Pristan u Vladičinu noć strašniju od vijeka

Piše: Slobodan M. Čurović Tušinski

Njegoš, lovćenski tajnočuvac proplakanja kosovskog, još uvijek je oburdan  u noći stidnijoj, grđoj, mračnijoj vijeka, u najdužem seobanju, dok traži svoju crkvicu  da konačno zalegne, miran u otrgnuću u svesvjetove sa stegom zemnog.Ništa ne treba čudi, kada slavimo sve druge dane i uglove, samo srbsko odgurkujemo, iz nelagodmosti da nas to podsjeća na ono ko smo i što jesmo. Ništa ne čudi u zemlji čuda, gdje raste broj članova Subnor-a, gdje se još ćuti o onom nesretnom zbjegu duhovne supstance koji je krenuo na zli put od uzidanih kostiju i zabetoniranih stratišta, u najveće mzločinu nakon okončanja Drugog svjetskog rata, uz obilatu pomoć starih mrzilaca Srba, Engleza, i gdje je komunjarsko-antireligiozno sada spučeno u globalističku priču (a već u imenu je duhovna i intelektualna globa Srbstva) itekako jako pod novim maskama i farsama.

Nama predstoji preužasna borba da bi sačuvali sebe, svoje dostojanstvo, korijene i tradiciju, u nadi da će opet zasijati Jezerski vrh…

Gospođa Bosa Ljepava, je imala priliku da u izlogu knjižare u Bezansonu vidi nepoznatu  Vladičinu sliku sa posvetom nekoj dami. O tome  je govorila  svojoj sestri.

Kasnije se obratila vlasniku da je otkupi.

U međuvremenu on je je umro, knjižara je zatvorena i fotografija je nestala.

Kakvu je tajnu nosila? Biografije su nepouzsdani i opterećujući svjedoci.

Rovit i rušan u pjesmu ne smiješ ići. Vladičino predosjećanje smrti skončanje bio je početak neulovljive  pjesme, najusamljenije pjesme žuda u srbskoj književnosti,

ono što se ne smije i smije., najžedniji kristal.

I podsvjesno, u grču genija i zadivljenika dovotom, Vladika se pobojao da ne odocni na opijelo i možda je posakrio angelicu lažnim stihom, i dao joj tijelo i halje od miruisa i pomilovao taj zvuk, a ona jeste zvuk, da nikada ne prepozna ni svetovnog Radivoja, ni monolitnos Petra, ali da uvenuće prva predosjeti, suviše kasni i suviše poznato.

Ko je tvorac fotografije i kako je dospjela u taj francuski grad?

I koliko količine ljepote je bilo na njoj?

Kakav je intimni roman nosio u sebi Vladika?

Mi malo, jako malo znamo o njegovom intimnom životu, duševnim proplamsajima i lednini razuma, da se u svemu predosjeti metafizička pustina.

Neka pisma, ispovijesti, spalio je i kralj Nikola.

Sadržaj nijesmo smjeli pročitati, jer to ne priliči duhovnom poglavaru Crne Gore.

Ako je nešto bilo od ovozemaljskog potiskivao ga je, jer je bio Vladika, katkada i nevoljno.

Raspučala su se pred pametnim i žudnim očima i nemirujućim duhom Svesvjetija, nebeski horovi i zvjezdane mećave koje je disao raslabljenim plućima i taj ushit budio je i gorčio užas arene  prozaičnog, banalnog, često  surovog (što je kletvama obuzdavao Sveti Petar Cetinjski) i stega zemnog.

Nameću se kroz sozercanje pitanja:

Kakav je bio odnos prema gospođi Žom na Cetinju?

I tri dana u Trstu nose tajnu.

I očaranost umjetnicom Florom.

I boravak kod grofa Stadiona i pristojna laskanja grofici.

I začud pred nepoznatim  porcelanskim licima na balkonima talijanskih gradova čije je ulice gazio vapijući za lijekom, za utjehom i na jednom i na drugom svijetu.

I razočaran saznanjem da se kopni, nekuda mahnito želio da utekne, da izađe iz ovog svijeta, da zavapi kroz raslabljena pluća:

„Meni svagda sopustvuje

protivni vjetar …“

Da spozna fenomen smrti iz Biljarde odsječenim turskim glavama, kojoj se otimala nesmjestiva u jezu predstava ljepote, gracioznog hoda dama koje sretao, bježeći od od onog što jeste a što neće.

Svaki taj tren zagledanja u ljepotu imao je bescjenu vrijednost, da bude skuplji od vijeka, pred svenoći uvenuća, da spasi nečesove i gdje u visove jezdi mrtvi Radivoje,da ispošćena luča zaluči mikrokosmosom, tamo gdje se svi povinuju, jer:

                    „Ko hoće vječito da živuje

                    Mučenik je ovoga svijeta.“

Koja je cijena jednog pogleda, gdje prestaje bogobojažljivost, disciplina vladike a srce ispisuje ispovijest taine, kuca objavu neprilične ljubavi u pjesmi „Noć skuplja vijeka“, „magičeskog“ pojaljenja i iščeznuća.

Taj pogled zagonetne dame u Trstu ili Napulju, svakoj ružnoći dao je ljepotu, uznesenje. Ti treni su najduži i najizazovniji.Nije smio da zavoli, ali kako narediti srcu da ne ide na lomaču magnetnog, čudesnog pogleda i koliko je trajao taj gled, iznenadni susret u stisku mučiteljke grudobolje. Bijaše vladika nego kako Bogu prići, a bolan je od onog što neće.

Taj tren je magnovenje jedino dobrovoljno ropstvo, koji je moćnima, stalnim neprijateljima znao otpisati bastašno, katkad i drsko, a svoje ga prozaično ranjavalo ne razumijevajući njegova svesvjetija, u noći grđoj, u noći crnjoj vijeka, strašnijoj vijeka.

Je li to bila ljubav koja ne smije biti ljubav, ni san ni java a ispunjava vjekove,ni sjena ni žena, nestvarna u bijegu od noći, čija je prostornost nesmjestiva za zemaljske, realne okvire, dok kaplje u sve sfere makrokosmosa.

I proviđenje, vilinski laki hod i eterično, neuhvatljivo, fluidno, to nedotaknuto obilazi ga u zvjezdanu noć kada se zvuci traže i kada se od najobičnijih duševnih preliva pripravlja pjesma.

A ne bi htjela u noć, nego u sunce, pred neizmjernim likom, preteklim u svakodnevnoj čami i glavosječini, u nelagodnosti i proklinjanju što nije bio vladar boljim , nego najgorim, još u plemenskim pizmama i grabežima.

I pričinilo se pjesniku da licem njenim nebo blista, da je zajedrila iz zraka kao ljubav čista, mladika slada i pulsirajuća slika, kada lirski subjekt spozna da mu nije života, samo nestan njega mlada, dok je brezika kanula  u vid tada i pomiješala boje, stvarnog i  nestvarnog.

I kao da postavlja pitanje metafizičke lednine, pomirenje da ništa ne ostane, od divote ne isklija, nek prestane jednom komedija, jer ma koliko velik, vazda toneš na dno.

I život  je robijanje osim uzdanja uma i sva lutanja pečalno ista kada se siđe sa  druma.

Kako izustiti taj jed pjesme, a znati  da će uzdah da se raspline. I zato je bolje da se istrgne iz sna, sve će da promine  i  ka Tvorcu svega opet da se vine.

„Česa nema može li se dati?“ I ostaje pjesma, sama, svoja, bez uteka i lijeka, pred pjesmom ponornicom i visotnicom, svesrbske ljubavne ustreptalosti, u pjesmi „Noć skuplja vijeka“.

I zaum što se jeste, a što se neće, jer onom što ide ispred vremena, otužna su i teška bremena,  sve što propjeva ili prozbori u njemu samom to sagori, na jednom pristaništu duha, do koga malo ko stiže.

OBURDANI NJEGOŠ

Tajna je u svemu izvan mojih ruku

noć se bliži Tvorcu,  u zvjezdanom luku.

Rašitome  srcu, mučilištu čestu

kao jedne noći,  davno u Trijestu.

Takvih skupih trena,  bivalo je malo

vladičansko ruho nije me tom dalo.

Da sagorim umljem a šta sam  vidio

u tićenju neba,  ja sam  žudnik bio.

Oči su njene komete u zori

kad se angelica ispred mene stvori.

U tišini ovoj iz mene ižila

ruke su joj sunca, oh kakva je bila!

I licem njenim nebo zablista

jedri iz zraka kao ljubav čista.

Ozari me san te divne mladike

I slada njenog, neznatog, slike.

Nije mi života, nestan mene mlada

Kao brezika kanula je  u vid tada.

Živ li bijah, a ništa da ne smijem

Kuda bi gled ovaj i gdje da ga skrijem.

I ništa ne ostane, od divote ne isklija

nek prestane jednom ova komedija.

Svaki okret vreba, koliko neprilika

nekad bio i ko da ga nema  vladika.

Stuštile se kiše, kraj ognjišta ladno

ma koliko velik, vazda toneš na dno.

Sve je robijanje osim uzdanja uma

sva lutanja ista kada siđeš s druma.

I ovaj će uzdah da se raspline

izlazim iz sna, sve će da promine.

I ka Tvorcu svega opet da se vine.