Rođen sam kao čovjek, osjećam se kao pas – Ko štiti moja prava?

Piše: Milorad Durutović

Nemam dilemu da izgledam kao čovjek, da sam pohađao škole za ljude, da sam othranjen na ljudskoj hrani. Drugi me prepoznaju kao ljudsko biće. Nikom ne zamjeram, ali živim svoju ličnu traumu: osjećam se kao pas; podvlačim „osjećam“, ne u smislu da zaudaram, nego psiho-emotivno posmatrano ja sam pas!

„Džejn, tebe je ubilo što si previše znala/ dižem ovu čašu za tvoje kosti/ o kojima ovaj ker još uvijek sanja.“ (Č. Bukovski)

Konačno je i u Crnoj Gori stupio na javnu raspravu Nacrt zakona o pravnom prepoznavanju rodnog identiteta na osnovu samoodređenja. Koliko sam obradovan, toliko sam zabrinut, jer mi nije jasno kako će se regulistati moj status!

Nemam dilemu da izgledam kao čovjek, da sam pohađao škole za ljude, da sam othranjen na ljudskoj hrani. Drugi me prepoznaju kao ljudsko biće. Nikom ne zamjeram, ali živim svoju ličnu traumu: osjećam se kao pas; podvlačim „osjećam“, ne u smislu da zaudaram, nego psiho-emotivno posmatrano ja sam pas!

Koliko razumijevam savremeno zakonodavstvo, „osjećanje“ je ključni i sasvim dovoljan faktor pravnog prepoznavanja, a to nije simboličko ili hegelovsko priznanje, već put ka pravnoj garanciji ispunjenja prava rodnog samoodređenja, a, onda, i uživanja svih prava koja su zakonom zagarantovana.

Međutim, konsultujući pravnika, ispostavilo se da moj „delikatan“ slučaj ne može biti obuhvaćen ovom vrstom zakonodavstva, da se odnosi samo na rodni, ali ne i na identitet „vrste“. Valjda je to sljedeća slobodarska bitka za čovječanstvo!

Plakao sam, zauvijao kao pseto. Tek me pravnik utješio, savjetujući da zasad mogu makar da odredim da li želim biti muški ili ženski pas, („kučak“ ili „kučka“), i da podnesem zahtjev.

Iskreno govoreći, meni je svejedno jesam li muško ili žensko. Ja sam, ja se u ovim vremenima osjećam, prosto rečeno, kao pas, kao pseto!

No, pravnik je onda preporučio da bi bilo bolje da se izjasnim da sam „žensko“. Spomenuo je neke praktične koristi. Slučaj jednog Austrijanca koji je izvršio promjenu pola u svojoj dokumentaciji, čime je stekao pravo da ode nekolike godine ranije u penziju, a njegova sunarodnica postala „sunarodnik“, kako bi kasnije pošla u penziju. Potom, pokazao da žene nose mnogo veća prava starateljstva nad djecom u slučaju razvoda braka. Onda, da bih, pošto nisam baš atletski građen, možda imao više uspjeha ako se takmičim u ženskim ekipama. Najzad, savjetovao da imam pravo da promijenim svoja osjećanja, mogu jedne godine biti „muškarac“, druge godine „žena“, sve u skladu sa svojim trenutim raspoloženjem. Av, av… plakao sam grozno, neutješno, iako se pravnik nije šegačio!

Jedino me utješilo saznanje da je negdje u Britaniji, valjda, zagarantovano pravo na samoodređenje djece, tipa osjećaš se kao pas ili tele, a učiteljica ne smije da te kinji, ili da te ubjeđuje da nijesi pas ili tele. Neke istine, stvarno jesu bajkovite. Ali ja više nijesam kuče. Ja sam pas, obesprljvljeno kuče, bar se tako osjećam, ne samo kad čitam „Oči plavog psa“, starog Markesa, ili jednu pjesmu Huana Himeneza, kojom zatvaram svoju današnju jeremijadu o identitetu:

Ja nisam ja.
Ja sam taj
što hoda pored mene, a ne vidim ga;
kojega, katkad, nazrem,
i kojega, katkad, zaboravljam.
Onaj koji ćuti kad zborim,
koji prašta, blag,
koji ide gde mene nema,
koji će ostati uspravan,
kad umrem.

Umreti

Umreti, to je samo
gledati unutra; otvoriti život jedino
prema unutra, biti tvrđava neosvojiva
za žive iz života.

Izvor: Žurnal