IN4S

IN4S portal

Šajkača: Poglavarka glave i nepokora

1 min read

Šajkača

Piše: Mileva Lela Aleksić

Postoje u istoriji moga naroda odevni predmeti koji mogu biti simbol, zaštitni znak ili znak prepoznavanja.To su često simboli, čuvari predačkog zaveštanja, zaštitnici tradicije. Nose se kako i dolikuje njihovoj ulozi, dostojanstveno, ponekad prkosno.

Nastala u jednom istorijskom trenutku, kao deo vojničke uniforme, šajkača je postala više od kape. Srasla je sa glavom i dušom srpskog vojnika, momka koji iz dečačkih godina stasava u muškarca, zrelog čoveka domaćina i čuvara ognjišta i porodice, pa sve do poznih godina, kada se behar zabeli u kosi i donese status starca u kome je sabrano sve zrenje života, sve gromovne oluje, sve prekretnice i vododelnice, sve kolotečine, sva raskršća. Šajkača je ostala uporni branič, tvrdoglavi nepokor, koji se snažno odupire novim trendovima i brendovima poznatih svetskih modnih kuća. Postala je nepokorna žilavica, rešena da ostane priljubljena uz glavu kojoj daje smisao, čuva je od studeni života i od pomodarskog urušavanja simbola jednog naroda.

Posle Prvog svetskog rata, uz bridž pantalone i koporan postala je obavezni deo muške narodne nošnje. Prodor zapadnjačke mode, u drugoj polovini dvadesetog veka, skoro da je poslao šajkaču u etnološke muzeje.

Bilo je to neko čudno, utopijsko vreme, kada su se uništavali nacionalni simboli, zarad neke nove ideologije koja je urušila samu sebe. Srpski seljak je oduvek bio poslednja brana pred naletom tuđinskih vojski, ali i svega što je kidisalo na simbole našega naroda znajući da čuvajući tradiciju, čuva potomstvo i dug prema precima. Niko nije lepše opisao šajkaču od književnika i slikara Mome Kapora koji kaže da se šajkača ne skida ni pred kim osim u crkvi, pred Bogom.

…Sećam se posebnih trenutaka iz moga detinjstva. U mom zavičaju, nekoliko puta godišnje održavali su se vašari. Zapravo, bile su to igranke na posebnim mestima i u posebne dane, najčešće u letnjem periodu, za vreme velikih praznika, kako se u narodu govorilo ,,kada je crveno slovo“. Tek izašli iz detinjstva, skoro golobradi dečaci, brižljivo su se spremali za te posebne događaje. Oblačili su novu narodnu nošnju i kao krunu tih priprema stavljali su na glavu novu šajkaču. Bio je to poseban ritual. I dilema…da li da je „natuknu“ na čelo da izgledaju ozbiljnije i zrelije, da li da je malo nakrive kao da namiguje, ili da je zabace unazad i pokažu gustu crnu kosu. Dilema – šta li bi se svidelo onoj koju žele da privuku svojim stasom, izgledom i šajkačom. A u kolu, preplićući nogu preko noge, hitro, kao da zemlju ne dodiruju, plenili su pažnju seoskih udavača, koje su pažljivo birale do koga će da se uhvate u kolu, čijoj ruci da poklone dodir svoje tople ruke. Nije se svaka devojka usuđivala da zaigra pored kolovođe. Znalo se iz koje kuće pripada mesto takvoj devojci, ili ako je lepota neke tankovite srne toliko plenila, pa joj je davala pravo da bira, srcem i pogledom. Događalo se da neko od momaka i devojaka,, preseca“ kolo, hvatajući se u kolu do svoje simpatije, boreći se za naklonost željenog bića. Majke su sa distance budno motrile na svoje kćeri, osmatrale ponašanje, procenjivale potencionalne prosioce, pratile da ponešene mladalačkom žudnjom ne šmugnu iza nekog plasta sena po prvi zagrljaj, prvi susret sa željenim usnama.

Kada bi se u nekom domu rodilo dete ili se spremalo venčanje, domaćin je po tradicionalnom običaju, odlazio kod kuma svečano odeven, sa darovima i čuturom da ga pozove na venčanje ili krštenje. Nezamislivo je bilo poći bez šajkače. Kum je bio duhovni zastupnik pred Bogom, na krštenju, na crkvenom venčanju. O poštovanju kumstva govore primeri kada je kum od kapije do kumovskog praga išao na kolenima.

Šajkača je nemi svedok burne istorije srpskog naroda. Neretko bila je hroničar, zapisničar, memoričar, saputnik, sapatnik….mirisna od baruta i od cigarete zadenute u svojim porubima. U tim prevojima sa strane šajkače, moglo se naći pismo od roditelja, verenice, od neveste koja je tek zakoračila u život mladoga vojnika, tek se svikla na njegove ruke i vrele oči, a on je krenuo na zov koji je zov predaka i potomaka, zov namučene zemlje koja rađa, hrani i prima na večni počinak. Svikla na rovove, na neudobna konačišta, verna, prilagodljiva, brižna čuvarka glave i ličnog dostojanstva ostajala je verna svome vlasniku. Pokisla od kiša sušila se na glavi, od vetrova se branila priljubljena uz zabrinuto, smrknuto, osunčano ili svetlo čelo – zavisi šta je život namenio vlasniku šajkače.

U poznu jesen, kada su sabrani plodovi sa njiva, pripremljen ogrev za zimu, nastaje poseban period opuštenosti u seoskim sredinama i poseban posao – pečenje rakije. Zamirišu prevrele šljive, založe se kazani ( lampeci ), okupe se komšije i čekaju da poteče žestoka kapljica. I tako…teče kapljica, odmerava joj se jačina, toči čašica po čašica dok ne poteče pesma, najpre tiha pa sve glasnija, najpre setna, pa sve veselija. Da li od ljute kapljice ili od sećanja i uspomena, polete sa glave šajkače, podignu se ka nebu, pa se opet vrate na kosu što miriše na dim, rakiju i ruke koje su se zamrsile u kosi od predhodnog noćnog nesmiraja. U žaru koji ispada iz ložišta zapreću se krompiri, najčešće beli, oni su bolji za pečenje. Peku se tiho dok tanki mlaz rakije puni sudove. Kada se rakija ohladi, sipana je u pripremljenu, hrastovu burad. Sećam se ukusa tih pečenih krompira. Znatiželjna i radoznala, trčkarala sam oko „vesele družine“ donosila im sir, kajmak, so kojima su upotpunjavali ukus pečenih krompira.

– Dođi kod mene, dedine zlatne kose.- Tako me je zvao moj deda, solunski ratnik.

– Sedi tu pored mene na tronožac.

A onda je uzimao lepe rumene krompire, odmeravao im toplotu i davao ih meni.

– Uzmi blago dedi, oljušti ljusku i stavi preko krompira kajmaka. Hajde, da porasteš.

Tako mala, upetljavala sam svoju radoznalost, spoznajući život moga komšiluka, navike, poslove. Moja majka se ponekad ljutila, prekorevajući me.

-Svuda se trpaš, k’o tučak među kašike-govorila je osmehnutog lica.

…Iskoračila sam iz detinjstva. Upoznala drugi svet i drugačiji život. Ništa, baš ništa u budućim godinama moga života nije moglo da mi nadoknadi, zameni taj čudesni osećaj spokojstva i sreće. Sva raskoš svetskih metropola i eksluzivnih restorana. Ništa…Ostali su nezamenljivi ukusi zavičaja i miris dedine šajkače. I sada osećam taj miris duvana, ljute krdže koja se ritualno savijala u cigarete. I uvek je po koja cigareta završavala u porubu šajkače, da se ponudi komšija, putnik namernik, iznenadni gost. Dedina šajkača je mirisala na njegovu dušu. Zaogrnuta tim mirisom, otišla sam iz roditeljskog doma, žudna znanja i saznanja, koja mi nisu nadoknadila ostavljeno blago u riznicama mudrih glava mojih gorštačkih predaka.

Pohodeći raskošne predele moje otadžbine Srbije, svratim ponekad u suvenirnice. U vidu magneta ovekovečena je šajkača, ili minijaturni suvenir od platna. Na čelu često nacionalni simbol. Na smotrama folklora, u spletu srpskih narodnih igara, zaigra šajkača. Radosna… Ne da se žilavica i nepokornica.

Ima nešto moje u tom prkosnom istrajavanju.

Retko, baš retko, srećem poslednje nosioce šajkače. Nose ih gordo, ne obazirući se na prolaznike, koji gologlavi grabe za imitacijom života. Odmereni, dostojanstveni, ponosni, prohode poslednji čuvari tradicije, sigurni da će uvek biti novih izdanaka, koji se neće odreći simbola jednog vremena i jednog ponosnog naroda.

Podjelite tekst putem:

2 thoughts on “Šajkača: Poglavarka glave i nepokora

  1. Ove godine je upadljivo nošenje šajkača sa kokardama, miriše mi na podmetanje neke strane agenture… Ne nasijedajte braćo!

  2. Šajkača je nastala od njemačke vojne kape, sličnih ima čak i u Japanu, a crnogorska kapa je jedinstvena u svijetu. Crnogorska nošnja i folkor su izraz pravih Srba.

    2
    5

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *