Pokret za Pljevlja: Rješenje o deportaciji o. Saše Janjića je najava konačnog obračuna režima sa sveštenstvom

Odavno je i osnovcima postalo jasno, da je od nekadašnje Crne Gore koju su nam krvlju stvarali  slavni preci, danas ostala samo karikatura, sa policijskim pendrekom kao najvećim demokratskim dostignućem. Nesrećna vlast, koja bi trebalo da je od Boga, odlučila je da se sa njim obračuna, ognjem i mačem. I ne samo sa njim, nego i sa sopstvenim narodom koji je, po tamo njima, neprijatelj ove države, ističu u Pokretu za Pljevlja.

Bez obzira, kako god uzimali i tumačili novokomponovani Milovi i Migovi koverta istoričari, Crna Gora svoje današnje postojanje duguje Srpskoj pravoslavnoj crkvi, njenom monaštvu, sveštenstvu i vjerujućem narodu. To su nepobitne istorijske činjenice, osim za one, koji smatraju, da je Milo Đukanović, tvorac svega vidljivog i nevidljivog. Takvima, svakako, pomoći nema. Da nije bilo slavne Mitropolije, njenih mudrih vladika, državotvoraca i pastira, na čemu bismo opstajali, vjekovima? Na čemu bismo danas stajali, kao  ljudi, da smo vjeru i crkvu svoju izgubili? Pametnome bi bilo dosta.

Sinovi Montenegra su, izgleda riješili, da se na pravi način oduže Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Uvidjevši do koje mjere  podaništva i samoponiženja je  aktuelna lokalna vlast u Pljevljima spremna da ide, poslednji evropski diktator je odlučio, da baš na nama, Pljevljacima, započne primjenu bezakonja. Nakon što je, čak i njega, iznenadio neviđeni antisrpski entuzijazam Igora Golubovića, kada je u pitanju rasprodaja manastirske imovine, odlučio je, da na velika vrata započne i obračun sa našim sveštenicima. Mevludinova policija, i ovaj put, revnosno, na braniku tekovina vječne države, odlučila je da svoju gvozdenu  pesnicu okuša na arhijerejskom namjesniku pljevaljskom, protojereju – stavroforu Saši Janjiću. Rješenje o njegovoj deportaciji, rukavica je u lice 80 posto građana Pljevalja. Pređen je Rubikon i situacija traži odgovor vjerujućeg naroda. Jedinstven, hrabar i masovan, u duhu sabornosti i pravoslavlja. I molba, poziv, apel nerazumnim i usijanim glavama režima, da dobro razmisle dok još ima vremena. Opasno ste približili ovu zemlju ambisu i putu bez povratka, saopštili su iz Pokreta za Pljevlja.

 Slika naše „sreće i blagostanja“, svakako su i nedavna dešavanja u Budvi. Tamo je Mevludin poslao Alena, da junački stane čizmom na vrat Mladenu. I ne samo njemu. Ta je čizma decenijama i na vratu one istinske, Prave Crne Gore.  To je valjda znak da je Montenegro dostigao zapadne civilizacijske vrijednosti, američke prije svega. Ako ni po čemu, ono po policijskom koljenu na vratu „neposlušnog“ građanina. Dok srećne države imaju rast dohodka po glavi stanovnika, kod nas raste jedino, broj pendreka po glavi opozicionara.

Jasno je i laicima, nastupajuća poslednja faza diktature, praćena je paranoičnim strahom diktatora od konačnog suda sopstvenog naroda. Zato je budvanski scenario, otimanja legalno i legitimno izabrane vlasti, samo pokazna vježba za predstojeće parlamentarne izbore. Ako ih uopšte bude, ne smijemo ni trenutka sumnjati, da će poslednji diktatorov odgovor  na pobjedu opozicije i vjerujućeg naroda, glasiti:“Policijo, postupi po naređenju“! Vidimo se na litiji. Ne damo sveštenike i svetinje!, zaključili su u Pokretu za Pljevlja.