Postament

Evo me i dalje na Zabjelu.

Na liniji razdvajanja Zabjela i Dahne.

Svratio, jutros, Baja Martinović, dobri moj komšija, da dvije-tri prozborimo prije nego ode u Bajice.

Oće na starevinu.

Da obiđe grob Boška Nikovog-Boška Krilatoga. I divizijara Mitra Martinovića. I ostalih Martinovića što su se uzidali u temelje Bajica.

Popismo po nekolika Napoleona, red je kad se na takav put sprema, jutro početi carem i imperatorom, a ja ga uzgred pripitah eda li i priličnih spomenika čuvenijem junacima i ratnicima.

„Sve je spomenik, brate moj i dobri komšija“, uzdiše Baja. „Osim biljega na njinim grobnim mjestima spomenik im je i bajička crkva koju je knjaz Nikola izgradio ujčevini. I borovi, tada posadjeni, u čijim su im se krošnjama duše odmarale. Otkad su, skoro, borovi posječeni duše im nemaju kud. Sem pod zemlju. Ili da lutaju nad zemljom.“

Točimo još po jednu i pijemo za duše svih počivših Bajica.

I za duše borova.

Nema borova više, a niko se ne sjeća da i njima napravi kakav-takav spomenik.

A ako je ko zaslužio oni su.

Nijemi svjedoci bajičke istorije.

Stameni jataci duša bajičkih junaka.

Ima naroda što prave spomenike, a im padne na pamet.

Spomenik hamburgeru, konju, štrapanzli.

Najjači su oni neznanom junaku.

Biva nema ni imena ni prezimena.

Ne zna se ni od koje je sorte.

Ko ga je sačinio.

A bitan, brate, bitan narodu što mu ga je digo iako se ne zna ni je li od toga naroda.

Neznani junak.

„Ajde de“ velim Baji dok pritačem cara i imperatora „a šta da se radi sa onijema koji poznate junake prevode u nepoznate.“

„Za tu umjetnost se još nije čulo, bar za ovo moje godina, duša mi bajičkih junaka i duša borova sa bajičkog groblja.“

„Po svijetu nije, i kod ovih civilizovanih naroda, ali kod nas se na tome uveliko radi, groba mi Djapanova“, zakleh se i ja.

„Bi li ovaj Božidar Vuković Podgoričanin do juče na spomeniku Srbin i prvi štampar i izdavač?“, pripitkujem Baju.

„Bi do sad.“

„E od sad nije. Od sad je prvi ćirilični štampar na slovenskom jugu. A kako je vrijeme krenulo sledeći korak će bit da ne bude Podgoričanin, pa da ne bude Božidar, pa da ne bude Vuković. I lijepo, stajaće umjesto Božidara, pored Huseina Džavida, u Kraljevom parku, naspram Hilton hotela, neznani junak koji je štampao nepriznatim i istorijski neutemeljenim pismom.

A Husein će vazda biti Husein i uvijek Džavid, za kojeg se, bogomi, zna i ko je i šta je i čiji je, fala vladi Azerbejdžana.“

„A bratski i prijateljski Azerbejdžan, kad dade pare da sređujemo park, podrža li da okinemo postament Božidaru“, zgranuto me pita Baja.

„Ko ti zna, dobri moj komšija. Možda su i njih uradili ko i sve nas. Dajte pare, dićićemo spomenik od vašijeg kome god oćete, a s ovim našim ćemo onako kako mi znamo, umijemo, možemo i oćemo.“