Sloboda

Piše: Emilo Labudović

Sloboda kao pojam spada u one, prevashodno ontološke, kategorije čijim su se definisanjem bavili gotovo svi: filozofi, sociolozi, teolozi, ekonomisti, pravnici i, na kraju, pjesnici. I svaki od „tumača“ je, naravno iz svog ugla gledanja, slobodu definisao ovako i onako, ali su  se svi do jednog složili u jednom – da je ona vrhunski princip čovjeka kao društvenog bića. Njegovu bit, ono što ga odvaja od ostalih bića „determinisanih nužnošću“.

Jedna od takođe fundamentalnih odrednica ovog pojma jeste i taj što je on teško iskustveno dokaziv i opipljiv. Mada će pravnici reći da je veoma lako uočiti razliku između zatvora i stanja van njegovih zidova, marksisti da je lako napraviti razliku između ropskog i rada pod ekonomskom prisilom, s jedne,  i rada iz zadovoljstva i kreativnih pobuda, s druge strane, teolozi da se „sloboda“ bezgrešnika kao crno od bijelog razlikuje od „slobode“ onog koji je griješio, svi će priznati da je sloboda uvijek nešto više. Nešto što je više od čulnog i materijalnog i što je, zapravo, stanje duha. Ili, da se čovjek može osjećati slobodnim i u najcrnjem katamatu a, opet, sužnjem u najslobodnijoj i najdemokratskijoj sredini.

Sloboda je, ipak, stanje u kojem „subjekt može da djeluje bez prisile i zabrane“. Između ostalog, i da, nesputan i nezarobljen ničim – glasa. Da, shodno svojim političkim, ekonomskim, kulturnim, etičkim i drugim interesima, glasa za one za koje smatra da će u najboljoj vjeri i u najvećoj mjeri ispuniti njegova očeivanja. Pretposlednjeg dana avgusta, građani Crne Gore će, jedanaesti put u postkomunističkoj eri, izaći na birališta. Glasaće se u atmosferi velike društvene  napetosti, ekonomske neizvjesnosti, otvorenih i prikrivenih nasrtaja na elementarne građanske slobode. U atmosferi skoro nepodnošljivog medijskog pritiska i propagande skoro gebelsovskih razmjera. U atmosferi krajnje neizvjesnosti opstanka postojećih i otvaranja novih radnih mjesta. U atmosferi u kojoj se, kao kuga, sa najviših adresa, šire aveti nekih bivših podjela, sukoba, mržnje… Aveti kojima se, skoro otvoreno, prijeti da će vaskrsnuti ukoliko se bilo šta promijeni i, ne daj Bože, „domobrani“ odu sa vlasti.

Može li građanin Crne Gore, bez obzira na svoju nacionalnu i političku pripadnost, socijalni i obrazovni status, da se tog 30. avgusta, oslobođen svega drugoga osim svoje savjesti, suoči sa političkom ponudom i izabere? Da u tih par minuta, u tjeskobi i širini glasačke kabine, bude samo ono što objektivno jeste a ne ono kakvim ga drugi projektuju? Da svojoj, i isključivo svojoj, volji, gledanju na stvarnost i očekivanju od nje, podredi sve dugo? Riječju, da bude slobodan i svoj, a ne politički sužanj okovan teškim partijskim negvama i strahovima od „kurti i murti“ koje drže spiskove sa njegovim svekolikom profilom. Teško, ili skoro pa nemoguće.

I oni koji bi da mijenjaju i oni koji bi da se ništa ne mijenja, čitavu priču simplifikuju na ravan smjene i odbrane vlasti. Mada je još Aristotel demokratsko pravo slobodnog izbora podgao na nivo opšteg principa („Sloboda kao pravo pripada da se naizmjenično vlada i biva vladan“), sloboda izbora u Crnoj.Gori je jedna od onih koja nikada nije izvojevana. Carstvo neslobode izbora Crnom Gorom vlada više od turskog. Stoga je uporna bitka za uspostavljanje što demokratskijih zakonskih i formalnih uslova u kojima se održavaju izbori, unaprijed izgubnjena ukoliko se uporedo ne vodi i bitka za oslobođenje od stanja duhovne neslobode kojom smo kao društvo vjekovima inficirani. Sve dok se s leđa, a s duša prije, ne skine breme političkog nasleđa kojim su nas tovarili redom, od knjaževa, kraljeva, despota, komunističkih satrapa pa sve do „kralja iz Rastoka“, svi naši izbori biće samo proizvod izvan prave volje građana.

Pitanje da li sloboda prethodi slobodnom izboru ili je slobodan izbor preduslov slobodi slično je pitanju da li je starija kokoška ili jaje. Ipak, više je nego očigledno da je u Crnoj Gori da bi se ostvarilo oboje neophodna smjena vlasti. I to ne samo kao politički rezultat već prevashodno kao etička kategorija. Kao uslov svih uslova da se tek onda krene u „osvajanje slobode“ a onda sa njom i u nova biranja i odluke, ne samo političke. A za tu promjenu neophodna je ne toliko ona politička, društvena, sloboda koje, očito, u Crnoj Gori nema. Neophodna je ona unutrašnja sloboda koja se „osvaja“ skoro inatom, koja nadolazi kao adrenalinska injekcija kad je čovjek suočen sa dilemom „biti ili ne biti“. A vrijeme je da se, konačno, bude.

„Odreći se svoje slobode, to znači odreći se svakog svojstva čovjeka, čovječanskih prava, čak i svoje dužnosti… Oduzeti svaku slobodu svojoj volji znači oduzeti svaku moralnost svojim djelima“, napisao je svojevremeno Žan Žak Ruso u svom „Društvenom ugovoru“. Ili, da pojasnim, moralna je obavezna da, bez  obzirom na sve, svoju volju, pa i izbornu, baziramo na slobodi. Onoj ličnoj, unutrašnjoj,  najbližoj Bogu. Da se tih par minuta u glasačkoj kabini bude neosvojiva tvrđava volje o koju se, kao od kamena, odbijaju sve strijele političkih mentora, gazdi, poslodavaca i vlasnika svih oblika. Jer samo se tako biva čovjekom, onim „koji tako gordo zvuči„!

Pročitajte JOŠ:

Malena, budi časna i poštena