Rezovi (3): Drugi čojek

Piše: Mišo Vujović-Piculin

„Štaje ovo? Zlato! Žuto, blistavo, skupo zlato, što će napraviti crno belim, ružno lepim, dobro rđavim, staro mladim, nisko plemenitim, a kukavičkim ono što je hrabro.“
V. Šekspir / Simon Atinjanin/

Da je 100–130 kg zlata Narodne banke Kraljevine Jugoslavije aprila mjeseca 1941.godine stiglo u Broćanac kraj Nikšića, stiglo je! Odmah, pa i danas, kolaju krtolove priče. Stiglo je sa Kapina polja, bilo je nasljedstvo iz Amerike od braće od tetaka, sa Primorja…

Neki od klobuka krtolove čorbe izbacio je priču da je zlato stiglo sa Kapina polja na mazgi, preko Pustog Lisca u Broćanac.

Mazgi svaka čast, ali ona tada nije obitavala u Nikšiću i okolini. Živjela je lijepo ušuškana, tada i danas, u metaforama „zadrt ko mazga,“ „lukav kao mula,“ u nadimku „mulac“…

Pojavile su se sa italijanskom vojskom. Putovanje od Kapina polja preko Pustog Lisca do Broćanca, ne zaslužuje komentar. Krtolova priča glasi da je Spasoje stekao zlato od nasljedstva dvojice braće od tetke B., neženja iz Amerike, u iznosu od deset miliona dolara i da otuda potiče zlato. Tačno se zna kuhinja iz koje potiče ova priča. „Ne reci mi vrlja, da ti ne kažem i vrlja i drlja.“

Tačnost i istinitost priče da zlato potiče s Primorja potvrdio nam je R. Đ., rođak i prijatelj Spasojev. Kategoričan je bio da je zlato iz Zelenike, neodređene količine i da je na mazgi, putem soli dotjerano do Spasojeve tašte Marije Muratove u podnožju Pustog Lisca.

Tvrdio je da je sa Spasojem bio kraljev pješadijski oficir od Pljevalja o kome ne zna ništa. (Ovaj razgovor je vođen 17. 08. 2015.godine.)

Prohladno predvečerje poznog aprilskog dana 1941. godine. Ispod vrha Pustog Lisca, ispred kuće Marije Muratove, stižu neočekivani gosti sa Primorja- zet Spasoje, čojek u uniformi kraljeve vojske i mazga pod teretom. Spasoje i uniformisani čojek, nesigurni pri hodu, iz očiju im se očitava umor.

Mazga učetvoronožila, oborenih ušiju, zakrvavljenih očiju, iz nozdrva i vilica joj kipi žućkasto-bijela pjena; baldisala pod dva teška sanduka prekrivena ceradom. Marija poziva najamnika Gojka Đorđijeva, dječaka na prelazu u mladića, da pomogne da se mazga rastereti.

Skinuli su dva sanduka, navodno oružja, i prekrili ih ceradom. Spasoje je drugog čojeka oslovljavao sa „kapetane“ i taj naziv ušao je u komunikaciju sa ostalima.
Prije rata, obični svijet je svako uniformisano lice oslovljavao sa „gospodine kapetane“, ili samo „kapetane“, u ratu i socijalizmu „dniže kapetane“, ili samo „kapetane“. Milicionere su oslovljavali sa „druže komandire“, ili jednostavno „komandire“. Sve to navodi na zaključak da nazivanje drugog čovjeka „kapetane“ da taj ustvari i nije morao biti kapetan?

Od same njegove pojave nije mu se znalo ime i prezime, ni odakle je? Srednjeg rasta, ni crn ni plav, tih. Takvog ga je zapamtio najamnik Gojko.

Zaključili su da mazga ne može snijeti tovar niz strminu do Broćanca i Marija je poslala najamnika da dovede konja. Doveo je suždrebnu kobilu na koju su natovarili sanduke. Častila ga je zlatnik, uz uslov, da vrati kobilu.

Zlatnik je poticao iz kutlače zlatnika kojom je Spasoje darivao taštu. Ovo je bio prvi signal da je tovar zlato, a ne oružje. Zlatnik je dao majci, a ona ga je, krijući ga, zagubila. Mazgu su puštili u sampas, pojavljivala se nekih desetak dana i nestala.
„Sjutradan za Broćanac otišli smo ja, kao vodič mazge, u pratnji Spasoja i „kapetana“. Kad smo stigli, pred kućom Spasojevom, bile su mu žena i kćerkica. Pri povratku kući Spasoje me častio hiljadu dinara.

Zapamtio sam da je Spasojeva žena počela češće da dolazi kod majke u posjetu. Vodile su najobičnije razgovore, samo su me uvijek slale da donesem burilo vode sa ubla dok su one razgovarale.

Više od ovoga se ne sjećam ničega, niti što znam,“ izjavio je Gojko Đorđijev Tomanović 26.08. 2015. godine, u njegovom stanu meni i Miću Lukinom Nikoliću i ponovio februara mjeseca 2016.godine.

Dokumentovano je (priznanicama Miljana Milutinovića, tadašnjeg komandanta mjesta Nikšića, po nalogu generala Markovića i komesara Narodne banke Ranka Dostanića) od 204 (neto 9.504 kg i 671gr) sanduka zlata, 46 sanduka Uprava Zetske banovine sa Cetinja 16.aprila 1941.godine da je poslala Upravi i komandi Boke Kotorske – Zelenika da budu prebačeni dalje morskim putem.

Triparitetna komisija u cjelosti je priznala priznanice koje su sačuvali potpukovnik Milutinović, komandant grada Nikšića, i arhimandrit Leontije Mitrović- Manastir Ostrog i oduzeto zlato po tim priznanicama je vraćeno Titovoj Jugoslaviji.

Spasoje je bio niži carinski službenik u Zelenici. Porijeklo i nestanak njegovog zlata su manje više poznati. Pojava i uloga druge ličnosti, navodno pješadijskog kapetana, ostali su nepoznanica.

Identitet, odakle je, šta je radio u Zelenici, njegova veza sa Spasojem, uloga u praćenju zlata, udio, misteriozni nestanak dva dana poslije pojavljivanja na terenu Pusti Lisac- Carev most kod Nikšića. Svaka od navodnih hipoteza: Pljevljak, Hercegovac, Jasenopoljac, Pješivac, Kolašinac, iz Srbije… je brižljivo provjerena u obimu mogućnosti.
Mistifikacija o identitetu nestalog kapetana po našem mišljenju ima više razloga:
– strah od zakona
– krvna osveta
– patološka bojaznost od gubitka zlata
– Bartoševa direktiva

Dio zagonetke ove gromoglasne ćutnje naroda krije se možda i u direktivi dr Milana Bartoša, državnog savjetnika za inostrane poslove od 13. juna 1953.godine, kako se zbog viših državnih interesa mora voditi istraga u slučaju Narodne banke Kraljevine Jugoslavije i kakav treba da bude njen epilog.

Podaci o istrazi, o količini pronađenog zlata, počeli su da stižu do međunarodne javnosti. Ovakve informacije o količini pronađenog zlata mogle su da dovedu u pitanje odluku Triparitetne komisije o kvoti obeštećenja SFRJ-u, jer proizilazi da su okupatori odnijeli manju količinu zlata nego što stoji u zahtjevu, ili da su okupatori svojim bankama predali manje zlata nego što su zaplijenili.

Identitet ubijenog niko ne zna, a znali su ga

Radi se o svojevrsnoj direktivi kako se mora voditi istraga i kakve moraju biti optužnice i presude. U vrijeme mentalne stigme i jednoumlja ogriješenje o ovu direktivu moglo je imati jako neželjene posledice po onoga ko je se ne pridržava. Ustrašeni narod je zaćutao još više i pao u amneziju.

Identitet ubijenog niko ne zna. A znali su ga: Spasoje, porodica jednog od ubica i svi Broćančani sa kojima su razgovarali poslije rata rođaci ubijenog.

Od iskona među narodom još postoji strah da je zlato Božje prokletstvo i u tome leži jedna od bojazni kod ljudi da govore o tome. Opšta amnezija, moždani udari, kome, ne sjećaju se detalja…

Narod ćuti kao zaliven, a zemlja gluva i nijema.
Hipotezu da je bio iz Hercegovine pobila je nelogičnost. Pješadijski kraljev oficir, akademac, da sa Pustog Lisca ide za Hercegovinu, koja mu je na dohvat ruke, preko Careva mosta kod Nikšića je besmislica.

U Pješivcima smo provjerili da nijedan oficir iz Pješivaca nije nestao tokom 1941. godine. Samo jedan Jasenopoljac, vojnik iz Oraha, izvjesni T. za koga se tvrdi da je imao nešto zlata sa Kapinog polja, umro je poslije rata.

Uporedo sa traganjem za identitetom drugog čovjeka počeli smo sa obilaskom jama od Pustog Lisca do Broćanca u nadi da ćemo pronaći neki materijalni dokaz o identitetu, po našem mišljenju, već tada nestalog oficira. Obišli smo jamu iznad Miletinog dola, jamu Velje osoje – iznad Prosine ka Bukovom koritu na imanju V. i jamu na imanju Đ.

Ašan

Saznanjem iz izjave najamnika da je oficir stigao do u Broćanac, smatrali smo izlišnim ispitivanje ovih jama.
Zračak nade da ćemo krenuti sa mrtve tačke unio nam je razgovor sa brastvenikom Mića Lukina Nikolića, obavljen 29.08.2015. godine i sa drugim obavljen maja 2016. godine.
Ispričao nam je da negdje daleke 1966. godine na Kruškovoj vlaki plojkali su se momci.

Došlo je do svađe i potezanja oružja između B. S.Đ i R. M.D. Pošto su ih rastavili i razoružali ga R. D. je B. Đ. rekao:
„ Viđite se vi kuj ste đeli onoga Ašana!“
Na pomen riječi Ašana upalile su nam se sve lampice u glavi.

Počela je intenzivna potraga. Zamolili smo prijatelje s Primorja da u Herceg Novom, Zelenici i Kotoru pronađu spiskove kraljevih oficira koji su početkom 1941. godine službovali pri Upravi i komandi Boke. Nijesu pronašli nijednog Ašana.

Ista stvar se desila i u Podgorici. Propitivali smo se preko starijih ljudi, publicista, novinara… da li išta znaju o nesatalom, po nama Ašanu, oficiru, 41. godine u Broćancu. Odgovor je uvijek bio da takav u njihovoj sredini nije postojao. Informisali smo se uzduž i poprijeko Vraneške doline i odgovor je uvijek bio isti.

Konačno smo se obratili Vojnom arhivu – Rakovica – Beograd i dobili neke podatke za artiljerijskog kapetana I klase Ašanin Mihaila Mitra, žena Lucija, sin, nastanjen u Beogradu, Dalmatinska ulica br.79, penzionisan 1. februara 1941. godine. Propitivanjem kod porodica Ašanin saznali smo da je umro negdje u logoru za vrijeme II svjetskog rata.
Koliko god smo upomo tragali za identitetom nepoznate nestale osobe toliko smo se upomo trudili da saznamo njeno kretanje od Spasojeve kuće do nestanka.

Ostalo je zagonetno ko je sve prisustvovao te večeri podjeli zlata u Broćancu: Spasoje, supruga mu, kapetan…?
Trebalo je pretražiti planinu Budoš od Široke Ulice do Careva mosta, za jamama, škripovima i pećinama. Tražili smo zdravog srednjovječnog muškarca, mještanina koji Budoš poznaje kao svoje džepove.

Od kada nema stoke u Budošu toliko je zarastao u šumu da je kretanje bilo moguće samo uz pomoć kosijera ili mačete. Na preporuku brata od strica našao sam odgovarajućeg čovjeka mještanina, neustrašivog i povjerljivog. U pretragu smo krenuli sa saznanjem: „Ubili su ga naši i bacili u Budoš u krše,“ od mještanke koja je kao čobanče to saznala od starijih.

Čitav Budoš su krši. Riječ „krše“ me je zbunila. Objasnili su mi da je to tvrđa, kamen jedan uz drugog kuda i koza teško ide. Pri pomenu riječi „kose“, laknulo nam je. Vodič je znao svaku kosu u Budošu. Kose su nakošeno kamenje od vrha ka podnožju, slično strani krova od kuće.

Moj dobar prijatelj V. inače mještanin, me je posavjetovao da prođemo naše imanje, Gluodole naše i B., pa imanje G. i naići ćete na prve kose.

Početkom aprila 2016. godine krenuli smo utvrđenom trasom vodič i ja. Kad smo stigli do prvih kosa, dogovorili smo se da pretražujemo spiralno do ispod samog vrha, pa silazak do polazišta na isti način. Negdje kasno poslije podne dok smo odmarali na jednoj litici, pogledali smo iza sebe dolje i ugledali nešto nalik na jamu. Površina obrasla u gustu mahovinu, a sa strane kao neki kanal, isto obrastao u mahovinu kao da se gubi u tlu. Nijesmo imali ništa od alata osim kosijer i već je bilo kasno za taj dan.19. aprila na jamu stigli smo vodič, profesionalni kamerman i ja. Kameru smo na stativu spuštali kroz već napravljene otvore. Kamerman je napravio desetak snimaka i izjavio da mu je vrijeme bilo idealno za snimanje.

„Slike ćete dobiti za desetak dana,“ rekao nam je kamerman. Kroz središnji otvor lijevo, snimci su registrovali pozamašne količine suvog lišća i obrise grudnog koša, ali da se sve to mora provjeriti na kompjuteru.

Na osnovu mnoštva prikupljenih informacija zaključili smo da se nesrećnik možda kretao od Spasojeve kuće do greda iznad Ubljanskog dola ili pravcem Široka Ulica- Carev most.

Za drugu hipotezu počeo sam da slažem kockice od restlova saznatih poluinformacija. Sjetio sam se poslednjeg razgovora na ovu temu sa mojim bliskim i dragim rođakom, sredinom avgusta 2015. godine u njegovoj kući. Nažalost, on je iznenada preminuo.

„Sjećam se kako mi je majka ispričala da je moj stric u aprilu 1941. godine bio u pratnji vojnika. To joj je pričao njen rođeni brat.“

Moj prijatelj V. mi je početkom februara 2016. godine ispričao slijedeće:
„Spasoje Savov je dopratio Pljevljaka do rođakove kuće na Širokoj Ulici. Rođak je otišao u Orlinu i doveo B. V., dobrog druga i prijatelja, da mu pravi društvo u pratnji, ne znam dokle, pričaju do Carevog mosta. Vratili su se sjutradan i ispričali Spasoju da su ga otpratili.“

Poljem nijesu mogli ići zbog načičkanih kuća na obroncima polja, a možda je vodostaj Vrtca bio visok u to doba godine. Morali su se kretati sredinom jugozapadne strane Budoša.

Da ga nijesu otpratili do odredišta Spasoje saznaje petnaestak godina kasnije kad su kod njega došla trojica rođaka nestalog i raspitivali se za njegovu sudbinu. Od tada pa do smrti Spasoje nije progovorio sa rođakom, a dragi pratilac je poginuo 1942. godine.

Da li je u pratnji bilo više osoba od dvije ostalo je nepoznato do današnjih dana? Pratnja se najvjerovatnije kretala putem koji smo mi pretraživali. Ispravnost ove hipoteze upotpunjava dio priče mog bliskog rođaka koju mi je ispričao 19.06. 2015. godine u njegovoj kući:
„Kad su trojica rođaka nestalog došli da se raspituju za sudbinu nestalog, mislim poslije 1955. godine, rođak Spasojev je kao bez duše uletio u našu kuću i tražio od moje majke da mu da nešto od oružja, ostalog od poginulih oca mi i strica.“

Nakon sedam-osam dana kamerman je donio snimke napravljene specijalnom metodom kamere. Na prvi pogled na snimku je uočljiv ogromni sloj suvog lišća, neobuhvaćene lijeva i desna strana.

Pošto se snimljena površina blago spuštala ka dolje, visoko gore ispod nadkrivljene stijene uočili smo ljudsku lobanju, kosti ruke i obrise kostiju gornjeg dijela grudnog koša. Našli smo što smo tražili.

Šta dalje? Poslije dugog razgledanja snimka, vodič i ja smo odlučili da se spuštimo u taj prostor. Od opreme smo ponijeli kosijer, ćuskiju, kramp, nepromočivo odijelo, konopac i džepnu baterijsku lampu od 4 € i 80 centi!

Dan spuštanja 6. maj 2016. godine.

Proširili smo otvor za snimanje ispod litice. Ćuskijom i krampom smo prevrnuli k’ nama poveći kamen. Vodič je osvjetlio prostor i rekao: Mogu se spuštiti bez konopa. Ispod mene je nešto kao međa.“
Sondom je opipao tlo i počelo je spuštanje. Ja sam sjeo na prevmuti kamen i počeo da se preznojavam. Kroz glavu mi prođe izvorna pjesnikova strofa: „Nad mjesecom utuvljenim, Ludi Budoš zapomaže.“
„Vidim gomilu lišća, kosti rebara kao da su posađene. Pri samom vrhu vidim kosti lijeve ruke ispružene ka nekom tamnom otvoru i ispod same stijene lobanju.

Na lobanji ne vidim nosnu kost i gornju vilicu. Hoćeš da ti iznesem?“ govori iz jame vodič.
U magnovenju naviru misli.
Kako je okončao život pokojnik?
Udarcem kundakom, pločom, nožem… Pucanj se nije smio čuti! Dokopali su zlato u strahu da im ga ne otme pustoš koja ih je okruživala!
„Neću, molim te nemoj da skrnaviš kostur. Kad je mogao da ostane sedamdesetpet godina tu, neka ga još!“ odgovaram ja. Ipak mi je iznio jedno požutjelo rebro, čvrsto i boje duvana..
„Molim te ostavi ga gdje je bilo!„uzvraćam ja.
Izašao je iz jame i rekao :
„Kostur, sem lijeve ruke i lobanje, sav je ušuškan u lišću. Po čitavom svodu nalazi se garež.“
Vratili smo se zadovoljni i tužni.

Dva dana kasnije vodič mi je ispričao slijedeće:
„Zaboravili smo da zatrpamo otvor. Lisice i divlje svinje su napravile rusvaj. Izbačile su kosti, ja sam ih vratio i zatrpao otvor.“
On je zatvorio otvor, a ja sam završio sa jamama. Neka dvonoge lisice nastave moguće manipulacije sa kostima. Bez mene! Imam CD sa snimcima od 6.maja, kamermanovo i vodičevo svjedočenje.

Šta ako država ne postoji?

Moj bilans traganja za kostima bio je: mnogo ožiljaka po glavi i licu. Nijesu me podržavali ni porodica ni društvo. Počeli su da nas posprdno zovu, jamari“. Razmišljam.

„Pa, šta i da si otkrio ko je i da si ga našao?“, pitaju sofisticirani bezdušnici koji nemaju savjesti, nemaju dobrote, ne pate i mimo spavaju.

O njegovom nestanku nije javio niko, niti se ko interesuje. On je nestao u bezdanima sumnjive slave.
Ko dira u državno zaslužuje smrt.
Šta ako država ne postoji?
Okreni se danas oko sebe pa vidi koliko ljudi poseže za državnim?

Odgovaraju li? Pokradu milione i vrate nekolike desetine hiljada od pokradenog. I dalje rade i skoro većina su diplomate.

Da li treba da vječno ostane u bezdanu, bez krstače i imena?
Da li mi imamo pravo da skrnavimo njegove ostatke?
Ima li mjesta za žal dobrih ljudi i njihovu samilost?
Bolje mu je da ga ostavimo u mračnom nepoznatom bezdanu dok se sazna istina. Ako se ikada sazna?
Nasuprot bezdušnicima, susreo sam srdačne ljude koji su mi se obraćali kontrapitanjem:
„Zamisli da ti je neko svoj?“
Od njih sam dobio bezrezervnu pomoć: informacije, terenska vozila, alate, skromnu opremu, pratnju po vrletima Broćanca i Budoša.

Opet mira nemam. Nalutale informacije ni ja ne znam otkuda ne daju mi mira.
Možda je oficir od Ašana iz Timočke doline kojih tamo ima u znatnom broju (pominju neke seobe, Gajtan, Međeđe…). Vojni oficir u pratnji kralja Petra II Karađorđevića prilikom bjekstva iz Beograda za Nikšić? Pri Vojnom arhivu, provjeravam i tu mogućnost. Čekam odgovor.
Smrkava i sviće, a drugog čojeka niđe!

Prije Đevđelije i poslije Blajburga i zemlja i voda puni su kostura bezimenih ubijenih. Materijalno će sve izmiriti crvi. Demistifikacija prošlosti, oproštaj i zaborav uspostaviće porušeni duhovni most među generacijama budućnosti.