidanja i upadanja sagovorniku u riječ. Da nije žalosno, bilo bi smiješno. Ali, nije ni žalosno ni smiješno – nego je obavezujuće da taj animozitet momentalno obustavimo, i da se vježbamo u tom slušanju, u tom pozdravljanju i u toj trpeljivosti. Nije uzalud, blaženopočivši Patrijarh Pavle bez prestanka ponavljao ”Budimo ljudi”, ”Budimo ljudi”… pa opet – ”Budimo ljudi”…
Ranije sam se pitao zašto je on toliko insistirao na tom pozivu. Mislio sam da se to nekako podrazumijeva. To da smo ljudi… Ali što vrijeme više prolazi, gledajući samog sebe, i ljude oko sebe, shvatam da je ogroman posao pred nama. Da jedni druge bratski, komšijski, kumovski, prijateljski pozdravimo, da se saslušamo, da se izmirimo… a ne da jedni druge ućutkujemo i pokazujemo samo – šta sve ovom drugom nedostaje.
Ovakvi razgovori i druženja neće potrijeti ničiji identitet, niti će ikome umanjiti važnost sopstvenog stava. Moja teza na pomenutom skupu je bila da su se iz jedne istorijske, etničke, kulturne, duhovne i geografske cjeline na području današnje države Crne Gore, u proteklom vijeku, tokom različitih društvenih i ideoloških procesa, uticajem različitih identitetskih faktora – formirale dvije nacionalne svijesti.
Drugim riječima, iz jednoga naroda (od istih rođaka, od rođene braće) oblikovala su se dva politička identiteta, ili ono što se modernim jezikom zove ”nacija”. Jedni su svoj ”nacionalni” identitet formirali isključivo prema granicama i imenu države u kojoj žive (kakvih primjera je obilje u Evropi i Americi), a drugi prema tradiciji i predanju koji postoje na prostoru iste te države (kakvih primjera ima više na Istoku). A kako su sljedbenici te dvije različite političke svijesti, i dalje ostali najrođeniji, i krvno, i tradicionalno i duhovno, naš je zadatak da te identitetske podjele ne produbljujemo, nego da ih zaliječimo međusobnim uvažavanjem. Pošto smo izdanci iste istorije, i kako potičemo od istih predaka (roditelja) i istu Svetinju poštujemo – ne bismo smjeli jedni druge optuživati ni za izdaju, ni za prevaru, niti za okupaciju. Teško da u današnjoj Crnoj Gori ima familije, ogranka ili plemena, čiji pripadnici nijesu bili na obje zaraćene i suprotstavljene strane. I skoro da nema ustanka i rata u proteklom crnogorskom vijeku, koji istovremeno nije bio i bratoubistvo. Zato, kao nigdje drugo, ovdje dva većinska politička identiteta jednog društva imaju obavezu – da čuvaju jedan drugog, i da budu svjesni da jednome, bez ovog drugog, nema cjelovitosti, pa ni budućnosti. Ono što se danas međusobno ne razumije, što prvog hrani mržnjom prema ovom drugom i što sije netrpeljivost među rođenom braćom i najbiližim rođacima – jeste politički identitet (a ne krvna ili duhovna razlika), koji se obogotvorava, kome se daje na važnosti i težini, više nego što je to normalno.
To je, kažem, bila moja teza. Čule su se i druge. Drugačije. Moramo početi da se slušamo. Da pažljivo slušamo jedni druge. Nije kasno sad da počnemo. Da počnemo upravo danas. Ako ne stignemo mi današnji da se čujemo i razumijemo, opet – neće biti mali posao, ako uspijemo našim potomcima da obezbjedimo ambijent u kom uvažavanje različitog mišljenja nije incident, nego preduslov života. Ljudskog života.
Piše: Protojerej-stavrofor Gojko Perović, rektor Cetinjske bogoslovije
Izvor: Mitropolija
Pročitajte još:
Znači li to da autor preporučuje izmirenje montenegrinskih raspopovaca i kanonskih popova u nekoj „višoj“ cjelovitosti, u cjelovitom nekom novom, vratolomijevskom entitetu !?
Pa zar tako u nesrećnoj Ukrajini nije rezonovao i djelovao „svesvjatjejši“ Bratolomije od.Stambola,nastojeći da izjednači laž- Crkvu sa jedinom istinitom tamošnjom Crkvom, sa kanonskom Crkvom Hristovom – Ukrajinskom Pravoslavnom Crkvom Moskovske Patrijaršije, njen judeoevroatlantski simulakrum, politički korektno po fanariotski nazvani „Pravoslavna Crkva Ukrajine – PCU“, kao što neki u istom duhu eparhije Srpske Pravoslavne Crkve u Crnoj Gori radije nazivaju Pravoslavna Crkva u Crnoj Gori!? I Vratolomije je sa svojim fanariotama i udruženom jevroatlantskom buldožer diplomatijom ubjeđivao kanpnskpg mitropolita Onufrija UPC MP da u bratolomnoj paracrkvenoj novotvorini u Ukrajini treba da se nađu objedinjena dva većinska identiteta ukrajinskog društva,lažni i idtiniti, koji imaju obavezu – da čuvaju jedan drugog, i „da budu svjesni da jednome, bez ovog drugog, nema cjelovitosti, pa ni budućnosti“ , naravno isključivo pod žezlom stambolskoga pape crkvorušitelja, grabljivca tuđe pastve i crkvenog nasljeđa.
Nad svom ovom grdnom mješavinom
Opet umna sila tožestvuje;
Ne pusta se da je zlo pob’jedi,
iskru gasi , a zmiju u glavu.
Muž je branič žene i djeteta,
Narod branič crkve i plemena;
Čest je slava, svetinja narodnja!
Njegoš
„Zato, kao nigdje drugo, ovdje dva većinska politička identiteta jednog društva imaju obavezu – da čuvaju jedan drugog, i da budu svjesni da jednome, bez ovog drugog, nema cjelovitosti, pa ni budućnosti“.
Gospodine Peroviću, centrala jednog od ova dva identitea koje pominje je u Zagrebu, a to je onaj koji je po projektu katoličke crkve i Franje Tuđmana tamo započeo crveni Hrvat frizer – akademik Jevrem Brković, koji je na pomenutom skupu recitovao svoju pjesmaricu. Otuda nam je u Crnu Goru stigla NVO Crnogorska pravoslavna crkva, Crnogorski jezik, Dukljanska akademija itd. Lijepo je složiti priču o pomirenju, o akademskom nivou pomenutog skupa, ali su, ipak: istina i laž, ljubav i mržnja, dobro i zlo, pravda i nepravda, sloboda i ropstvo, žrtva i dželat, nepomirljivi.
Ovaj Vaš tekst je, nažalost, čista demagogija, a ima i prizvuke narcisoidnosti. Izjednačujete umne i dobročineće koji imaju cijenu u nauci i narodu, pa i SPC u Crnoj Gori, sa otpadnicima od naroda i vjere, slugama vlasti i tuđina i kreatorima podjela i mržnje u Crnoj Gori. Ako je i od Vas, koga cijenim i poštujem, mnogo je.
Nemas!
Kako,besprekoran u logici zemaljskoj, ekumenistički racionalizam naše pravoslavne inteligencije umije da bude naivan, ponekad do nesvjesnog samoporicanja! Poentirajući da „zato, kao nigdje drugo, ovdje dva većinska politička identiteta jednog društva imaju obavezu – da čuvaju jedan drugog, i da budu svjesni da jednome, bez ovog drugog, nema cjelovitosti, pa ni budućnosti“, u ovom tekstu sugeriše nam se da nama Srbima u Crnoj Gori nema opstanka ako ne slušamo i ne čuvamo brižno one koji su nam ukinuli jezik , lišili nas prava na rad na iole odgovornijem mjestu u društvu i državi, koji nam ukidaju kulturu, kradu i krivotvore i jezik i državu, i što je najgore nastoje da nam ukradu i iskrivotvore i samu Pravoslavnu Crkvu i Vjeru našu! Da nam bez montenegrinstva nema budućnosti! Umjesto da nam sa usta onih koji čuvaju riječ Istine i upravljaju njome u ovom narodu dolaze nedvosmislena svjedočanstva da nam budućnosti nema bez Istine, i da nam dolaze ohrabrenja da uz jednu jedinu, cjelovitu i vječnu Istinu,koju su odstojavali naši preci, ostanemo neodstupno, i po cijenu same glave, kao Hristovi ispovijednici i, ako treba, i mučenici! A evo kako bi na sličnu temu govorio jedan Svetitelj, doduše ne o političkom i naučnom, nego o vjerskom neistomišljeništvu – Sv.Teodosije Pečerski
– ČUVAJ SE, ČEDO, KRIVOVJERACA!
Imam za tebe riječ, kneže bogoljubivi, ja Teodosije, hudi rab Presvete Trojice, Oca i Sina i Svetoga Duha, u čistoj i pravovjernoj Vjeri rođen i vaspitan u dobru, i naučen od pravovjernoga oca i matere koji me dobrom zakonu učahu. Vjeru, pak, latinsku ne primajte niti običaje Latina držite i od pričešća njihovog bježite i karaktera im se gnušajte. Vjera je Latina naopaka … oni ikone ne cjelivaju i mesa u postu jedu, služe na beskvasnom hljebu… Mnoštvom jeresi svojih svu su zemlju obeščastili…
Čuvaj se, čedo, krivovjeraca i svakog razgovora sa njima, jer se i naša zemlja njima napuni. Ako ko spasava dušu svoju, čini to samo živjeći u Pravoslavnoj Vjeri. Jer, nema druge vjere bolje od naše Svete Vjere Pravoslavne…
Isto tako, ne priliči, čedo, tuđu vjeru hvaliti. Ko hvali tuđu, na svoju (Pravoslavnu) Vjeru huli. Ako neko bude hvalio svoju i tuđu, taj je dvojevjerac, blizak jeresi… Ako ti ko kaže – „i vaša i naša vjera je od Boga“, ti ovako odgovori čedo: „Krivovjerče, zar ti i Boga smatraš dvojevjernim?! Ne čuješ li za ove šta Pismo kaže: Jedan Gospod, jedna Vjera, jedno Krštenje (Ef. 4,5)!“
I tako, čedo, čuvaj se takvih i svagda stoj za svoju Vjeru. I hvali je neprestano a sa njima se ne bratimi, nego ih se kloni i u svojoj se vjeri podvizavaj djelima dobrim! Milošću, pak, miluj ne samo ljude svoje vjere nego i vjere tuđe. Vidiš li koga nagog ili gladnog ili zimom ili zlom pritisnutog, bio to Jevrejin ili Saracen (Musliman) ili jeretik Latin ili neznabožac – svakome budi milostiv i od nesreće ga izbavljaj, ako možeš, i plate od Boga nećeš biti lišen!Jer, Sam Bog i danas pomaže neznabošcima kao i hrišćanima; neznabošcima inovjercima daruje se od Boga u ovome vijeku staranje, ali u budućem biće tuđi dobrodjetelji (vrlini)…
Čedo! Ako bude potrebno čak i da umreš za Svetu Vjeru svoju, smjelo idi u smrt! Tako su za vjeru i Svetitelji umirali, a sada žive u Hristu!…
Kakav je ovo Taliban? Dhje ovaj Anonimus ispliva iz mracnog srednjega Vijeka. Gojko rece lijepo o pomirenju, I dako se osvijesti dace I jedno 10% od ovo 20 i kusur sto se sad broji… pa cemo svi laknuti.