Petrovdan

Piše: Rade R. Lalović

(Zapis iz zavičaja koji polako nestaje.)

Danas sam viberom dobio nekoliko fotografija iz zavičaja. Na njima se vidi svečana petrovdanska litija i svečarsko lomljenje slavskog kolača ispred zgrade opštine, jer Petrovdan je ne samo hramovna slava nego i dan opštine Kalinovik.

Posmatrajući primljene fotografije na kojima se vidi nekoliko desetina ljudi i na litiji, i  prilikom lomljenja slavskog kolača obuzima me neizmjerna tuga, a iz sjećanja izviru slike petrovdanskog saborovanja  iz mog djetinjstva i rane mladosti.  Petrovdan nekad ponovo izranja i sjećanja se nižu kao na traci. Jer, to nije bio samo praznik u sred ljeta. To je bio dan za saborovanje, za okupljanje porodice, za dolazak srodnika iz svijeta u koji su se zaputili tražeći posao, za dolazak prijatelja, za pjesmu i veselje. I zbog svega toga se Petrovdan iščekivao i doživljavao kao dobar danak u godini. Zbog toga je i nama, djeci, svaki detalj bio važan, svaki pokret starijih veličanstven, svečan, uzvišen pa bi zbog toga bivali budni i prije nego zora počne da sviće pod najljepšim komadom zavičajnog neba.

A evo kako je to zaista bivalo.

Zora sviće, u sred ljeta, pod vedrim nebom nad Hercegovačkim Zagorjem okruženim plavičastim vrhuncima Treskavice, Visočice, Crvnja, Vučjih brda, Lelije i Zelengore. Topli povjetarac miluje brežuljke i zadolke po kojima se javljaju čarobne boje koje izlaze iz ljetnje noći miješajući se sa mirisom pokošene trave. Šuška povjetarac i pjeva neku čudnu planinsku simfoniju neočekivano mijenjajući tonsku skalu da bi se s vremena na vrijeme izgubio pa ponovo virnuo iza stogodišnjih bukovih šumera i hrastovih gajeva, sa kamenih kukova i iz sivih kamenih greda  provjeravajući kako se selo budi, danas, na Petrovdansko jutro. A sa rujnom zorom se sve polako budi. Prvi se oglašavaju pijetli, a onda kerovi počinju da laju trzajući tanke, sitne sindžire kojim su vezani kraj torova sa sitnom stokom. Potom se iz raznih pravaca začuju zvona sa ovnova predvodnika stada koja uz dozivanje čobana lagano odmiču brdu uz planinu na ispašu. Polako se javljaju i prvi zraci sunca budeći dugine boje na kapljicama rose na planinskim još ne pokošenim livadama. Sve je nekako uzvišeno, sjajno, svečano lijepo i u bezbroj nijanski čudnih boja složeno u petrovdansko svanuće, u petrovdansko jutro u sred ljeta. 

I čeljad iz svake kuće nekako užurbano izlazi. Nesvakidašnja gužva je i u kućama i u dvorištima. Ljudi se briju, izmivaju kosu, spiraju težački znoj i zagledaju bijele košulje i svečane čakšire. Jer valja danas crkvi na molitvu, i među ljude u čaršiju da se sastane, porazgovara, pa i da se po koja popije i zapjeva sa prijateljima. 

Žene već uveliko pakuju zavežljaje u kojima ima svega po malo. Tu je obavezno desetak krugova sukane pite sirnice i burekuše, veliki čanak kajmaka i drugi čanak sira. Tu je i pečena plećka najboljeg janjca, juče ispečena. Tu je i hljeb, veliki, saksijaš, a onda i boca rakije koja se čuva za svečane dane da se posluže viđeni gosti i stari prijatelji na ručku pokraj crkve ili u parku iza Kurokijine kuće. 

Momci i djevojke, ali i mlađi ljudi i žene danas oblače narodnu svečanu nošnju. Osim tkanih košulja grba, plavih čohanih šarvala i tozluka, tu su kod muškaraca bijele nove vunene čarape i opanci od špaga, prepletaši, a preko uzvodne košulje, grbe, fermen sa ili bez toka nerijetko pozlaćenih. Žene oblače duge suknje od kadife, a preko široke košulje jelek, džečermu, a na glavu bijeli ubradač sa svilenim resama.

Tako spremna svita poslje doručka koji je danas poslužen nešto ranije, u većim ili manjim grupama odlazi u čaršiju da stigne na crkvenu službu. Nerijetko se začuje i momačka, a onda i djevojačka pjesma da gora uz put svečano zaječi. Mi djeca obigravamo oko svake grupe naših seljana zavirujući u njihova odijela, raspravljajući šapatom, da oni ne čuju, čiji su brkovi deblji i duži, ko ima jaču šaku, ko bolje zapođeda pjesmu i tako redom. 

A čim iz Pȍtokā baneš na Bukovik iznad čaršije čuje se otegnuta hercegovačka ganga ispred birtije. Vele, eno Bogami stigli Umljaci s Nenkovaca i s Ječmenog dola. Silazeći u čaršiju pored Živkova dućana već čujemo kako zveckaju staklene boce s čepom na žabicu kod Buda sodadžije i kako slastičar Dauti mami djecu na šarene bombone. Bože mili, mislimo, kad će odakle izbiti koji ujak ili tetka da nam kupi šabesu ili slatke šarene bombone u vidu šipke. Imao je ko nama kupiti sve to, i  pijevca koji dok duvaš na duvaljku kukuriče, i šabesu, i niz drugih drangulija, ali kad kupi tetka, majkina sestra ili ujak, e to je posebno, to se nosa po cio dan da svi vide. 

Prolazimo kroz čaršiju punu naroda i s majkama idemo u crkvu na molitvu. Niko i ne pomišlja da kuda šmugne, jer valja kući doći i onda obrati bostan za neposlušnost. Valja čuvati da se ne isprlja i ručno šivena košulja koju je majka danima spremala da se ne zastidimo među narodom, i pantolone, kaubojke. 

A pred crkvom je posebno svečano bilo na kraju liturgije. Izađe se pred crkvu, iznesu se crkveni barjaci, ikone i težačka svijeća pa krene licitacija ko će koji barjak nositi i ko će dati više para za težačku svijeću koja je posebno bila značajna za zemljoradnike. Posebna čast je bila ko će ponijeti prvi barjak jer je taj baštinio slavu Boška Jugovića. Ponekad bi nadgornjavanje za prvi barjak trajalo i po nekoliko desetina minuta, pogotovo ako se nadgornjava neko iz Drine ili koji Trnovljak, ili Umljak s Nenkovaca sa Srbljacima Zagoranima. Đe ćeš puštati prvi barjak da nosi neko ko nije domaći kuko ti Bog. Pa pući će bruka kako nijeste održali barjak no vam ga odnesoše Umljaci. 

Koliko je to važno bilo govori i radoznalost onih koji nisu bili kod crkve za vrijeme litije, a čim bi mi sišli od crkve u čaršiju čuli bi da dosta naroda pita: „Ko odnese prvi barjak ove godine“?

Težačka svijeća koja se nosila iza trećeg barjaka bila je duga blizu jedan metar i debela Bogme više od petnaest centimetara i bila je  posebna relikvija na litiji. 

 Kako koministi nisu dali da litija ide kroz čaršiju, ona se svake godine svodila na trokratni ophod oko crkve. Iza barjaka, ikona i težačke svijeće je išao pop Brenjo, stasiti Nevesinjac, a iza njega sila Božja naroda. Pun prostor oko crkve da ni šibica nema gdje pasti. Nakon trećeg ophoda se lomio slavski kolač, a izuzetno dugu i prelijepu zdravicu su obično držali neko od Kovača iz Nedavića.

A onda u čaršiji nastupa slavlje. Pune su birtije, kolo igra uz pratnju harmonike, nešto dalje drugo kolo kôla. To je posebna šetalica gdje u kolu momci i cure pjevaju i zagledaju jedni druge. Ko će s kim prohodati i ko će se u koga zagledati pa su se često pred veče i ženidbe i udaje događale. Odjednom se s jednog kraja čaršije začuje uzvik „Mašala“ i uhvati se gungula i gužva. Vele odvedoše Milku Stojanovu ili koju drugu đevojku.

Slike i sjećanja iz djetinjstva i dalje se redaju dok gledam one fotografije što  ove godine dobih iz zavičaja  viberom. Nema naroda, ni kola, ni pjesme, ni udaje, ni ženidbe, samo nekoliko desetina, mahom starijih stanovnika, i litija, tek da svjedoči da u zavičaju ima još poneko da dočeka i isprati Petrovdan.