Preminuo Kosta Radović: Obnovitelj Pive i srpskog nasleđa

Kosta Radović pjesnik, prosvetni radnik, osnivač nekoliko škola u Pivi preminuo je danas u 84. godini života.

Kosta Radović je rođen 1936. godine na Mioči u Pivi. Učiteljsku školu završio je u Nikšiću, a studije srpskog jezika i književnosti u Beogradu. Bio je prvi direktor tri osnovne škole u Pivi, potom sekretar Kulturno-prosvjetne zajednice Crne Gore, pomoćnik direktora Centra za savremenu umjetnost Crne Gore. Inicijator je i akter podizanja spomenika Žrtvama fašizma Pive. Utemeljivač je Jugoslovenskih književnih susreta „Pjesnička riječ na izvoru Pive“ 1970. godine. Poslednjih godina predano radi na obnovi Pive, obnovi manastira na Zagrađu, spomen-kapele u Dolima.

Objavio je knjige poezije: “Piva samoglasna“ (1974), „Pslam o zemlji“(1975), „Za novi zavičaj“ (1976), „Prosuto nebo“(1978), „Izgovor uma“(1979), „Povelja“ (na srpskom i engleskom, 1981), „Rebro zemlje moje,“ „Strah od sreće“ (1984), „Smrt živog vrela“ (1987), „Povratič“ (1988), „Ljubav se javno kaže“(1990), “Kuća kod Hrista“ (1994), „Izvršenje straha“ (izabrane pjesme, 1995), „Vezena tužbalica“ (2005), „Samo(Antologija“), (izbor poezija, 2006), „Večera za oba svijeta“(2008), „Solženjicinova brojanica“ (2010), „Dva svijeta vidiš jedan pjevaš“ (2012), „Strah od sreće“ (2014); kao i romane “Ljetopisna knjiga arhimandrita Arsenija Gagovića“(1990), „Vrtijeljka“ (2003), „Bogorodičina knjiga“(2008); knjige kratke priče:“Uspenska vrata“ (1997), „Kaluđerski most“ (2012). Autor je radio drame: “Ubistvo braće Tadić“, dokumentarno-književne proze: „Piva potop“ (1998), „Seoba manastira Pive“ (2001), „Zapisi manastira Sv. Bogorodica“ (2010) i putopisne proze „Putopis iz Kine“ (1984).

Kompozitor Borislav Tamindžić po stihovima Koste Radovića napisao je kantatu „Ugarak tijela“(o genocidu u Pivi) i „Ljubav se javnAo kaže“(o strijeljanju u Kraljevu) koje su javno izvođene.

Kosta Radović je i član Upravnog odbora Eparhijskog savjeta Mitropolije crnogorsko-primorske, Savjeta Enciklopedije CANU. Počasni je građanin stare ruske prestonice Suzdalj i grada Kraljeva.

Poezija mu je prevođena na ruski, kineski, jermenski, engleski, makedonski, italijanski, bugarski, rumunski, makedonski i češki jezik.

Zastupljen je u brojnim pjesničkim antologijama, izborima i pregledima, kao i u edicijama „Ko je ko u kulturi Crne Gore“ i „Ko je ko u Crnoj Gori.

Dobitnik je značajnih književnih nagrada: Ove godine, nagradu Marko Miljanov uručio mu je mitropolit Amfilohije, dobitnik je i  Zlatne povelje Međurepubličke zajednice za kulturu iz Pljevalja, Spomenice Pjesničke riječi na izvoru Pive“, „Makarijevo slovo“UKCG, „Vidovdanske povelje“, nagrade „Stvaranje“ časopisa „Stvaranje“, nagrade “Pečat Hercega Šćepana“.