Smiješi nam se 1992.

Piše: Gradimir Gojer

Nakon što je HDZ definitivno stao u obranu jedne od najvećih sramota dvadesetoga stoljeća – table sa ustaškim pozdravom „Za Dom spremni“ u Jasenovcu nesumnjivo je da navješća oluje neofašizma u Hrvatskoj to više nisu.

Dapače, cijeli je niz pokazatelja da Hrvatska postaje leglo procesa nove fašizacije i da tamošnja vlast ne reagira na ono na što bi svaki normalni nepatologizirani društveni sustav itekako reagirao, a da stjegove ustaštva razvija jedna potpuno nova mlada generacija hrvatskih fašista. U činjenici da na početku dvadeset prvoga stoljeća opstaje tabla sa ustaškim pokličem pod kojim su stradale tisuće i tisuće nevinih ljudi samo zato što nisu bili podobne vjere i nacije, da su se suprotstavljali nemani hitlerovsko musolinijevskog fašističkoga pokreta govori prije svega o karakteru režima koji predvodi HDZ – sad je potpuno jasno stranka iznimno opasnih desničarskih namjera. Sad je potpuno predvidljiv daljnji tijek odvijanja događaja, ne bude li ta i inače sterilna i užasno spora europska administracija žurno reagirala ozbiljnim žutim kartonom Republici Hrvatskoj.

Ništa više nije slučajno pa niti to da koincidentno udare desničari u Srbiji, Hrvatskoj i BiH jednako jasno i strasno na simbole progresa socijalne pravde, ljudskih prava, da rehabilitiraju fašiste i kvislinge, a golemom urotom protiv najvećeg vojskovođe i državnika ovih prostora emancipatora krutog socijalizma, osnivača i vođe pokreta nesvrstanih Josipa Broza Tita… Jer to je već sad regionalni koncept rušenja svega što podsjeća na vrijeme i logiku antifašizma.

Ali oluja se neće lako zaustaviti taman kad bi uljuđena Europa ovoga trena reagirala…

Stvari su izmakle kontroli a duh fašizma pušten je iz boce. Sve pada na idealno tlo, u zemlje razorenog gospodarstva i goleme socijalne bijede društvenih prilika u kojima su se formirale dvije klase – klasa enormno bogatih i klasa enormno siromašnih i u svakom smislu obespravljenih ljudi, na tlo bujajućega primitivizma koji je predziđe nacionalizma i sljedstveno tomu fašizma.

Zato nam se nacerenom obrazinom fašizma smiješi 1992.

Ta kobna godina uskrsla je u retrogradnoj podršci te navodno demokratske Europe novim vođama staroga fašizma. Jer niti Vučić, niti Plenković, niti Izetbegović, niti Čović, niti Dodik kao produkti te i takve desničarske Europe nisu drugačiji od svojih predšasnika i njihovih ideoloških matrica.

Vuk dlaku mijenja, ćud nikako…

Spremi se narode za novu patnju.

Fašizam je ušao na velika vrata na Balkan. Ponovo!

Nakon što je ustaška tabla opstala na velikom stratištu, treba citirati mudro pjesništvo Branka Miljkovića: KO NE ZNA DA SLUŠA PJESMU, SLUŠAĆE OLUJU.

I sretna nam nova fašistička 1992.

Preuzeto sa portala: Kolumne