Patrik Bjukenen: Šta je „plan B“ za Venecuelu

Piše: Patrik Bjukenen

„Platite vojnike. Ostalo nije bitno“. Bio je ovo samrtnički savjet rimskog cara Septimija Severa upućen njegovim sinovima 211. godine N.E. Danas je Nikolas Maduro taj koji mora da se drži carevih riječi, zato što politički opstanak ovog bivšeg vozača autobusa i predsjednika sindikata zavisi od toga da li će oružane snage Venecuele odabrati da stoje uz njega, ili će mu okrenuti leđa i svrstati se uz lidera Narodne skupštine, Huana Gvaida.

U srijedu je Gvaido izjavio da je Madurova izborna pobjeda prošlog maja, kojom je dobio drugi šestogodišnji mandat, bila namještaljka, pa je sebe inaugurisao kao predsjednika. U četvrtak je ministar odbrane i načelnik generlštaba Venecuele Vladimir Padrino Lopez, sa svojim kabinetom, odbacio tridesetpetogodišnjeg Gvaida kao američkog pijuna i obećao lojalnost Maduru.

U petak je državni sekretar Majk Pompeo rekao Savjetu bezbjednosti UN: „Sada je trenutak da svaka zemlja odabere stranu. (…) Ili stojite na strani snaga slobode, ili ste uz Madura i njegovo ludilo“. Do petka je, međutim, svijet već uveliko odabrao strane.

„Kvazi-puč“

Rusija i Kina su stale na Madurovu stranu, kao i NATO članica Turska, iz koje je predsjednik Erdogan telefonom saopštio svoju podršku. Meksiko, Nikaragva, Kuba i Bolivija su takođe uz Madura.

Gvaida podržavaju susjedi Venecuele – Ekvador, Brazil i Kolumbija, kao i SAD, Kanada i Organizacija američkih država. Britanija, Francuska, Njemačka i Španija su Maduru poslale diplomatski ultimatum: Pristani u roku od osam dana na nove izbore, inače ćemo podržati tridesetpetogodišnjeg Gvaida, koji je do ove godine bio potpuno nepoznat.

Sve opcije su na stolu, kaže predsjednik Donald Tramp. Ali Rusija je nazvala Gvaidov potez „kvazi-pučom“ i upozorila je da bi intervencija mogla da rezultuje „katastrofalnim posljedicama“. Vladimir Putin je takođe telefonom saopštio svoju podršku Maduru.

Ulozi svih strana su ovdje ogromni. Rusija ima plaćenike u Venecueli, a režimu je pozajmila milijarde. U znak solidarnosti, Putin je nedavno poslao dva strateška bombardera u Venecuelu. Kina je Venecueli pozajmila desetine milijardi dolara, a Karakas to otplaćuje Pekingu putem nafte. Kuba je poslala vojne i obavještajne službenike kako bi očuvali unutrašnju bezbjednost. Ugo Čavez je u Fidelu Kastru vidio očinsku figuru, pa je svoju novu Venecuelu izgradio po uzoru na Kastrovu Kubu – sa sličnim posljedicama.

Ako su stotine hiljada pobjegle od Kastrove revolucije 1960-ih, tri miliona Venecuelanaca je izbjeglo u Ekvador, Brazil, Kolumbiju i druge južnoameričke zelje, kao i u SAD. Od ekonomije su ostale rite. Iako Venecuela ima najveće naftne rezerve na svijetu, proizvodnja je delić onoga što je nekada bila. Nepotizam i korupcija su endemski. Inflacija je uništila valutu. Vladaju siromaštvo, glad i nestašice svake moguće potrepštine savremenog života.

Maduro kao Asad?

Međutim, i dalje je tu ključno pitanje – šta će vojnici učiniti? I ako vojska ostane uz Madura, a Maduro odbije da ode, šta će Amerikanci da rade kako bi ga natjerali da ode? Da izvrše invaziju? To je katastrofa u najavi. Venecuela nije Panama, ili Haiti, ili Grenada. Veća od Teksasa, Venecuela broji preko 30 miliona stanovnika. A američke snage su već angažovane širom svijeta.

Blokada i sankcije bi samo uvećale i produbile patnje naroda Venecuele, i to mnogo prije nego što bi on uspio da sruši režim. Da li bi naši saveznici uopšte podržali blokadu? A ako godine patnji Venecuelanaca nisu uzdrmale Madurovu vlast, zašto bi vjerovali da će još patnji uspjeti u tome?

Maduru i njegovoj vojsci se nudi amnestija ako se mirno sklone. Ali kakva bi bila Madurova sudbina ako se povuče? Ako se odrekne vlasti zbog američkih prijetnji, gotov je i biće osramoćen kao kukavica. Ne bi li prije odabrao da padne boreći se? Osim toga, ako rukovodstvo vojske napusti Madura, tu su mlađi i ambiciozniji oficiri koji bi sigurno vidjeli svijetlu budućnost u borbi za spas režima.

Je l’ mi to prizivamo građanski rat u Venecueli? Ako počne da se puca u Karakasu, šta ćemo da radimo? Je li iko pažljivo razmislio o ovome?

Maduro je nesposobni, brutalni diktator čija je ideologija dovela do uništenja jedne nacije. Ali ako uspije da promijeni narativ od konfrontacije između tiranina i njegovog napaćenog naroda do toga da sebe predstavi kao viteškog branioca Venecuele koju napadaju jenkijevski imperijalisti i njihove domaće sluge, to bi moglo da odjekne u narodnim masama širom Latinske Amerike. A po svemu sudeći, Maduro namjerava da prkosi Sjedinjenim Državama i okupi antiameričke radikale sa svoje hemisfere i iz čitavog Trećeg svijeta.

Gvaidovo posezanje za predsjedničkim mandatom u Venecueli je zavjera pripremljena u saradnji sa Vašingtonom, proizvedena u SAD, sa državnim sekretarom Pompeom, Džonom Boltonom i senatorom Markom Rubiom kao idejnim tvorcima i predsjednikom Trampom koji je sve to aminovao. To je bio „plan A“.

Ali ako „plan A“ ne uspije, a Maduro, sa američkim prestižom stavljenim na kocku, odbije naš zahtjev da se skloni, šta ćemo da radimo? Koji je „plan B“? „Asad mora da ode!“ – govorio je Barak Obama. E pa, Asad je i dalje tu, a Obama je otišao. Hoće li isto biti rečeno za Madura?

Izvor: Novi Standard