Pisma iz tamnog vilajeta – Konvertiti, verni psi

Piše: Dževad Galijašević

Kako je jedna Bošnjakinja, analizirajući značaj Dejtonskog sporazuma, pokazala razmere sramnog konvertitstva Dunovića i inih Srba u Federaciji

Međunarodno priznata i ratom osvedočena suverenost Republike Srpske nije, razume se, po ukusu islamističkog Sarajeva. U istoj meri u kojoj i činjenica da u Tamnom vilajetu, pored prpošnih Srba, još jedan narod – takozvani treći entitet – insistira na tome da je nacija. Viđeni kao brana izgradnji nove, sterilne političke tvorevine koju nazivaju građanskom državom BiH, i jedni i drugi, i Srbi i Hrvati, uživaju tretman nepodnošljivog viška. Sve bi dakako bilo drugačije da ovi narodi ne poseduju baš ono što manjka Bošnjacima, a što je ključno za postojanje jedne nacije – zajedničke mitove i istorijska sjećanja.

ZAKLJUČCI ZAPREPAŠĆUJUĆE NETAČNI U pokušaju da rasvetli ove datosti i raščivija koje je probleme Dejton rešio, a koje stvorio, istoričar i profesor na Filozofskom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta Hrvoje Klasić, u šestoj epizodi „Kontrapovijesti“ ugostio je Senadu Šelo Šabić, doktora političkih nauka s Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu. Umesto da situira temu položaja BiH u širi kontekst i vremensku ravan koja prethodi Dejtonu, Klasić je nekritički prepustio prostor svojoj sagovornici, koja je „briljirala“ u paušalnim zaključcima i nedopustivim tvrdnjama.
„Svima su puna usta Dejtona“, kaže Klasić u uvodu emisije uz pitanje – kako su se tamo (Dejton) našli i predstavnici Srbije i Hrvatske?

Odgovor gošće zaprepašćujuće je netačan. Ratne prilike na terenu, smatra Šabićeva, bile su nepovoljne po Srbe, te ono što su vojnički izgubili, naknadno su u Dejtonu vratili pod svoju upravu. Dalje, ona nikada ne bi prihvatila konstitutivnost naroda jer su, sledi obrazloženje, nacionalne zajednice i njihovi interesi politički artikulisani kroz određene stranke glavni problem. Zaključuje da je nedopustiva razlika državnosti BiH u odnosu na Srbiju i Hrvatsku, te da Hrvatska nikada ne bi pripojila sebi Hrvate iz BiH.

U RAVNI SA REISOM Doprinos ovoj poluškoli mišljenja dao je i Milan Dunović. Gostujući na sarajevsko- soroševskoj N1 TV, potpredsjednik muslimansko-hrvatske Federacije BiH, biran iz reda srpskog naroda, svojim vrednosnim koordinatama i obrušavanjem na Dan RS demonstrirao je kako izgleda biti „čaršijski“ predstavnik građana. Kako drugačije razumeti da za razliku od 9. janura čiji značaj negira, 1. mart, po Dunoviću, dan kada su na Baščaršiji ubijani svatovi iz reda „nelegitimnih Srba“, ima svoje utemeljenje u istorijskoj ravni. Konvertitstvo Dunovića ništa nije moglo učiniti tako upadljivim kao polemika sa Sabinom Silajdžić, doktorom ekonomskih nauka, vanrednom profesorkom na sarajevskom Ekonomskom fakultetu. Naime, u pokušaju da ponudi objektivan pogled na rat i praznike povezane s ratom, ova neobično hrabra žena je na društvenim mrežama objavila tekst „Obraćanje probosanskim snagama – propitivanje i svjedočenje istini“. Analiza izjednačavanja u javnosti 1. marta, kada se slavi Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, i 9. januara, neustavnog datuma za obilježavanje Dana RS, bio je povod za ukrštanje mišljenja s Dunovićem, koji je za tu priliku odlučio da bude veći musliman od reis-ul-uleme. Heretički orijentisana Bošnjakinja, polemišući sa „hadži“ Dunovićem, ponovila je svoje stavove, tražeći da se utvrdi jedna istina o uzrocima koji su doveli do rata u BiH. Komentar da je Amerika zlotvor nije se dopao njenom sagovorniku, ali činjenice ovoj ženi daju za pravo.

BOG I ALIJA Teško je poverovati da Dunović nije upoznat s tim da je Alija Izetbegović, na Osnivačkoj skupštini Stranke demokratske akcije u Sarajevskom hotelu „Holidej in“, svoj prvi javni politički govor u SFRJ i SR BiH 26. maja 1990. godine započeo bismilahom („U ime Boga, milostivog, samilosnog). Već tada je bilo jasno da pred tadašnjim Muslimanima stoji dug i trnovit put, praktično proces u kome će se konstantno mješati vjera i politika u korist vjere. Svi koji su pomislili da će Alijin islamizam, biografija začinjena saradnjom sa nacistima u Drugom svjetskom ratu, zatvorske presude, zbog toga i zbog Islamske deklaracije četiri decenije kasnije, veze sa Muslimanskim bratstvom i režimom u Teheranu, na „demokratskom“ i „građanskom“ Zapadu izazvati osjećanje političke i kulturne nelagode, prevarili su se: za njih je to bila preporuka i odlična referenca.

Zahvaljujući Aliji, Mladim muslimanima i SDA vrijeme začetka višestranačkog života u BiH pretvorilo se, devedesetih godina, u vrijeme vjerskog političarenja i sukoba. Iako su, formalno, SFRJ i komunistička vlast još uvijek djelovali „politički živahno“, ipak su već tada sramno kapitulirali pred konceptom nasilne političke religioznosti kojim se čitav narod uvjeravao da je Bog baš Aliji poverio plan. Budući da su „nacrti došli od Boga“, sveta je dužnosti istinskih vjernika bila da ih slijede do poslednjeg slova i nametnu ih svim ljudima koji tu žive. Realizacija plana podrazumevala je podršku vjerske zajednice, upotrebu svih raspoloživih sredstava pa, i terorizma.

Malo ko je tada mogao pretpostaviti da riječi i program Alije Izetbegovića nose prizvuke nadolazećeg vjerskog rata i stradanja, i da će njegovo, muslimansko i afroazijsko stado dobiti težak zadatak izgradnje građanske države BiH. Danas, tri decenije kasnije, ne postoji prostor za pretpostavke i proizvoljna tumačenja. Reč je o faktima.

Izvor: Pečat