Rješenje za Kosovo i Metohiju
1 min read
Čedomir Antić
Piše: Čedomir Antić
Treći put za godinu dana strani mediji javljaju o dogovoru između velikih sila, Srbije i Albanaca o statusu otcijepljene pokrajine. Izvjesno je da je opširan članak u „Frankfurter rundšau probni balon.
Prije nekog vremena navodno je dogovorena razmjena teritorija. Srbiji bi pripale oblasti sjeverno od Kosovske Mitrovice, ali bez sjevernog dijela tog grada. Albancima bi, pak, bili dati Preševo, dijelovi Bujanovca, ali ne i strateški autoput. Kasnije je stigla vijest o principima, prema kojima je razmjena teritorija dogovorena po sistemu 1,3 km2 za 1km2 u korist Srbije.
Sada smo dobili precizne pojedinosti „pravno obavezujućeg sporazuma“ koji bi trebalo da bude potpisan u razdoblju od Vidovdana do Petrovdana. Prema njegovom slovu, Srbija bi mogla da reintegriše sjever pokrajine, ali ne i Kosovsku Mitrovicu koja bi bila ujedinjena i stavljena pod zajedničku upravu Albanaca, Srba i stranaca. Sve to na razdoblje ne kraće od 35, a ne duže od 99 godina. Slično bi bilo sa Bujanovcem. Preševo sa dijelom autoputa pripalo bi albanskoj kosovskoj državi. Dijelovi Medveđe, takođe.
U prvim godinama put bi bio pod kontrolom NATO-a. Sa izuzetkom nekoliko sela u Vranju i Bujanovcu, Albanci više ne bi imali nacionalne manjine u Srbiji. Struja iz akumulacije Gazivode i rude iz Trepče većinski bi pripale Albancima. Stranci bi dobili udio u svemu tome. Dvije države bi dobile jednokratnu novčanu pomoć. Srbiji bi zapadne sile pomogle da izgradi autoput istočnije od novih granica nezavisnog Kosova.
Četiri svetinje dobile bi različite statuse: Pećka patrijaršija i Visoki Dečani eksteritorijalnost, Bogorodičina crkva u Prizrenu i Gračanica poseban status, ali na teritoriji Kosova. Zajednica srpskih opština ne bi imala ovašćenja osim što bi predstavljala srpsku manjinu pred kosovskim vlastima. Međusobno bi se priznali.
U UN bi ušli kao nove članice! Pitanje statusa Mitrovice i Bujanovca, ali i najvažnijih privrednih resursa bile bi ponovo predmet pregovora u vijeku koji je pred nama. Srbija bi bila primljena u EU do 2022, a Kosovo do 2030. godine. Dvije strane bi iz udžbenika izbacile negativne („rasističke“) navode. Srbija, kako javljaju mediji, traži da naziv „Kosovo i Metohija“ ostane službeni naziv nove države, makar u njenoj upotrebi.
Kosovski Albanci, opterećeni unutrašnjim problemima i dominantnim šovinizmom koji nikada nije ograničen iznutra ili spolja, svako rješenje koje podrazumijeva da negdje popuste, velikom većinom smatraju nepravednim. Nacija koja prema svim istraživanjima ima najrasprostranjeniji rasizam i najveću distancu prema drugim narodima, uči da su granice albanskih zemalja na Savi i Dunavu.
Upotrebljeni kao instrument SAD, Britanije i Njemačke, oni razumiju da njihovi prijatelji jesu spremni da bombarduju Srbe za etnički čisti Kosovo, ali ne i da, posle dvadeset godina, daju Albancima pravo da bez viza putuju u više država nego što su građani Srbije mogli u vrijeme kada su ih sankcionisale UN. Činjenica da će ujediniti sve Albance sjevera, neće zadovoljiti ljude među kojima je najemancipovaniji Kadri Veselji koji je nedavno o ratu govorio kao o realnosti dva puta zazivajući svemogućeg Alaha.
Kakva nam je budućnost sa susjedom koji velike i neutemeljene aspiracije pretvara u frustracije, a njih može da iživljava samo na Srbima i Srbiji? Pošto su podijeljeni i, kako vidimo, posvećeni ekstremizmu, izvjesno je da će Albanci sa KiM gledati da odlože sklapanje sporazuma, ako ništa drugo, onda u nadi da će 2020. na mjesto predsjednika SAD biti izabran Džozef Bajden, Obamin potpredsjednik i čovjek koji je (osim što je ratnog veterana u kolicima pozvao da ustane i pozdravi okupljene) svojevremeno rekao da su Koštunica i Đinđić nastavljači Miloševićeve politike.
Godinama sam zagovornik istorijskog sporazuma Srba i Albanca i podjele Kosova i Metohije. Ipak, dva preduslova su za to izuzetno važna. Taj sporazum mora da bude rukovođen i potvrđen od parlamenta. Ako bude nametnut našoj skupštini, on neće biti legitiman ni legalan. Biće to koban udar na srpsku demokratiju. Drugo pitanje vezano je za priznanje države. Da ne bi postalo jasno da se odstupilo od principa nepovredivosti granica, Albanci sa Kosova treba da postanu jedini balkanski narod bez manjine u susjednoj državi. Takođe, Srbija treba da uđe u UN kao nova država. Ti ljudi su nam dva puta uništili državu SFR Jugoslaviju i Srbiju. Ovo je vrhunac licemjerja.
Bez demokratije nema života moderne države. Ako je istorijskom sporazumu cijena autokratijau Srbiji, nama on ne treba. Pored nepravednosti rješenja, izvjesno je da ćemo u narednih stotinu godina još mnogo puta raspravljati o pobunjenim distriktima, srušenim crkvama i otetom novcu iz zajedničkih projekata.
Da li naša djeca, unuci i praunuci to zaslužuju?
Izvor: Dan
Pročitajte još:
SKANDALOZNO: Radio Duks iz Tivta slavio Dan maternjeg jezika sa ustaškom šahovnicom
G.Anticu u gornjem tekstu ste nam objasnili kako bi Vucko sa Siptarima djelio kosovo,stim sto ja tu ne vidim podjelu nego im jos dodaje.Recite nam posto ste zagovornik kako sami kazete podjele Kosova i Metohije dali je Vuckov stav vas stav ili biste vi djelili drugacije.
Svaki Kompromis je IZDAJA i krsenje USTAVA.
Rješenje kosovskog problema definitivno nije u priznanju lažne države Kosovo ni na jednom pedlju teritorije. Svi koji zagovaraju takvo rješenje nijesu dobronamjerni prema budućim generacijama. Jer, stvari se brzo mijenjaju, a Albanci definitivno nemaju biološkog potencijala da stvore i oforme jaku državu. Procesi koji se u poslednje vrijeme ubrzavaju iu Albaniji i na okupiranom Kosovu i koji će sve više dobijati na snazi upućuju da će ovaj narod u narednom periodu ući u bitku za goli biološki opstanak. Tako da je priča o njihovoj ekspanziji pase. Svi albanski nacionalni prostori se ubrzano prazne, natalitet ubrzano opada, raseljavanje je sve izraženije, siromaštvo, korupcija, neobrazovanost, vjerski fundamentalizam su faktori koje primitivno društvo kakvo je albansko ne može da kontroliše. Vidimo na primjeru Crne Gore i Malesije pogotovo da nikakvom propagandom Albanci ne uspijevaju da prikriju ispražnjena sela te da su prisiljeni da naseljavaju Bošnjake radi podrške velikoalbanskom projektu. Kad bi se napravila poštena procjena broja stanovnika recimo opštine Tuzi vidjelo bi se da na terenu nema ni 50% albanaca već da većinu čine Bošnjaci doseljenici. O namještenim ciframa sa popisa za šta su Albanci pravi majstori ne treba govoriti. Slično je i na sjeveru Crne Gore i na Kosovu i svuda gdje živi albanska manjina. Potreba da se finansira nacionalni projekat natjerala je generacije i generacije Albanaca da se upute u zemlje zapadne Evrope, Amerike, Australije i Knade. Problem je nastao što su naredne generacije uvidjele da je život koji ovi emigranti vode u dijaspori kvalitetno daleko ispred onog u njihovim albanskim sredinama. Zato je danas proces iseljavanja Albanaca nezaustavljiv, sveobuhvatan i s tranzicijom na Bošnjake kao njima najsličniji i mentalitetom najbliži etnicitet. Ko se dohvati Pariza, Londona, Beča, Čikaga i Detroita ne vraća se više, a velika je vjerovatnoća da mu se pridruži i ostatak familije.
Stoga sam lično uvjeren da ne treba nikakvo rješenje postizati sa Albancima nigdje u regionu, jer će za nekoliko decenija sve doći samo na svoje mjesto.