Ovako više ne ide

Piše: Emilo Labudović

„Sve teče, sve se mijenja“, stari Heraklitov filozofski postulat spotakao se, izgleda, samo u Crnoj Gori i pokazao da svako pravilo ima svoj izuzetak. Ako ostavimo po strani istorijsku dimenziju ove tvrdnje, potkrijepljenu činjenicom da Crna Gora već vijek i kusur nije okusila slast i čemer demokratske smjene vlasti, njene implikacije na sadašnji trenutak i percepciju moguće budućnosti su skoro zastrašujuće.

Kraće rečeno, ovako više ne ide.

Svijet se poslednjih par mjeseci, osjenčenih koronom, definitivno suočio sa svojim odrazom u ogledalu vremena i spoznao svoju mutnu sliku, punu mrlja, nesklada, otpada i „izgubljenih iluzija“. Sa svih strana stižu opomene, oslobođene ideološke, rasne, klasne i svake druge omeđenosti, da voz civilizacije nezadrživo juri pogrešnim kolosijekom čiji se poslednji pragovi nalaze na ivici ambisa.

Ekonomskog, socijalnog, demografskog, ekološkog i, što je gore od svega pomenutog, ambisa bezidejnosti. Uporedo sa traganjem za vakcinom protiv korone, na svim nivoima, od političkog do filozofskog, traga se za rješenjima koja bi promijenila koncept razvoja koji, osim enormnog bogaćenja, (od 360. 603 milijarde dolara, na koliko je svjetsko bogatstvo procijenjeno prošle godine, polovinu posjeduje svega 1% svjetske populacije) na jednoj, i enormnog siromaštva (više od 800 miliona ljudi skapava ispod apsolutne linije siromaštva) na drugoj strani, ne donosi niti šta novo, niti šta dobro. Doda li se tome i jedna od najvećih civilizacijskih podvala noju neoliberalizam potura pod maskom „održivog razvoja“, a što zapravo znači besomučan napad na poslednje rezervate i resurse prirode… mrka kapa.

Svijet se, rekoh, uozbiljio i traga za izlazom. Crna Gora se, takođe, uozbiljila (dovoljno je samo vidjeti smrknuta lica predsjednika, premijera, ministra finansija), ali ne traga ni za čime. Svekoliko njeno suočavanje sa izazovima vremena pred nama iscrpljuje se na novim kreditima i starim razlozima za probleme. Rusija, Srbija, Srpska pravoslavna crkva, Mitropolija crnogorsko – primorska, popovi, konaci, litije (eh, puste litije), antidržavna opozicija i... Krediti su već odavno prešli crtu prezaduženosti. Ko će i od čega da ih vraća, to vjerovatno samo Bog zna, a već koliko sjutra biće ispružena ruka za novim zajmovima.

Privredni razvoj se i dalje, slijepo i neznaveno, bazira na formuli Vesa Vukotića, to jest na trima najnesigurnijim i najneizvjesnim granama: turizmu, uslugama i poljoprivredi. A dovoljna su samo dva kišna ljetnja i dva sušna zimska mjeseca pa da sve nadanje i uzdanje u te „grane“ ode niz „Pišine strane“, kako to uobičavaju da kažu u Komanima.

Državna uprava, zamišljena, opet po Vukotićevom „šnitu“, kao „mikro država“, izrasla je u aždaju koja već guta samu sebe, a od izbora do izbora samo se širi i uvećava. Državne institucije, ogrezle u nepotizmu i nesmjenjivosti, odavno su prestale da budu oslonci prosperiteta, osim ličnog i porodičnog. Kakvo „mrtvo more“ vlada tamo posvjedočio je i sam ministar pravde molbom predsjednicima nekih sudova da konačno sjašu sa trećih i ko zna kojih po redu mandata i ustupe stolicu mlađima.

Da li se u toj njegovoj „molbi“ prepoznala i predsjednica Vrhovnog suda, teško je reći, jer za njeno neustavno „treće poluvrijeme“, na koje ozbiljno upozoravaju iz Brisela, predstavnica vlasti samouvjereno ustvrdi da „to nije ustavno već kadrovsko pitanje (!?)“.

Nabrajanje svih vukojebina u koje nas je dovela i zavela ova tridesetogodišnja despotija moglo bi da se otegne do novog talasa korone koji bi, uz već nabrojene neprijatelje i smetala „crnogorske prozapadne i evroatlanske orjentacije“, opet bio opravdanje i maska za ćorsokak u koji smo, svi skupa, zapali.

I sasvim iskreno, nevezano od pozicije sa koje se sagledava stanje u kojem jesmo, bila ona opoziciona ili poziciona, mora se priznati da ovako zaista više ne ide. I da se nešto ozbiljno mora mijenjati. Prije svega koncepcijski i strateški. Jasno je, takođe, bez imalo opozicione pizme, da te kardinalne promjene ne može da izvrši ova vlast jer bi one značile i njenu definitivnu smjenu. Da je potreban najviši mogući ne toliko politički, mada je sve politika, koliko strateški konsenzus oko pitanja daljeg razvoja. Ekonomskog, prije svega. Jer, gladni stomak, da parafraziram Marksa, ometa mozak da pravilno i racionalno razmišlja. A glad i ekonomski bezizlaz, kad jednom krenu, a već hvataju zalet, neće pitati za partijsku i nacionalnu pripadnost, za vjerska ubjeđenja, himnu, zastave, fanfare…

Pred izborima smo, ko zna koji put, izborima koje će vlast opet proglasiti „sudbonosnim“. A oni to i jesu. Ali ne zbog toga što će se na njima Crna Gora opet braniti od već pomenutih „dušmana“ već od – sebe same. Od pogrešnog puta kojim je vode. Od puta čije usputne stanice, zvane NATO i Evropska unija, same po sebi neće riješiti ništa. Uostalom, i zemlje koje su tamo odavno traže neke nove obrasce. Ovi izbori su prilika za novi zaokret, za novi početak i nove strategije. Nešto se, dakle, pod hitno mora mijenjati jer OVAKO VIŠE NE IDE! I to više nije samo partijsko, i nije samo nacionalno, i nije samo vjersko pitanje, to je pitanje svih pitanja, pitanje elementarnog opstanka.

I, na kraju, samo za Ružu Veljovu i društvo u ćošku: možete da kličete „da je vječna“ do besvijesti. Heraklit je davno upozorio da „ništa nije vječno, osim promjena“! A da bi se trajalo, na to čak i ljekari opšte prakse upozoravaju, mora se kretati. Naprijed i samo naprijed. Ako vam se ne dopadaju litije, ako vam nije po volji blagočestivi, pošteni i bogobojažljivi narod koji šeta u njima, nađite sami način na koji ćete „pogurati stvar“. Jer, i vama je, znam posigurno, jasno da OVAKO VIŠE NE IDE! Pa, da se mijenja, dok još nije kasno i za vas i za nas.