Političko umijeće – ili ko je glup, a ko pametan?

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Nekoliko puta su mi izrazito uspješni srpski političari skretali pažnju da sam „za politiku – glup“ i ja tu vrstu ocjene prihvatam kao tačnu. Najprije, zato što se njihov i moj pojam politiku značajno razlikuju (za njih je politika umijeće materijalizacije nečeg neuhvatljivog kao što je podrška u nešto opipljivo kao i sposobnost da se taj proces ciklično ponavlja. Za mene je politika ono što je antički koncept podrazumijevao kada joj je u Heladi dato ime – misao i praksa o dobrobiti polisa tj. danas, svog naroda). Dakle: dogovorili smo se da sam za politiku – glup.

Moja politička glupost, međutim, dolazi i iz jedne danas prezrene i arhaične pozicije a koja bi se mogla nazvati željom za osnovnom dosljednošću. Dok je, opet, politika, jel’ te, umjetnost slanja protivrječnih signala u kojoj se „naše“ protivrječnosti nazivaju „taktikom“ a „njihove“ – „izdajom“. I onda se još srpski političar ljuti zašto se svi ne prestrojavamo u hodu – to je znak, valjda, političke pameti.

Pogledajmo gdje god da zađemo. U Crnoj Gori lijepo vidiš da imaš ogroman broj Srba koji glasaju (za) lidere koji priznaju otimačinu Kosova, pokradeni referendum i isti takav Dan neovisnosti, nametnute „obaveze“ i lingvističke konstrukcije ali sve je to „pamet“.

U dobroj Srbijici isto tako se smatra vrhunskim umjećem miriti nepomirljivo: pretvarati se da su ti otimači Kosova ujedno i prijatelji i neprijatelji, biti slijep pred jasno saopštenim ucjenama i uporno hrliti u zagrljaj onoga koji te maltretira. Hajde tek objasni nekome u Banjoj Luci da je izvan svake pameti istovremena pozicija otpora nametanjima iz Sarajeva i ne samo prihvatanje već popularizacija tzv grba i himne R. Srpske koji su nastali kao plod političkog pritiska. Pa, mili rode, ako su to bila iznuđena, nevješta ad hoc rješenja – nemoj nam ih na svakom ćošku nametati jer tako namećeš nametnuto tj pounutrašnjuješ pritisak. A ako je sva „politička pamet“ u tome da se kompromis predstavi kao „mudrost“ i „pobjeda“, nemojte da se žalite što i sam narod ide tragom takve „pameti“. Sve se to vidjelo lijepo sad oko Rezolucije Jedni u MNE plaču 9. januara ali glasaju one koji prihvatiše strane naloge. U Srbiji: jedan dan zastave, drugi dan – njemačke investicije. U Srpskoj smo najavili da ćemo vratiti „stare“ simbole ako se pritisci iz Sarajeva nastave – a do juče su me birokrate ubjeđivali da su to grb i himna Srbije a Srpska „ima svoje“.

Kognitivna disonanca, reklo bi se, iliti „političko umjeće“.

Nego, ja sam već poslovično glup za politiku i slijep za mudrost, kratkovid za 4d šah koji svaki od srpskih lidera igra.

Hvala Bogu da su bar oni pametni.