Smjena vlasti više ne predstavlja bilo kakvo političko, već egzistencijalno pitanje

Piše: Srećko Crnogorac

Društveni ugovor, kojim se od početaka modernog doba legitimiše autoritet države nad pojedincem, raskinut je na teritoriji Crne Gore. Ovo nije teorijska fraza, već najjezgrovitiji opis stanja u kome je, ne spoljnjom opasnošću ili prirodnom kataklizmom, već razobručenom voljom, nezasitim apetitima i apsolutnom pretenzijom vladajuće klase, nestao implicitan odnos između pojedinca i institucija, koji prve obavezuje na poslušnost važećim normama, a druge na zaštitu individualnih prava i službu u javnom interesu. Takav odnos više ni u primisli ne postoji.

Iz diverzije izbornog procesa sprovedene na dan izbora 2016, zatim sloma svakog privida legitimnosti vrhovnog zakonodavnog tijela, a time i izabrane Vlade i njenih ministarstava, uključujući i tzv. „ministarstva sile” u aferi „Koverta”, potom suspenzije sekularne prirode države kroz najavu stvaranja državne crkve, nečuvene u okvirima evropske civilizacije još od Vestfalskog mira 1648, kao i bestidno javne i od strane organa reda zaštićene političke korupcije, drskog i rutinski neustavnog načina na koji su predstojeći parlamentarni izbori raspisani, dekonstruisane pravne države i korumpiranog pravosudnog sistema koji ignoriše pomenuta kriminalna akta, dok kažnjava verbalni delikt i sankcioniše bezazlenu satiru, pri tom blagonaklono gledajući na kršenje bazičnih i garantovanih prava i prekoračenje službenih ovlašćenja, ne može se zaključiti ništa drugo, do da se Crna Gora nalazi u procesu puzajućeg društvenog i državnog kolapsa i revertiranja u hobsovsko prirodno stanje, sistem zasnovan na pravu jačeg, u formi prisile privatnih najamnika, bili oni uniformisani ili ne.

Stepen represivnih mjera preduzetih za trajanja pandemije, obrnuto je proporcionalan kapacitetu zdravstvenog sistema.

Kako se ovo osipanje državnih institucija, a time i mehanizama zaštite građanstva, odvija u predvorju predstojeće, sasvim neizbježne i nezapamćene ekonomske krize, koja će naše sistematski deindustrijalizovano i neproizvodno društvo pogoditi znatno teže negoli gotovo ma koje drugo na kontinentu, kao i u iščekivanju zimskog pandemijskog talasa, koji će se u znatno težim klimatskim uslovima obrušiti na stanovništvo kome je dosadašnjim „rezultatom” uskraćen stečeni kolektivni imunitet kojim imuni štite rizične, a bez pomena vrijednih zdravstvenih kapaciteta i zaštite najugroženijih, tako sistem neće biti u stanju da, za duge noći predstojeće jesenje i zimske izolacije, računa na podršku stanovništva.

Podršku, koju je zahvaljujući iracionalnom strahu i šokantnom i raširenom, gotovo srednjovjekovnom nerazumijevanju načina na koji funkcionišu virusna oboljenja, nesumnjivo u jednom trenutku zadobio.

Stepen represivnih mjera preduzetih za trajanja pandemije, obrnuto je proporcionalan kapacitetu zdravstvenog sistema – ovoga puta, shvatićemo da ni ono frapantno masovno i ekstatično radovanje povratku paternalizmu i navodno benevolentnoj diktaturi, koje je obilježilo proljeće i koje je, dalo bi se zaključiti, naš primarni i mentalitetski politički instinkt, nećemo i nadomjestiti očiglednu nemaštinu i napuniti stomake.

Jer, kako posljedice tridesetogodišnje vladavine dolaze na naplatu u vremenu krize, tako će se i na Medicinskom fakultetu morati prisjetiti, da glad ubija izvjesnije od kovida-19. Otuda, problem smjene vlasti i rekonstrukcije crnogorskih državnih institucija više ne predstavlja bilo kakvo političko, već egzistencijalno pitanje.

Ne treba gajiti iluziju da će se odgovor uzurpatora na beznadežnu ekonomsku, socijalnu, a time i političku i bezbjednosnu krizu, sastojati u bilo čemu drugom do u radikalizaciji represije nad crnogorskim stanovništvom i zloupotrebi epidemiološke situacije kao izgovora za beskrupulozno sprovođenje te represije.

Nakon što postane jasno da sistem više nije u stanju da servisira osnovne obaveze prema sopstvenim radnicima i penzionerima, niti da izdržava glavninu zaposlenih u državnoj upravi, on neće moći da izbjegne suočavanje sa nekanalisanim kolektivnim bijesom, potencijalno jednako opasnim koliko i otvorena autokratija. Jer, u takvoj konstelaciji prilika i u uslovima globalne krize, više neće biti moguće održati se na površini putem neograničenog zaduživanja, koje je u proteklim godinama predstavljalo jedini uzrok mnogohvaljenog privrednog rasta, niti zaokupiti narodnu pažnju basnoslovno skupim Potemkinovim selima poput autoputa ka ničemu.

Malo je razloga za sumnju da uzurpator nije svjestan ovakvog ishoda, kao i da nema nikakvu namjeru da se redovnim putem povuče, u čemu bi neko mogao vidjeti i stvarne razloge za milione utrošene na kupovinu vojne opreme i borbenih vozila primarno namijenjenih urbanom ratovanju – jer, njihova nabavka nije objašnjiva ni spoljnom prijetnjom, uostalom sasvim nepostojećom, niti predstavlja efikasan vid modernizacije vojske, niti je neophodna radi sasvim simboličnog učešća u NATO misijama – naprotiv, objašnjiva je isključivo potrebom za očuvanjem kontrole nad sopstvenom populacijom.

Ukoliko legitimitet institucija nije zasnovan na slobodno izraženoj većinskoj volji, već onoj kupljenoj i falsifikovanoj, onda Vlada nije ništa bolja od hunte, onda Skupština nije ništa bolja od debatnog kluba, onda uniforme vojske i policije nisu ništa bolje od maski i kostima. Onda je državni suverenitet kao ekskluzivno pravo nezavisnog političkog entiteta na primjenu sile nepostojeći, jer nema ničeg što bi tu silu opravdalo, do puke i sasvim privremene i promjenljive premoći u posjedovanju instrumenata za nametanje volje.

Da, Skupština i Vlada Crne Gore su danas nesumnjivo fundamentalno nelegitimne institucije, čiji se trenutni sastav može smatrati isključivo oblikom uzurpacije pravnog i političkog sistema zemlje. Sada, kada je čovjek koji sebe naziva šefom države na blatantno protivustavan način raspisao izbore, ne bi li preduprijedio narodno nezadovoljstvo i očuvao kontrolu nad sredstvima prisile, najurgentnija dilema koja stoji pred opozicionim političkim činiocima je jasna – učešće ili bojkot?

Scila izbora

Kao što je nebrojeno puta isticano i od strane samih opozicionih subjekata, od 2016. naovamo nije načinjen niti jedan pomena vrijedan pomak koji bi išao u prilog održavanju regularnog i fer izbornog nadmetanja, radilo se o zakonskoj regulativi, biračkim spiskovima, crnim fondovima, zastrašivanju, kupovini ličnih karata, predizbornoj i postizbornoj političkoj korupciji, slobodi javne riječi itd, naprotiv.

Pošto će po svoj prilici izostati gotovo bilo kakve kadrovske promjene u opoziciji, pa čak i kozmetičke, a odlučni apstinenti i dalje čine najveću političku grupaciju, ne postoji niti jedan dobar razlog da se vjeruje kako će se krajnji rezultat izbora po krajnjem ishodu značajno razlikovati od prethodnih.

Sposobnost vladajuće partije da korumpira je nesmanjena, njen koalicioni kapacitet može u krajnjoj nuždi apsorbovati makar jedan, dobro poznati a i dalje nominalno opozicioni „tas na vagi”

U izbornom sistemu kakav smo početkom 90-ih izabrali, odluka o tome ko će vršiti vlast višestruko je udaljena od volje građana. Sve što birači na parlamentarnim izborima čine, jeste da pružaju početne pozicije za postizborne pregovore, koji se obavljaju van očiju javnosti i iza zatvorenih vrata. U svakoj zamislivoj konstelaciji prilika, DPS ima ogromnu prednost i sposobnost da eventualnim partnerima ponudi ono što opozicija nikako nije u stanju. Sjetimo se da je Bošnjačkoj stranci 2016. opozicija ponudila i premijersku poziciju, što je ova odbila, da bi koalirala sa osobom najodgovornijom za deportacije njihovih sunarodnika, zarad sitnosopstveničkih interesa i porodičnih privilegija.

Sposobnost vladajuće partije da korumpira je nesmanjena, njen koalicioni kapacitet može u krajnjoj nuždi apsorbovati makar jedan, dobro poznati a i dalje nominalno opozicioni „tas na vagi” i zaista samo potpun diletant može vjerovati u suprotno. To znači da je, zahvaljujući ranijoj ideološkoj nepopustljivosti, ljestvica koju opozicija mora da preskoči zapravo viša, a ne niža od one kojom bi se anulirala prednost koju je vladajuća partija sebi već obezbijedila uobičajenim metodama balkanske izborne prevare.

Može li jedinstvena opoziciona lista anulirati nefer uslove i pripremljenu manipulaciju i time donijeti pobjedu?

Recimo odmah: postoji samo jedan ishod učešća na izborima koji je gori od poraza. A to je nastupiti zajedno i propasti zajedno. Stepen apatije tako proizveden, mogao bi ugroziti i narodni entuzijazam probuđen na litijama.

Jedinstvena lista ne mijenja izborne uslove, niti onemogućava osipanje glasova putem formalno opozicionih, a zapravo kolaboracionističkih organizacija, niti značajnije animira stanovništvo u slučaju blagovremenog izostanka personalnih promjena. Svaka najava jedinstva opozicije zaista nailazi na dirljivu podršku građana, ali nemojmo zaboraviti koliko puta je ono u prošlosti postizano, bez ikakvih rezultata. Jedinstvo je dakle nužan, ali ne i dovoljan uslov za smjenu vlasti.

Svakako, napad režima na pravoslavnu crkvu i katarzična reakcija stanovništva, jeste najveći podsticaj i ujediniteljska sila koja se javila od Đukanovićevog dolaska na vlast, tim prije što njegovi pokušaji da generiše i produbi podjele, nisu ni izbliza prouzrokovali onoliko duboku podjelu kakvoj se nadao, čak ni uz svu pseudointelektualnu i medijsku podršku koja mu je na raspolaganju.

Bez sumnje, Episkopski savjet i Mitropolija se drže sa zaista najvećim dostojanstvom, u onome što je zaista veoma složena situacija – nažalost, po crkvu i znatno složenija, negoli to većina stanovništva i sluti. Da, makijavelista koji nikada nije čitao Makijavelija, napravio je kardinalnu grešku, udarivši na instituciju koja, bez ikakve sumnje, u kontinuitetu uživa najveće povjerenje populacije. Da je upoznao djelo firentinskog filozofa i diplomate, znao bi i kako završava onaj vladalac koji atakuje na čast i vjeru stanovništva kojim upravlja.

Ali, crkva nije i nikada neće biti politički akter i onoga ko misli da na talasu te nade i entuzijazma može profitirati bez sopstvene zasluge, čeka ozbiljno i grubo otrežnjenje, baš kao i onoga ko ne razumije da je Đukanović savršeno spreman na dobro tempiran put u Kanosu, ukoliko bi mu on učvrstio pozicije. Rezultat bezuslovnog učešća na izborima predstavljao bi tako ništa drugo, do izvjestan povratak na status quo, ma koliko on ovoga puta bio sasvim nesnosan i dugoročno neodrživ. Sa stanovišta vlasti, obezbijeđene sredstvima za manipulaciju izbornim rezultatom, izbori su instrument normalizacije i podvođenja apatičnog stanovništva sopstvenoj volji, a ne period posebno visokog rizika od gubitka stečenih pozicija.

Rezimirajmo: učestvovati na izborima značilo bi okončati četvorogodišnji period nelegitimnosti i hunti pružiti aparaturu na osnovu koje bi radikalno transformisala zemlju iz satrapije u despotiju XXI vijeka. S obzirom na dramatičnost nadolazeće krize, odgovoriti na ishod a priori neregularnih izbora uobičajenim bezubim negodovanjem i deklarativnim „neprihvatanjem rezultata” nikome više ne može biti ni impresivno, niti prihvatljivo. Priznajmo, napokon, jednu prostu i jasnu istinu: onog trenutka kada dozvolite verifikaciju svojih skupštinskih mandata, priznali ste izbore. Svaki put kada podignete poslaničku platu sa skupštinske blagajne, priznali ste izbore. Svaki put kada prihvatite izdašna redovna godišnja budžetska izdvajanja za svoje partije, od Vlade čiji legitimitet s pravom javno osporavate, priznali ste izbore. Jer, na osnovu čega uživate bilo koju od navedenih privilegija, do na osnovu zvaničnih rezultata tih istih izbora? Nije li ovdje, napokon, neophodno jedno uozbiljenje kakvo nam je do sada izmicalo, kao i dogovor o bazičnoj iskrenosti i odbacivanju svakog licemjerstva, koji smo do sada izbjegavali sklopiti?

Svaki put kada prihvatite izdašna redovna godišnja budžetska izdvajanja za svoje partije, od Vlade čiji legitimitet s pravom javno osporavate, priznali ste izbore

U predstojećoj postizbornoj realnosti, nikakav bojkot rada parlamenta ne može predstavljati adekvatan odgovor na vanredne i krizne okolnosti koje dolaze, od eventualnog uvođenja mjera izolacije između oktobra/novembra 2020. i maja 2021, pa nadalje. Ukoliko se tvrdi kako je izborna pobjeda antirežimskih snaga izvjesna, onda je savršeno bezbjedno, a i prema građanima korektno, tu izvjesnost zajamčiti unaprijed i javno kovertiranim ostavkama lidera opozicionih partija, koje će biti aktivirane u slučaju da takva pobjeda izostane. O pobjedi, jasno je, nema ni govora ukoliko su za skupštinsku većinu neophodni mandati manjinskih partija, ili bivših koalicionih partnera vladajuće stranke. Na postizbornu priču o takvoj vrsti „pobjeda”, molim vas, nemojmo gubiti vrijeme.

Predsjednička odluka

Nota bene – nije riječ samo o tome da „institucionalna prednost vladajuće partije”, da upotrijebimo gotovo humoran eufemizam iz rječnika Evropske unije, onemogućava pobjedu opozicije. Riječ je o tome, da opozicija ne može doći na vlast, čak ni u hipotetičkoj situaciji u kojoj bi i zvanično osvojila parlamentarnu većinu. Kako je to moguće?

Opštepoznato je, kako pozicija Predsjednika Crne Gore daje vršiocu te funkcije pravo izbora mandatara za sastav nove Vlade, što je jedna od njegovih osnovnih ingerencija i ne postoji apsolutno ništa u Ustavu što bi ga u tom izboru ograničilo.

Sa stanovišta najvišeg pravnog akta, Predsjednika ništa ne sprječava da, nakon formalno održanih konsultacija, novoj skupštinskoj većini svjesno predloži sasvim neprihvatljivog mandatara, kojeg bi ova svakako odbacila, te da potom na sličan način opstruira izbor nove Vlade u toku neophodnih 90 dana od dana kada je predložen prvi mandatar, time direktno izazvavši nove izbore. Ustav je upravo i pisan tako da direktno predviđa ovu mogućnost u članu 92. Onaj ko je u stanju da zamisli Mila Đukanovića, kako za premijera predlaže nekog od lidera opozicionih partija, ili bilo kog pojedinca čija bi se agenda sastojala u demontiranju sprege države i organizovanog kriminala, a time i rušenja finansijske i političke moći tzv. „prve porodice”, građene čitavog Đukanovićevog života, taj svakako posjeduje znatno više mašte od autora ovog teksta.

Ko je u stanju da zamisli Mila Đukanovića, kako za premijera predlaže nekog od lidera opozicionih partija, ili bilo kog pojedinca čija bi se agenda sastojala u demontiranju sprege države i organizovanog kriminala, a time i rušenja finansijske i političke moći tzv. „prve porodice”, građene čitavog Đukanovićevog života

Onaj ko smatra da bi ga u takvoj namjeri spriječio Ustavni sud, nije pratio razvoj događaja u ovoj zemlji, makar u poslednjoj trećini vijeka. Napokon, onaj ko, pak, smatra da takav scenario, mada savršeno legalan, ne bi dozvolila međunarodna zajednica, što će reći prije svega Evropska unija, onda taj, usudiću se da kažem, ne zna apsolutno ništa o briselskoj administraciji i o njoj ima idealističku i veoma maglovitu predstavu. Upravo je EU posegla za istovjetnim manevrom 2008, kada je na odbijanje Lisabonskog sporazuma od strane naroda Irske reagovala organizovanjem novog referenduma šesnaest mjeseci kasnije i u jeku svjetske ekonomske krize – uz jasnu implicite poruku da će se referendumska izjašnjavanja organizovati sve dok se ne dobije traženi odgovor, time ismijavši sam pojam plebiscita i reduciravši ga na mehanizam ovjere stanovišta donesenih od strane elita. Zaista, značajan dio naših balkanskih društvenih kancera, institucionalnih korozija, kao i metastaziranog društvenog nihilizma, jesu zapravo lokalne manifestacije globalnih fenomena, što je dublji i gotovo metapolitički smisao našeg vremena, koji prevazilazi temu i namjere ovog članka.

Tako dolazimo do pitanja suštinskog i raširenog nerazumijevanja prirode crnogorskog političkog sistema – ključevi za smjenu režima ne nalaze se u Skupštini, već u Plavom dvorcu na Cetinju i bez te pobjede, nezamisliv je i nemoguć bilo koji drugi relevantan trijumf, o kojem se može govoriti tek kada se na položaju Predsjednika nađe onaj ko nikada ne bi potražio mandatara unutar stranke koja je pokazala toliko antidemokratskog kapaciteta i potpunu spremnost da bespravno otuđi i prisvoji dobra koja pripadaju svima.

Koliko naivno danas moraju zvučati ocjene iz vremena predsjedničkih izbora 2018, o šefu države kao „prvom zviždaču”, a o njegovom izboru kao pitanju od sekundarne važnosti. Kako neshvatljivo izgleda beslovjesna nezainteresovanost političkih partija da se o zajedničkom kandidatu dogovore na vrijeme i tako mu daju dovoljno manevarskog prostora. Mjesto šefa države jeste i uvijek će biti bastion moći u narodnoj psihi, bez obzira na stepen njegovih stvarnih ingerencija, pa tako i na nedavno, uostalom sasvim neustavno, raspisivanje parlamentarnih izbora od strane Đukanovića treba gledati kao na demonstraciju sile koju šef države može posjedovati. Postoje funkcije koje se prilagođavaju karakteru i sposobnosti svog nosioca. Ovo je jedna od tih. Stoga bi nas prva naredna mogućnost izbornog rušenja autokratskog režima očekivala o narednim predsjedničkim izborima 2023, jer poredak ovog tipa, u toj mjeri zavistan od kulta jedne ličnosti, može biti dekonstruisan ili revolucionarnim putem, koji je u ovom trenutku malo vjerovatan, ili putem predsjedničkih izbora (jedinih koji predstavljaju situaciju „nulte sume” iz teorije igara i na kojima je neprimjenljiv D’Ontov sistem), ili kombinacijom jednog i drugog. Napokon, upravo je takav scenario doveo do pada Đukanovićevog nekadašnjeg mentora u Beogradu, 5. oktobra 2000. Kao i u tom slučaju, skromna formalna ustavna ovlašćenja koju pozicija Predsjednika daje, savršeno su irelevantna. Legitimitet dobijen direktno izraženom narodnom voljom, međutim, jeste relevatan i uvijek će to i biti.

Pripreme i planiranje za te ključne naredne izbore, bez obzira na to što se, budu li redovni, održavaju tek za tri godine, morale bi u svakoj političkoj organizaciji koja pretenduje da se nazove ozbiljnom, početi već u jutro 31. avgusta ove godine.

Haribda bojkota

Bojkot je, svakako, legitimno sredstvo političke borbe. Takođe, izvršiti samoubistvo je, za neke, legitiman izlaz iz životne borbe, pa bi ga opet bilo čudovišno ma kome preporučivati. Svi koji sa velikim ubjeđenjem, ili čak strašću, danas govore o bojkotu, morali bi prethodno razumjeti o kakvoj vrsti instrumenta je riječ. Bojkot parlamentarnih izbora može računati na uspjeh samo: a) ukoliko je vlast u toj mjeri zainteresovana za demokratski karakter izbornog procesa, da će radije pristati na kompromis koji šteti njenim interesima, negoli dozvoliti kompromitaciju tog procesa – nadam se da se većina može složiti da DPS naprosto nije takva vlast; i/ili b) ukoliko je međunarodna zajednica u toj mjeri vitalno zainteresovana za opozicionu pobjedu, da će izvršiti snažan pritisak na zemlju, kako bi osigurala održavanje pravednih izbora i omogućila eventualan opozicioni trijumf – onaj ko vjeruje u mogućnost ispunjavanja ovog uslova, ili ne poznaje tu zajednicu, ili ne poznaje rigidne ideološke stavove dijela crnogorske opozicije, ili ni jedno ni drugo.

Da stvar bude gora, vlast je na primjeru proteklih lokalnih izbora u Nikšiću i jedne od najbesmislenijih odluka u istoriji antirežimske borbe, već jasno demonstrirala odlučnost da ignoriše opozicioni bojkot, sprovede izbore i na njima učestvuje zajedno sa svojim satelitima, a na državnom nivou zasigurno i manjinskim partijama, kao i novostvorenim strankama, koje se na bojkot nisu obavezale nikakvim potpisom niti sporazumom, a koje zasigurno ne bi propustile zlatnu šansu za sticanje parlamentarnog statusa.

Nemojmo se zavaravati – naivno je pomišljati kako postoji bilo kakva razlika između lokalnog i državnog nivoa u ovom smislu, što su jasno pokazali i nedavni izbori u Republici Srbiji, kao i potpun debakl tamošnje strategije bojkota. Kako obavezan cenzus za uspjeh izbora odavno ne postoji i kako njihov legalitet ni najmanje ne zavisi od broja izašlih birača, bojkot ne može dovesti do bilo čega, osim isporučivanja apsolutne vlasti u ruke vladajuće partije, pa je neshvatljiv emotivan pristup političkih entuzijasta po ovom pitanju, koji opstaje i pored empirijski demonstriranog ishoda takve taktike, kojom bi se Đukanoviću u najboljem slučaju komično zaprijetilo – „Ili ćeš otići s vlasti, ili ti se više niko neće suprotstavljati!”.

Ma koliko se rezultat neregularnih izbora činio izvjesnim u značajnoj mjeri, rezultat bojkota je u cjelosti izvjestan i bilo bi ga racionalno zahtijevati samo u dva slučaja: 1) ukoliko ste u poziciji da ga zagovarate privremeno i prividno, kako bi za njegovo kršenje optužili prvog političkog aktera koji od bojkota odustane, da biste na tog aktera oborili i svu težinu očekivanog predstojećeg poraza – stoga je pitanje bojkota prvenstveno sredstvo mutne i zlosrećne unutaropozicione borbe, kojom se ne delegitimiše vlast, već rival za dio opozicionog kolača; ili 2) ukoliko se nadate eliminaciji postojećih opozicionih partija sa političke scene. Jer, bojkotom bi postojeća opozicija svjesno i namjerno izabrala irelevanciju, praćenu sigurnim nestankom, prvo kroz rapidno frakcionaštvo, otcjepljenja i napokon konačne raspade finansijski neodrživih partijskih infrastruktura.

Krajnji rezultat bi se sastojao u resetovanju opozicione scene i u mukotrpnom, ali neophodnom stvaranju novih organizacija koje bi je mogle revitalizovati, ili u potpunom izlasku iz političkog i prelazak na ilegalne oblike borbe, za šta se hipotetički sociološki uslovi mogu stvoriti samo nakon krajnjeg osiromašenja i sloma finansijskog sistema.

Odsustvo legitimiteta već odavno nije skandal na ovom svijetu, ni u Podgorici, ni u Beogradu, a kad smo već kod toga, ni u Berlinu, niti u Briselu.

Često se može čuti teza o „aktivnom bojkotu”, čime se zapravo podrazumijeva stvaranje amalgama elemenata izbornog bojkota, opšteg štrajka, građanske neposlušnosti, odbijanja plaćanja dažbina i poreza, kao i uličnih demonstracija. Onaj ko očekuje takvu saradnju od strane građana i vjeruje u mogućnost animiranja stanovništva na opšti bunt nakon što je putem bojkota omogućio apsolutnu i legalnu pobjedu vladajućoj partiji, dakle nakon što ona bude legitimisana, učvrsti svoju kontrolu nad ministarstvima sile i stane primati kurtoazne, ali sasvim demorališuće čestitke iz inostranstva, taj je, uz žaljenje to treba konstatovati, izgubio svaki kontakt sa realnošću. Osim sporadičnog performansa ili prolazne i beskorisne situacije na nivou incidenta, u takvom stanju se ne može očekivati bilo kakav relevantan bunt i oni koji ga zagovaraju, a najčešće se zaista radi o našim časnim i vrlim ljudima koji vape za pozitivnim promjenama, dozvolili su da njihovim rasuđivanjem rukovodi „wishul thinking“ .

Od ovih treba odvojiti nesnosne, ali brojne ambiciozne amatere, koji su od odsustva profesionalizma stvorili ideologiju, a od aktivizma profesiju. Kao što smo mogli naučiti iz naše nedavne političke istorije, marginalci će i pokrete stvorene iz najčistijih pobuda povući na marginu, gdje se nalazi njihovo prirodno stanište i okruženje. Zar je to iznenađujuće?

Da li je, dakle, razumno, da li je uopšte zamislivo, da u trenucima u kojima je rezultat po kojem vladajuća partija ima više nego dvotrećinsku većinu u parlamentu, ne samo opštepoznat, već je njena pobjeda, prvi put nakon toliko vremena, zapravo zahvaljujući bojkotu istinita i stvarna, da ta činjenica inicira ulični izliv narodnog nezadovoljstva? I šta bi ga motivisalo?

Skandalizovanje nad nelegitimnošću takve vlasti? Zar postoje oni koji bi bili šokirani tim odsustvom legitimiteta? Zar zaista mislimo da bi takvo nešto izazvalo geštalt-preokret u umu stanovništva, da bi puka činjenica da vlast ne reflektuje većinsku narodnu volju, odagnala strah i izvela ga na ulice? Postoji li neko ko je u ovom trenutku smatra legitimnom, uključujući mnoge od njenih sopstvenih zarobljenih glasača, primoranih životnom nuždom na poslušno i redovno glasanje? Ne, gospodo. Odsustvo legitimiteta već odavno nije skandal na ovom svijetu, ni u Podgorici, ni u Beogradu, a kad smo već kod toga, ni u Berlinu, niti u Briselu.

Kao suorganizator i učesnik protesta održanih van ove zemlje, koji su brojili stotine hiljada ljudi na ulicama, u kontinuitetu tokom značajnog vremenskog perioda, i kojima je znatno okrutnija vlast uzdrmana i primorana da prizna izbornu krađu, autor ovih redova može da posvjedoči o istinitosti najbitnijeg aksioma svakog uspješnog prevrata (jer prevrat je zapravo stvarna nada zagovornika „aktivnog bojkota”) – masovan ulični bunt, kojem je u fokusu prvenstveno smjena režima, čak i kada za takav postoji golemo raspoloženje, dovodi do rezultata samo pod uslovom da su njegovi organizatori obezbijedili:

a) podršku makar nekih elemenata vojske i policije, dovoljnu da ti instrumenti sile u ključnom trenutku makar ostanu inertni i b) podršku makar nekih značajnih međunarodnih instanci, spremih da novu vlast javno priznaju, dok bi ostali činioci bili dovedeni pred fait accompli i vremenom normalizovali bilateralne odnose. Svakom onom, ko misli da se revolucionarne promjene ikada dešavaju spontano, stihijski i na talasu narodnog nezadovoljstva i povrijeđenih osjećanja, treba preporučiti pažljivije izučavanje kako istorijske, tako i aktuelne realnosti.

Čak je i Francuskoj revoluciji bio neophodan čuveni Lafajetov „san protiv kralja”. Niti prvi, niti drugi pomenuti preduslov nije ispunjen, kako u Srbiji, tako ni u Crnoj Gori, niti postoji nada da će postojeća liderska nomenklatura biti u stanju da ispuni bilo koji od njih. I bez obzira na to što protesti mogu izgledati čak i impresivno, dok god organizovane antirežimske strukture ne zadovolje i jedan i drugi uslov, oni će neumitno zgasnuti i dovesti samo do veće frustracije i očajanja, čak i ukoliko bi u nekom trenutku ostvarili prividan taktički uspjeh, poput privremenog fizičkog zauzimanja neke od državnih institucija.

Zov prelazne Vlade

Može li očekivano rješenje doći kroz zajedničku ili koncentracionu vladu, tj. zapravo novu iteraciju tzv. „vlade izbornog povjerenja”, samo pod novim nazivom? Može li takva, neinventivna i oportunistička izvršna vlast, dovesti do normalizacije prilika i vratiti nas u legalne tokove? Shvatimo, napokon, šta je zapravo predstavljala tzv. vlada izbornog povjerenja, ta providna i bizarna obmana – ništa drugo do pokušaj nagodbe posjednika krupnog kapitala oko raspodjele političke moći, pri kojoj su očekivanja jedne od strana izigrana, kao što će, ne bi bilo rđavo da ovo zapamti, uvijek i biti, budući da hunta ničim nije prisiljena na podjelu vlasti, niti će na nju, dok god postoji, ikada pristati.

Niti je racionalno takvu vrstu civilizovane saradnje i džentlmenskog dogovora očekivati od Demokratske partije socijalista – organizacije koja nije ništa od navedenog – jer, niti je demokratska, već autokratska, niti je partija, već interesna grupa, niti je čine bilo kakvi socijalisti, već zastupnici interesa sumnjivo stečenog kapitala. Takva politička organizacija, sasvim posvećena uzurpaciji vlasti i periodičnoj ofanzivi na ustavni poredak, ne predstavlja stranku i ideološku opciju (jer je sasvim lišena bilo kakve ideologije), već zavjeru protiv naroda i države Crne Gore, pa se prema njoj u cjelini tako treba i odnositi, ili rizikovati opravdanu i trajnu kompromitaciju. Još manje ozbiljnosti je u ovom pogledu bilo u fantazmagorijskim, preambicioznim i, pokazalo se, toksičnim snoviđenjima o nekakvoj „trećini vlade”, kao da se vlast dragovoljno poklanja nasumičnim aplikantima, a ne mukotrpno zaslužuje i osvaja.

Spoljnopolitička nadanja

Recimo odmah i jednom za svagda: međunarodna zajednica nije partner za smjenu Đukanovićevog režima. Onima koji u takvo nešto odbijaju da povjeruju, bilo bi preporučljivo da ponavljaju prethodnu rečenicu u sebi, dok je ne zapamte. Da stvar bude gora, međunarodna zajednica je takvo nešto nebrojeno puta bjelodano jasno i sasvim otvoreno stavila do znanja, svima onima koji žele da čuju.

Ona ne može pružiti pomoć u ovom smislu, bez obzira na to što povremeno javno progovori individualna savjest poznavalaca ovdašnjih prilika, ili inostranih nevladniih organizacija, čije se nepristrasne ocjene i korektno obavljene analize naivno tumače kao signal promjene državnog kursa, kao da se bilo ko zaposlen u sektorima za Balkan pri svjetskim ministarstvima spoljnjih poslova upravlja na osnovu njihovih procjena i kao da je ikada uopšte i vjerovao u mogućnost autentične demokratizacije tzv. „stabilokratskih” režima.

Stepen te demokratizacije je interni problem, koji naprosto ne ulazi u bilo čije spoljnopolitičke računice, osobito u vremenu u kome su de fackto obustavljeni integracioni procesi, kao i dok god u jednom relativno irelevantnom dijelu svijeta, ne bjesne požari koje treba gasiti. Ona bi svakako odustala od ma kakve otvorene podrške režimu, ukoliko bi joj postalo jasno kako je on faktor nestabilnosti, koji uz to više nije u stanju da kontroliše situaciju (v. naredni segment).

Međunarodna zajednica, dakle, nije partner za smjenu režima, ali svakako jeste i mora biti partner nakon nje, jer se odgovarajući odnosi, zasnovani na obostranom interesu, moraju uspostaviti. Za demontiranje režimskih struktura, međutim, jedini neophodan partner je narod Crne Gore. A to partnerstvo se ne zadobija ni međusobnim napadima, ni oportunističkim devijacijama, ni izbjegavanjem odgovornosti za neuspjehe, već autentičnom porukom, moralnim integritetom i inspirativnom vizijom.

Šta, dakle, izabrati, između Scile neumitnog poraza na namještenim izborima i Haribde bojkota, što će reći, nemojmo se zavaravati, bezuslovne kapitulacije, koja bi uzurpatoru isporučila dvotrećinsku većinu i pred noge mu prostrla Ustav, čija bi izmjena potom nesumnjivo uslijedila, a na štetu države i naroda, jer bi najviši pravni akt sa lakoćom bio zamijenjen jednim totalitarnim dokumentom bez presedana u Evropi XXI vijeka?

Uvjerenje je autora ovog teksta, da je ovdje riječ o lažnom izboru i suvišnoj dilemi. Postojao bi i treći put, koji bi spajao najbolje elemente jednog i drugog rješenja. I taj put, polazio bi od jedne nesumnjive činjenice: opozicioni poslanici su i dalje jedini sa bilo kakvim stepenom legitimiteta, kao i jedini kod kojih je on nesumnjivo zaslužen a ne kupljen, što će biti slučaj sve do održavanja parlamentarnih izbora 30. avgusta. Da li bi bilo previše od njih tražiti da, napokon, počnu da se u skladu s tim i ponašaju?

Put kojim se neće ići

U gotovo bilo kojoj zemlji izuzev Crne Gore, na ovu osnovnu političku dilemu, nametnuo bi se samo jedan racionalan odgovor, koji bi sličan režim doveo u ekstremno osjetljiv položaj i generisao krizu kakvu više niko ne bi mogao ignorisati. U ovom misaonom eksperimentu, taj odgovor bi se sastojao u hitnom ustanovljavanju paralelnih institucija sistema.

Ne govorim ni o kakvoj vladi u sjenci, niti o parlamentu u sjenci, čije je stvaranje i kod nas predlagano od strane pojedinih partijskih lidera, iako niko razuman ne može objasniti zašto za trideset godina višestranačja nikada nisu primijenjeni tako bazični elementi političke borbe, koji bi stanovništvo uvjerili da opozicija posjeduje konkurentna rješenja, kao i kapacitet i ambiciju (sic!) da preuzme vlast.

Ali, ovdje nije o tome riječ. U ovoj hipotetičkoj situaciji, radilo bi se o narodnoj Skupštini, koja za sebe odvažno preuzima ingerencije koje joj pripadaju, koja tvrdi da jeste i ponaša se kao jedina legitimna Skupština i koja bi izabrala prelaznu Vladu, takvu da ova za sebe takođe tvrdi i ponaša se kao jedina legitimna Vlada; Vladu, koja bi kao takva tražila međunarodno priznanje na osnovu svog jasnog i još uvijek postojećeg legitimiteta.

Govorim dakle, o Skupštini hipotetičke države sa odvažnim opozicionim liderstvom koje bi, zatekavši zemlju na ivici političkog, ekonomskog, bezbjednosnog i epidemiološkog ambisa, razumjelo da mu se prvi zadatak sastoji u tome da učini ono što deduktivno proizlazi iz postulata o ilegitimnosti postojećih institucija i mandata vladajuće partije, te da svojim prvim aktom, proglasi sastav krnjeg parlamenta i vlade koju je ovaj izabrao, nezakonitim i uzurpiranim institucijama, a svaku njihovu odluku ništavnom ab initio – dakle od njihovog samog ustanovljenja. Jer, ako je sastav neke skupštine dokazano i blatantno nelegitiman, onda iz toga jasno proizlazi da je svaka donesena odluka, kao i svaki zakon izglasan za njenog trajanja, uključujući i one kojima se atakuje na, recimo, najbrojniju religijsku zajednicu, takođe ništavan.

Višemilionska redovna godišnja budžetska izdvajanja koje opozicione partije jedne takve zemlje primaju, ne kao nadoknadu za bilo kakav rad, već naprosto zato što postoje, bila bi bolje iskorištena u svrhu finansiranja ovakvih institucija, negoli u a priori zaludne izborne kampanje

Kao i u svakoj drugoj sličnoj istorijskoj situaciji, jedini izuzetak od ovog pravila morale bi biti preuzete međunarodne obaveze, bilo bilateralne, bilo multilateralne, a s obzirom na nesumnjivu supremaciju međunarodnog prava i imperativ očuvanja državnog kontinuiteta.

U teorijskoj državi iz ovog misaonog eksperimenta, razuman čovjek bi, dakle, predložio, da u poslednjem času, umjesto ozakonjenja vladavine jedne hunte putem učešća na izborima, ili prebacivanja odgovornosti za iznevjeravanje potpisa stavljenih na javne sporazume putem deklarativne i privremene namjere pridržavanja suštine tog sporazuma, ili potpune kapitulacije i dobrovoljne predaje apsolutne i nikada čvršće vlasti uzurpatoru putem bojkota, većina sada postupi jedinstvenije, hrabrije i odlučnije nego li ikada, jer istorijski trenutak ne bi zahtijevao ništa manje.

Takođe, da bi se stvorio venecuelanski model na teritoriji takve zemlje, u kojoj se pripadnici vladajuće kvazielite više ne bi mogli osjećati komotno, a kao generator stvarne krize, koju niko ne bi mogao ignorisati, spolja ili iznutra – jer u posvećeno antidemokratskim sistemima, bojkot izbora ili skupštine nakon izbora, ne generiše ništa osim osjećaja olakšanja u vladajućim krugovima.

Da bi na dramatičan način bile osnažene, animirane i mobilisane narodne mase u odbrani svojih izabranih predstavnika i autentičnih institucija i da bi se time jasno pokazalo kako se potpuno odbacuju postojeće, nekada korumpirane, potom zarobljene i napokon sasvim urušene institucije. Da bi se podstakli radnici državne uprave kojima prijeti masovno postizborno otpuštanje, kao i pripadnici MUP-a, od kojih se mnogi stide i postepeno odriču partijske, antinarodne i antihrišćanske instrumentalizacije svoje časne profesije, da stanu na stranu svoje države, svojih građana i ustavnog poretka – jer interes države i naroda jedan je te isti i direktno suprotstavljen interesu takvog režima.

Takva bi tijela morala biti u stalnom zasjedanju do okončanja uzurpacije zvaničnih institucija, donositi odluke na osnovu postojećeg Ustava i zakona, sjednice bi morale biti javne i održane po važećem poslovniku, a građanima bi se morala pružiti jasna rješenja i nada u autentičnu promjenu – počev od donošenja seta zakona kojima se utvrđuju mehanizmi poboljšanja materijalnog položaja građana u doba krize putem agresivne redistribucije bogatstva ilegalno stečenog od strane uzurpatora, njegove poredice i epigona, a na osnovu presedana u kome je, atakujući na imovinu osamstogodišnjih zajednica, hunta napustila princip nepovrjedivosti vlasništva i nanovo uvela de facto nacionalizaciju kao metod uspostavljanja vlasničkih odnosa.

Ukoliko je to slučaj, autor ovog teksta je u stanju da zamisli znatno prioritetnije nacionalizacije, usmjerene ka otuđenoj svojini koju su stvarale generacije i čiji plodovi pripadaju svima.

Jer, kada autokrata napokon postavi pitanje „Kako ćete finansirati to vaše, Ustavom zagarantovano, društvo socijalne pravde!?”, šta narod i njegovi autentični predstavnici mogu bolje učiniti, do mu sa mirnom superiornošću odgovoriti: „Uzećemo od tebe. Od tebe i od mafijaških struktura oko tebe”.

I nije li to, uz napore ka ublažavanju posledica kriminalne deindustrijalizacije i višedecenijskog pretvaranja većine građana te imaginarne zemlje u neaktivno ili u aktivno neproizvodno stanovništvo, čiji će se gorki plodovi tek kušati, zadatak značajniji od ma koje identitetske jabuke razdora u takvoj hipotetičkoj zemlji? I ne bi li to bio pravedniji cilj, zaustaviti nezajažljivu i nikad dovršenu prvobitnu akumulaciju kapitala, otpočetu sramnim ratnim profiterstvom, negoli joj omogućiti neograničen nastavak potenciranjem pitanja koja čak nisu ni par excellence političke prirode, koliko su pitanja interpretacije istorijskih podataka?

I ne bi li bilo bizarno i besmisleno lomiti koplja oko konstantno, o svakom novom popisu, fluidnih i promjenljivih „izjašnjavanja” većinskog naroda, iste krvi i iste kulture, kada je jasno da su takve najbolnije, vještački podgrijavane identitetske podjele, zapravo primarno zamaskirane klasne podjele – jer, tamo gdje to nisu u fakticitetu, onda jesu u pretenzijama?

I nastavimo li takav spekulativni eksperiment, ne bismo li morali zaključiti da bi se tim slijedom događaja uspostavio stvaran sudar autoriteta i iskupilo za minule neuspjehe? Ne bi li se time antagonizovao nezakoniti režim, a građani ohrabrili i nanovo uvjerili u svrsishodnost borbe pristupom koji je radikalno demokratski, a ne partitokratski? I ne bi li se time ustanovila privremena, tehnokratska prelazna vlada, koja bi obezbijedila uslove za ravnopravnu izbornu trku i zadobila domaću i stranu potporu za istinsku tranziciju i modernizaciju zemlje?

Tako bi tiha i pasivna većina, moćna i do sada neslućena masa, postala svjesna jačine svog glasa i uspravila se. Ne samo to – ovaj proces bilo bi moguće preduzeti čak i odmah nakon održanih izbora, ukoliko bi opozicija – u bilo kom obliku – odlučila na njima učestvovati, ali pod uslovom da njeni poslanici odbiju verifikaciju skupštinskih mandata i prezentuju jasne i uvjerljive dokaze o izbornoj prevari.

Sasvim je jasno, da bi preduzimanje navedenih koraka zahtijevalo velike napore, rizike i odricanja. Pored ostalog, odricanja od sasvim materijalnih dobiti, kako ličnih tako i partijskih, koje redovno učešće na izborima garantuje. Ali, niko nikada nije rekao da je put do slobode lagan i bez opasnosti. Višemilionska redovna godišnja budžetska izdvajanja koje opozicione partije jedne takve zemlje primaju, ne kao nadoknadu za bilo kakav rad, već naprosto zato što postoje, bila bi bolje iskorištena u svrhu finansiranja ovakvih institucija, negoli u a priori zaludne izborne kampanje, koje bi od njih efektivno stvorile malo više od lojalne opozicije, bez obzira na svu retoričku žestinu i beskoristan skupštinski mise-en-scene

Takav predlog ne bi proizlazio iz ekstremizma, već iz hladne dedukcije i logičke stipulacije koju bi nametala nesumnjiva i široko prihvaćena premisa o nelegitimnosti postojećih institucija. Jer, ako one nemaju legitimitet, onda niti treba učestvovati u njihovom radu, niti prihvatati njihove zakone i odluke kao obavezujuće, niti doživljavati paravojnu prisilu koju koriste kao bilo šta drugo do kostimirani banditizam i na njega adekvatno zdušno odgovoriti, sistematskim pristupom i energijom naroda.

Želi li se okončati ma koja višedecenijska uzurpacija, koja stanovništvu posvećeno amputira bilo kakvu smislenu budućnost, njegov ogroman potencijal transformiše u niz promašenih života u stalnom stanju nedovršenosti i borbe za biološku egzistenciju, a Bogom dane talente u neostvarenost i irelevanciju, onda se moraju preduzeti koraci koji zahtijevaju fanatičnu volju, hrabrost i odricanje, kao i postavljanje vještom makijavelisti na vlasti one vrste problema, za koji ovaj nema spremno rješenje, do upotrebe najgrublje sile, kojom bi samo sebi na kraju naudio.

Morala bi se, po prvi put, vješto, odvažno i promišljeno zaigrati igra koja se ne odvija po njegovim pravilima i u vrijeme koje je on izabrao. I morao bi se shvatiti stepen u kome je sa autokratama ovoga svijeta, samozvanim institucijama i njihovim skorojevićkim pseudointelektualnim lakejima, sasvim nemoguć demokratski i korektan dogovor.

Jer, demonstrabilni karakter te nove i privilegovane klase nije nemoralan, kao što mnogi pogrešno misle, već amoralan, dakle lišen poimanja značenja morala. A ne posramite li amoral, on će posramiti vas.

Zašto onda o takvom predlogu govorim samo kao o hipotetičkom i u granicama misaonog eksperimenta, koji se odvija u neimenovanoj državi sličnog položaja? Zašto je u pitanju samo vježba iz spekulativnog mišljenja, neprimjenjiva na Crnu Goru u ovom političkom trenutku? Zato što zahtijeva odricanje od neposrednih i uskih interesa, zahtijeva stvarnu posvećenost preuzimanju odgovornosti i ključno – zahtijeva nedostajuće autentično liderstvo, koje nije političkog, već državničkog kalibra. Zahtijeva partije koje su mehanizmi za ostvarenje političkih i ideoloških ciljeva, a ne privatne kompanije sa apsolutnom kontrolom, bez odgovornosti za poraze i lišene interne demokratije i unutarstranačkih izbora. Zaslužuje li narod ove zemlje manje?

Umjesto ove teorijske i sasvim nemoguće, zasigurno ćemo izabrati jednu od dvije nametnute alternative – izbore ili bojkot, nadajući se da će režim načiniti izbornu grešku, ili pokleknuti pred pritiskom, iako na takvo nešto nije apsolutno ničim prisiljen. To su, bojim se, zaludna i neozbiljna uvjerenja. Još gore, ona svjedoče o bezidejnosti, koja se ne može nadomjestiti ni nervozom, ni tvrdoglavošću, ni iracionalnom egzaltacijom, ni beskorisnom i grotesknom vikom, ni hranjenjem ega i propinjanjem na fizičkoj platformi u nedostatku bilo koje političke, ni odsustvom autentične liderske i državničke svijesti, pa ni naplaćivanjem bivšeg trpljenja i pozicije bespomoćne žrtve, koja je u religiji put ka spasenju, ali je u politici samo dokaz manjka kompetentnosti i odlučnosti. Jer, crkva zaista može posmatrati događaje ovoga svijeta sub speciae aeternitatis  Narodi i države to nisu u stanju.

Sjaj i bijeda statusa Quo

Da li je navedeni hipotetički scenario opasan i radikalan po jednako hipotetičku državu? Odgovaram: svjesno opasan i ponosno radikalan. Jer, ma šta ko mislio o njemu, Marks je u jednom svakako u pravu – „biti radikalan, znači zahvatiti problem u suštini”.

Nije li vrijeme da se i u globalnom smislu napusti dosadašnja impotentna retorika i sklerotična politika, koja se, rezultira li samo novim porazima, ne može razlikovati od kolaboracije? Nije li vrijeme da se sitni i prizemni interesi, lokalne sinekure i patetično privremeno uhljebljenje ljudi čiji entuzijazam ne dolazi iz želje za promjenama i društvene odgovornosti, već iz odsustva ličnih postignuća, osnovnog zanimanja i druge perspektive van politike, ostave po strani pred većim i važnijim, opštim ciljem? Nije li dosta unutaropozicionog rivalstva ravnopravno nedostojnih, baš kao i neopravdano samouvjerenog i groteskno ambicioznog amaterizma, koji je preovlađujuće karakterisao antirežimsku političku scenu – kako stranačku, tako i nestranačku – za ovu bezmalo jednu trećinu vijeka i koji je osnovni uzročnik njenih hroničnih i katastrofalnih poraza, ostali oni nepriznati ili ne?

I napokon, nije li vrijeme da se narod, koji se od poznog srednjeg vijeka nalazi u permanentnom i neporecivom ekonomskom, političkom, kulturnom i tehnološkom zaostajanju i koji je u opasnosti da četvrta industrijska revolucija, baš kao i sve prethodne, bude nešto što se dogodilo drugima, pridruži savremenom svijetu makar u nečemu? Svijetu, kojim u ovom trenutku odjekuje jednostavan i silovit, mada pogrešno usmjeren poklič: „Nema pravde, nema mira!”. I zapitajmo se sada, kao stanovništvo koje stoji pred nadolazećom savršenom olujom kriza i događajima koji će izmijeniti lice planete: jesmo li, smušeno i pokorno, kolektivno pristali na to da ostanemo upamćeni kao ljudi manje hrabrosti i niže vrijednosti od svojih savremenika, koji žive van naših tijesnih granica? I napokon, jesmo li to učinili u zamjenu za mrvice bačene sa uzurpatorovog stola, iako znamo da nam pripada i taj sto i sve što je na njemu?

(Autor je filozof i politikolog, alumnus Kellog i St Antony’s koledža Univerziteta u Oksfordu i izabrani član Kraljevskog instituta za međunarodne odnose u Londonu)

Izvor: Vijesti