Pisma sa sela kojeg više nema: Vrijeme je

Piše: Emilo Labudović

Budi se. Vrijeme je.

Ne priznajem nikakve izgovore, opravdanja, razloge, za ovo jutro važi samo jedna lozinka i samo jedna komanda: vrijeme je.

Ovdje je san protjeran još sa prvim pijetlima, prije nego su se oglasile ptice i prije nego su se pozlaćene trake sunca prosule niz padine Goleša. Jutro se umilo rosom, opralo noge u viru pod Prlom, začešljalo se grabovim grebenima sa Grotinja i evo se postrojilo kao vod „guštera“ pred smotru. Obuklo je besprekornu svijetlozelenu dolamu, stavilo modroplavu kapu, za rever zakačilo značku već požutjelog javorovog lista i … čeka. A čeka i šačica nas koliko se još vijemo selom, takođe umiveni, začešljani, ubrađeni, u robi za izlaske koja još sa dna sokaka miriše na lavandu, umivaći sapun i naftalin. Čekamo da otvore vrata pa da učinimo što je do nas. Atmosfera, mada tiha i pretočena u šapate o svakodnevnim pitanjima i interesovanjima, ima pomalo nenaglašen svečarski karakter i sve govori da je vrijeme.

Ustaj. Vrijeme je.

Jutros ti ne prihvatam izgovor kako je dug dan, kako ćeš stići, kako ne možeš dok ne popiješ kafu, kako … Jer, sve vrijeme koje je pred tobom i koje ti, po Božjem pravu, pripada, imaće znak ovog trenutka i ne smiješ da ga ispustiš iz ruku i prepustiš drugima. Sjećaš li se šta je Miloš Obilić rekao na večeri uoči Kosovskog boja? „Kakvi budemo sjutra, bićemo doveka“! A u istoriji, u trajanju jednog naroda, jedne generacije, postoje trenuci koji nadtraju sebe i postanu trajni znak, biljeg i međaš. Znak po kojem se pamti i prepoznaje, datum koji se crvenim slovom ispisuje u kalendaru i hronikama. Ovo je takav trenutak. Ovo je tvoje i vrijeme tvoje generacije. Vrijeme koje ne smijete da prespavate i dozvolite da vam ga ukradu. Jer, njime će vam ukrasti mladost, budućnost, nadu, snove… Vrijeme je vaše i vrijeme je za vas.

I nemoj da ti padne na pamet kako možda i nijesi važan, kako sve može bez tebe, kako ima drugih koji će to mjesto tebe i u tvoje ime. Ti i svi vi, skupa i pojedinačno, nijeste i ne smijete biti samo brojke i njihov puki zbir. Vi ste sve i bez vas sve je ništa. Vi ste razlog i motiv koji svemu daje smisao i opravdanje i ako bilo kojeg od vas nema, ako izostanete iz ovog trenutka, neće biti opravdanja.

Ti već vidiš da ti ne govorim ni za koga ni protiv koga treba da budeš. Samo ustani i uzmi stvar u svoje ruke. I budi za sebe. Za svoju sreću i za svoju  perspektivu. Preuzmi odgovornost za porodicu koju treba da stvoriš, odgovornost za sveukupnu klimu koja će raspakovati kofer koji si, sa sve diplomom, spakovao i spremio za put u pečalbu. Jer, ako svi dignete ruke, ako svi odete, čemu onda i za koga sve ovo?

Sjećaš se kako je govorila tvoja baka: „ja uradih što je do mene“, pa uradi i ti što je do tebe. I to će za ovo jutro i ovaj dan biti više nego dovoljno. I ne brini za konačni zbir. Kakav god da bude, vi ste već pobjednici. Pobijedili ste jer ste svjedočili o ljubavi. O pomirenju. O pravdi i jednakosti. O poštenju i odgovornosti. O vjeri, iskonskoj i prađedovskoj. O radu i pregalaštvu, o pameti i inovacijama. Svjedočili ste protiv mržnje. Protiv bratske pizme i nesloge. Protiv nemorala, krađe, bezakonja. Protiv sebičnosti i samodovoljnosti. Protiv beskrupuloznog bogaćenja na znoju i nesreći poniženih i obespravljenih. Protiv bezbožništva i jeresi. Protiv svega što nas čini nedostojnim, što nas sramoti i po čemu na nas u svijetu prstom pokazuju. Ovo vaše svjedočenje, vaši osmjesi, vaša hrabrost, vaša odlučnost da se oduprete i ispravite pogled, znak je da ste prepoznali vrijeme i da je ono prepoznalo vas.

Mi smo, u tjeskobi kabine naširoko rasprostrli srce i u olovku „kazali“  šta smo imali da kažemo i evo se polako razilazimo i vraćamo redovnom ritmu života. Ali, ovo nije naše vrijeme. Mi smo naše potrošili. Uludo i uzalud. Generacije i generacije žrtvovali smo svojim zabludama, svojim budalaštinama, sebičnosti i iluzijama koje su se, kao balon sapunice, rasprsle pred strašnim i ružnim licem stvarnosti. Vi to sebi ne smijete da dozvolite. Učite na našim greškama, napustite naše stranputice, oslobodite se naših lažnih bogova i idola, vratite se svojim korjenima i istinskom Bogu i krenite putem pravde i slobode. Jedinom putu kojim se hoda uspravno i stiže na obećanu adresu.

Ustaj, dakle, i širom otvorenih očiju zakorači u ovo jutro. Vrijeme je. Vrijeme za novo vrijeme. Za vaše vrijeme. Vrijeme promjena i novih horizonata. Vrijeme koje će optimizmom prekrečiti ove fasade sivila kojima smo omeđeni i otvoriti kaoiju ove Proklete Avlije u koju smo, bez krivice, zatvoreni.

Vrijem je.

Neka je sa srećom!

Pročitajte JOŠ:

Šta iskazujemo kroz svoja djela? Šta ona znače drugima? Kakve nam poruke šalju?