Pisma sa sela kojeg nema: VIRUS

Piše: Emilo Labudović

Ovdje caruju tišina, ona „sleđena“ kako ju je nazvao Dušan Kostić, i samoća šira i od najšire distance propisane mjerama NKT, i svemu je mjera plavi staklenac neba i daleka obzorja pozlaćena vezom zalazećeg sunca. I dokle oko seže, nema nikog ko bi dojavio da se ovdje diše bez maske, dubokim udisajem pluća načetih decenijskim nasrtajima grada i njegove dehumanizovane klime. Ovdje odavno skoro da nema nikoga, osim požutjelih fotografija onih koji su bili, slomljenih prozora premreženih paučinom i ognjišta na kojima samo skamenjeni pepeo svjedoči da su nekada tu gorjele vatre života. Ovo je selo kojeg odavno nema, osim u uspomenama, spomenarima i krštenicama, i na grobljima koja polako urastaju u glog i vrijes.

Ovdje nema ni virusa, osim ako ga neki grudobolnik ne donese uz ceger sa namirnicama za tri dana. Ali, i nad ovom pustarom „gdje psi ne laju i sjekira se ne čuje“ nadvila se njegova siva sjenka, sjenka brige za one čiji su koraci davno otputovali „sokacima rodnim“ da se ne vrate i da posvjedoče da je najtvrđi lijepak onaj koji opanak zalijepi za asfalt i pločnike. Virusa ima i u vijestima od kojih se ni ovamo ne može pobjeći, u brojkama koje govore bez riječi, govore o nemoći i porazu. Virusa ima i u knjigama bez kojih bi ovdje vrijeme stalo i usamljenika progutalo svojom nepomičnošću. U knjigama koje upozoravaju da je virus „najsavršenije stvorenje u kosmosu“! Da „prodirući u živu ćeliju stranog tijela, njenu sadržinu zamjenjuje svojom i pretvara je u fabriku za proizvodnju novih virusa“. I da su „promjene koje izaziva u životnoj sredini ćelije neuporedivo dublje i dramatičnije nego što je čovjek ikada učinio i smije se nadati da postići u svojoj“! Da bi zaključile da je virus „vrhunac prirodne stvaralačke evolucije“. Više nego dovoljno upozorenja da se sa ovom „mašinom za ubijanje“ nije igrati. Ali, uljuljkan u samoprojekciji svoje nadmoći i mjestom na vrhu piramide života, čovjek se u brojnim laboratorijama svijeta svakodnevno igra.

U selu kojeg odavno nema (potpisnik ovih redova je povremeni svjedok užasavajućoj istini da je smrt vječna, da ne štedi ništa i nikoga pa ni selo) nema ni virusa. Ili bar nema nikog da se na njega požali, da se nakašlje ili kihne dalje od dva metra. To malo njih koliko se ovdje još odupiru uzaludnosti trajanja u okamenjenom svijetu prošlosti boluju neke druge bolesti. Uglavnom reumu i samoću, stare i umiru od brige i iščekivanja da uz nepokošenu utrinu banu sinovi, kćeri, unuci… sve ređi a sve željeniji gosti. Nema korona virusa, ali zato ima sjećanja i predanja o nekim drugim koji su, kao jahači apokalipse, tutnjali ovim krajem. I ima vjere i vjerovanja u Riječ božju i njena predskazanja. „Zvijer koju si vidio, bješe i nije, i izaći će iz bezdana i otići u propast i udaviće se koji žive na zemlji, kojima imena još ni napisana nijesu u knjizi života od postanja svijeta kad vide zvijer koja bješe i nije, i doći će opet“, stoji u „Otkrovenju Jovanovom“ (17,8) koje se ovdje još iščitava umornim i isplakanim očima i kroz naočari čija se dioptrija odavno ne slaže sa istrošenim staračkim zjenicama. Ovdje se još brane starom vjerom i njenom istinom i ne haje se mnogo za novu Crkvu i njenog lažnog patrijarha.

Ovdje sumrak dolazi naglo i iznenada a za njim noć čije je lice, mračno i duboko, kao ospicama dječjih boginja, istačkano letećim žarom ivanjskih svitaca. I mjesec naiđe otud od Goleša i razastre svoju raskošnu koprenu srebra ogluvljelim dubodolinama, uzalud mameći one kojih takođe nema na prelo ili igranku, na snažnu momačku pjesmu i tihi djevojački pripjev kojima se slavio život i kad nije bilo praznika. Ali, u selu kojeg uglavnom ima samo još u uspomenama i u kojem se život tek drži o koncu, jer je onaj koji je zadužen (i plaćen) da ga oživi zauzet NKT, izborima, vlašću i bezvlašćem, ni smrt nije tako strašna. Pogotovo ne ona koja dolazi od Boga, makar i uz virus. „Mi se ne plašimo smrti, crne kuge/već ropskog života i bolesti duge/smrt je česta pojava među nama Srbima/kao što su proleće/leto/jesen/zima/i nije strašnija, pogotovo danju/od suše/poplave/zemljotresa, mraza/ kad je čovek sretne na svome imanju/okađene duše i svetla obraza“/! „Prkosna pesma“ Dobrice Erića himna je života koji još tinja u selu kojeg skoro pa nema, pa se, stoga, ovdje ne gleda pres NKT a i dnevnik obređe, tek da se vidi da se možda neće zaratiti ili hoće li, konačno, pasti kiša na ožednjela polja.

Primiče se ponoć koja selo u kojem, osim mojeg, više nema žiška svjetla, čvrsto drži u karantinu. Svi drugi su se odavno predali snu jer se i sjutra sa prvim pijetlima valja prihvatiti kose, grabulje, vile, motike… Znam da si usnuo i ti, gluv za prijeteće pulsiranje grada kojim, kao svoj na svome, korona virus vreba neoprezne, ohole i nedokazane. I one koji će ih, voljom ili nevoljom, sresti bez opreza i bez maske. Ali, takvi smo ti mi. Sklapam korice Pekićevog „Besnila“, zamišljen nad Nostradamusovim proročanstvom „Velika zaraza doći će s velikim metkom. Pomoć je blizu, ali lek vrlo daleko“. Okružen tamom i slikama sa kojih i dalje s neskrivenom brigom na mene snatre majčine oči osjenčene tugom, vakcinisan nepomućenim optimizmom grlim nadu da će jutro svanuti vedrije i sa više razloga za smijeh.

Budi mi zdrav i na odstojanju!

Pročitajte JOŠ:

Rakočević: Srbi se vraćaju Crkvi; biće nas više na narednom popisu