Prof. dr Brajović: Ustavni patriotizam na podgoričkom buvljaku

Piše: Prof. dr Boris Brajović

Na podgoričkom buvljaku koji se nalazi na prostoru stočne pijace ako poranite subotom i nedjeljom možete pronaći i zanimljivih stvari i predmeta. Čak i dobrih knjiga i to ne kod onih preprodavaca, već kod marljivih sakupljača otpada, koji su odbačene knjige našli u kontejnerima i tako ih spasili tužne sudbine. Većina tih knjiga je sa posvetom autora koje najčešće počinju sa: Dragom prijatelju na dar. I prijatelj je čim mu je uručen poklon isti zavrljačio u otpad. Do sada sam takvih dvanaest knjiga kupio. Tako je i ovih dana i na podgoričkom političkom buvljaku. Vašar odbačenih prijatelja. Jedan od „antagonista“ političkog buvljaka napisao je u zanosu da je bolje biti sa „crnim đavolom“ nego sa gaziteljima Ustava, a inače njegovim bivšim prijateljima. Ustavni patriotizam podgoričkih proseratora.

Lažni ustavobranitelji koji su zaboravili kako je izabrana 43 Vlada Crne Gore 28. aprila 2022. godine na samosazvanoj Skupštini, i kako je to u odličnoj analizi pokazao vrsni pravnik Matija Stojanović. Ili zar se ne možemo sjetiti kako je sa pravom jedne godine kandidovana ćurka za sudiju Ustavnog suda od strane jedne prominentne nevladine organizacije. Ali tema je druga i ne tiče se postizbornih koalicija i sličnih dogovora za koje mi je tako malo stalo već je pitanje suštinskije a to je da li je ustavni patriotizam, kakav pokazuju na podgoričkom buvljaku, prihvatljiva alternativa kvazidržavnom nacionalizmu dječaka i djevojčica iz ulice Marksa i Engelsa. Crna Gora kao višenacionalna i viševjerska država može opstati i održati se, pod uslovom da se određeni ljudi – oni čija je uloga tumačenje ustavnog poretka – pravilno rukovode posebnom političkom vrlinom koju Ronald Dvorkin naziva „integritetom“. Dvorkinova teorija „prava kao integriteta“ sugeriše kako podjeljeno društvo može težiti da bude „zajednica principa“, čak i u odsustvo zajedničkog političkog identiteta. Princip „integriteta“ ima veće šanse da ostvari ovaj potencijal ako se proširi kako bi se napravio veći prostor za nesudsku interpretativnu odgovornost od one koju bi donijele odluke Ustavnog suda. To zapravo znači osjećanje i razumjevanje Crne Gore kao zajedničke kuće. A za to je potrebno zamijeniti umornu i potrošenu koncepciju građanstva u korist ideje „duboke različitosti“, tj. ideje da više „načina pripadanja“ različitim narodima i grupama (pa i grupama građana) može koegzistovati u okviru iste političke zajednice.

Crnoj Gori je potreban zajednički politički identitet, jer zašto bi se ljudi osjećali odgovornim jedni za druge ako ne postoji zajednički imenitelj koji nas može držati na okupu. Ideja ustavnog patriotizma označava neku vrstu kolektivne identifikacije ili motivacione dispozicije koja treba da se suprotstavi procesima dezintegracija i etničkih polarizacija. S druge strane patriotizam podrazumjeva neku vrstu emocionalne vezanosti za nacionalnu državu. Naravno da se emocijama ne možete vezati za univerzalne norme koje postoje u svakoj liberalnoj ustavnoj demokratiji i da takav nemogući vid patriotizma je nemoćan da stvori vrstu solidarnosti potrebnu Crnoj Gori. Ustavni patriotizam bi, pak, mogao postojati ako bi univerzalne principe sagledavali iz perspektive istorijski ukorjenjenih ustavnih tradicija, kakve postoje u Njemačkoj, Francuskoj ili drugdje. Nažalost u Crnoj Gori takva tradicija ne postoji. I onda smo tu gdje jesmo na podgoričkom buvljaku. U Crnoj Gori politika je nedostojanstvena profesija, koju u većini slučajeva sprovode ljudi bez ikakvih potrebnih kvalifikacija, bez iskustva, bez socijalne, emocionalne intelegencije, često bez stida i obraza. Za politiku je potrebno mukotrpno proučavanje, izuzetan talenat i prije svega nesebičnost, misionarski mentalitet i duh. A šta mi imamo, kulturološki afazičnog predsjednika države kao novokomunističkog navigatora i predsjednika Vlade kao hedonističkog hipnotika koji nas zajedno vode u zamku – jamu iz koje ni oni ni mi nećemo izaći ni lako ni bez muke. Ali ima nade ako imamo stida.

Pavle Rovinski je zapisao da je narod u Crnoj Gori u njegovo vrijeme imao izreku Stidi se, kao vuk u jamu. Razlog nastanka izreke je bio na osnovu zapažanja pastira da vuk koji upadna u zamku-jamu sa jagnjetom ili ovcom, da ih ne napada. Čim shvati da ne može da izađe gubi volju za lovom.