Putipois iz Svete zemlje: Kao da smo mi tu bili domaćini, i kao da smo živjeli godinama i vjekovima na tlu Svete zemlje i Svetog grada!

Piše: Miloš Babović

Učenici četvrtog i petog razreda Cetinjske bogoslovije koji su XXVIII (2019-2024) i XXIX (2020-2025) generacija obnovljene škole, predvođeni svojim profesorima i gostima bili su poklonici Svete Zemlje i Svetog grada Jerusalima i Vitlejema.

„Dogodine u Jerusalimu“, klicali su neumorni jevreji vjekovima iza nas dok nisu Šestodnevnim ratom oslobodili Sveti grad, grad Davidov i grad Hristove slave, koji je vrhunac svih hodočašća i pokloničkih putovanja, pa tako i naše maturske ekskurzije…

Svaki vjernik na ovoj planeti kada čuje riječ „Jerusalim“ pomisli na Boga i na svetost grada i milioni poklonika upravo dolaze tom gradu kako bi sreli Boga, ali nekako mi je uvijek bila bliža ona čuvena rečenica ave Justina „ko ne nađe Boga u cvijetu, neće ga naći ni u Jerusalimu“.

Blagoslovom Svetog Arhijerejskog Sinoda Srpske pravoslavne crkve i nadležnog arhijereja Njegovog visokopreosveštenstva mitropolita Joanikija, a molitvama đaka i profesora, pošli smo na pokloničko putovanje u Svetu Zemlju.

Na sami dan Rođenja Presvete Bogorodice smo se uputili ka Podgoričkom aerodromu i bez iskušenja smo stigli i krenuli prema aerodromu „Nikola Tesla“ u Beogradu. Posle određenog vremena smo krenuli ka Tel Avivu, gdje smo se malo i zadržali na aerodromu koji nosi ime po njihovom velikanu Ben Gurion.

Čitavog dana mi je u mislima bila rečenica „što je veća svetinja, veća su i iskušenja“ i nekako mi je lakše palo zadržavanje nekoliko sati na pomenutom aerodromu. Sve sile demonske su davale na tome da nam se putovanje izjalovi, a kada smo krenuli i da ga pokvari, ali na našim licima i u našim srcima su odjekivali Davidovi psalmi. Svaki koji nas je vidio, vjerujem, mogao je da zna gdje idemo jer se u našim zjenicama isčekivao grad Jerusalim.

Imali smo čast i blagoslov da sa nama putuju i šest divnih sestara iz manastira Žiče i sagledavajući i sabirajući utiske, vidim da sestre iz kraljevskog manastira pođu sa nama u kraljevski grad nije bila slučajnost.

Nakon polaska iz Vitlejema, gdje nam se i nalazio smještaj, uputili smo se prema Jerusalimu – gradu mira. Divna zlatna Kupola na stijeni i El Aksa su štrčale u nebesa dok smo se polako približavali Svetom gradu. Što smo bili bliže Jerusalimu to je više u nama gorio neki neugasiv plamen koji nas je i nerjetko tjerao da zapjevamo u autobusu i konačno smo stigli na naše glavno odredište. Gunđavi prodavci razbarušene brade i lepljivih prstiju su nas prvi dočekali, ali nekako kao da smo mi tu bili domaćini, kao da smo živjeli godinama i vjekovima na tlu Svete zemlje i Svetog grada.

Grubi glasovi arapskog jezika koji su udarali o zidine grada su sve više odzvanjali u pozadini, ali u našim ušima je odzvanjao samo jedan glas, jedan jezik, a to je glas mira i jezik Jevanđelja…Od svih gradova u Svetoj zemlji, mi smo bili baš smješteni u onom najmanjem među kneževima Judejskim, u Vitlejemu, mjestu rođenja Mesije. U jednom danu smo bili i pastiri, i mudracisa Istoka, pa i oni koji se rađaju u pećini. Bili smo svjedoci mjesta Rođenja, na dar smo mu donijeli naše male, ali ne beznačajne podvige i sami se ponovo rodili u blagodati.

Idući dalje, posjetili smo i samo mjesto Vaznesenja i pokušavali da molitveno uznesemo svoja srca Gospodu. Zbog Promisla i prilika u kojima smo došli, zaobišli smo Goru Preobraženja, ali i tada smo pokušavali da zamislimo Tavorsku svjetlost i rado se sjećali doktorata našeg mitropolita Amfilohija, koji iako fizički odsutan, ipak na svaki drugi način, pa i kroz pjevanje pjesme „Ječam žnjela“, prisutan. Na mjestu Tajne večere se svaki uplašio da na kraju ne bude Juda, a žarko priželjkivao Jovanovu ličnost; na mjestu molitve „Oče naš“ priželjkivali Volju Božiju, a na mjestu Prvosvešteničke molitve smo pokušavali da držimo duh budnim nasuprot slabašnom tijelu.

Osjetili smo, koliko smo to mogli, kako je slušati besjedu na gori pjevanjem blaženstava, kako je peti se na Goru kušanja i biti kušan na neke druge načine, ali i kako je biti u grobu Gospodnjem. Svjedočili smo i Njegovo vaskrsenje sada, posle dva milenijuma, i sretali neke nove mironosice koje su pjevale na krstovdanskoj liturgiji zajedno sa jelinskim pojcima. Divili smo se Kani Galilejskoj i ćupovima koji su ostali još od vremena prvog čuda, a vrhovi Karmila su nas podsjećala na proroka Iliju i njegovu snagu molitve…

Krstareći Galilejskim jezerom, zapitali smo se kolika je naša vjera i da li ćemo i mi po moru našega života uspjeti da hodimo nasuprot talasima koji ga zapljuskuju. Dok smo se divili gustini Mrtvog mora, u mom umu se uselila zlurada misao i briga – da li će se i moj život nekada natapati sumporom i hitro sam želio sličnost Lotu…

Posjetili smo dragocjene manastire poput Gerasima Jordanskog, Teodosijevog manastira, manastira Dvanaestorice apostola i Marije Magdaline, ali onaj čuveni svetog Save Osvećenog nam je svima ostavio poseban utisak. Iako su nas divno dočekala zvona u manastiru svetog Gerasima gdje se svaki od nas divio svakom uglu manastira, ipak je manastir svetog Save bio nešto posebno… Osjetili smo kako je to posjetiti jedan od drevnih duhovnih i himnografskih centara i osjetili takođe duhovnu nit koja našeg i tamošnjeg Savu povezuje.

U povratku ka aerodromu smo obišli i Lod u kojem je i manastir svetog velikomučenika Georgija i cjelivajući njegov grob rado smo se sjetili i svetorodne loze Petrovića čiji je on bio zaštitnik. I na kraju smo svi imali telefone pune fotografija, misli pune lijepih sjećanja i život bogat iskustvom iz Svete zemlje.

U Jerusalimu nisam našao Boga, ali sam ga i tamo sreo, jer i tamo je bilo divnog cvijeća. Neko cvijeće je pjevalo vizantijsko „Djeva dnes“, neko je šuštećim baritonom držalo pratnju, neko je blagosiljalo na jelinskom jeziku, ali u svakom cvijetu je jednako bio lik Hrista.

Hristos nas je dočekao tamo, kao i na svakom drugom mjestu, ali baš tamo je dozvolio da u granicama naše mogućnosti vidimo i osjetimo djelić te slave i blagodati kojom je Sveta Zemlja milenijumima unazad natapana…

Moleći se da naša srca ne budu više Sodoma i Vavilon, nego Novi Jerusalim, kličemo sada i mi „dogodine u Jerusalimu“, nadajući se da ćemo i mi osvojiti šestodnevnim ratom Nebeski Jerusalim i uživati Sedmog dana u Njemu.

(Autor je maturant Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju)