Srbi i Crnogorci

Piše: Jerej Ognjen Femić

Teško je meni kao Srbinu govoriti za nekog drugog Crnogorac, a da pod tim ne podrazumijevam prije svega Srbe, da ne podrazumijem prije svega pet vjekovnu borbu za očuvanje srpskog imena od nestanka. Ali da ne ulazimo previše u problematiku jer od nas Srba mnogi mnogo uzimaju, pa da dozvolimo i našoj braći da koriste i taj naziv nezavisno od istorijskog konteksta. Cilj ovog teksta je po ko zna koji put pisati na temu pomirenje Srba i Crnogoraca, pomirenja rođene braće.

Zaista većega prokletstva, većega zla ne treba željeti jednome narodu, nego da se sam između sebe zavadi i podijeli. I carsta nestaju kada se podijele, a ne mali i premali narodi kao što je naš, kao što negdje i piše u knjizi vječnih istina-Svetome Pismu. Bratomržnja je najveći grijeh, koji je jedini sličan mržnji đavola prema Bogu. I vrlo je nezahvalno pisati na ovu temu, jer ne vjerujem da ću naći recept za liječenje ove teške bolesti u našem narodu. Ideologije i društvena uređenja uglavnom pospješuju i hrane tu mržnju i razdor, neki čak na tome i profitiraju, i nemoguće je u tim okolnostima nadati se nekom boljitku, osim očekivati pogoršanje toga stanja. Gledajući ovo naše beznađe i paklenu mržnju, jedino mi ostaje nada u Boga, jer što je ljudima nemoguće, Bogu je moguće.

U našoj mnogovjekovnoj istoriji naći ćemo mnoge zavadioce, ali samo jednog izmiritelja – Gospoda Boga. Od kako su se zavadili Vukan i Stefan, pa preko krvnih osveta u staroj Crnoj Gori, pa sve do današnjih dana, jedino je Bog kod nas mogao da izmiri nepomirljivo i sjedini podijeljeno. Bog i oni koji su Božiji, Sveti Sava, Sveti Vasilije, Sveti Petar Cetinjski i mnogi drugi Božiji svjedoci u našem narodu. Sveti Sava je znao da jedino pred netruležnim i mirotočivim moštima svoga i njihov oca Simeona, koji je živi svjedok živoga Boga, mogao da pomiri braću i vrati bratsku ljubav među njima. Vjerovatno negde od prisustva Božijeg bježi đavo od ljudi, a sa njim i sve njegovo, pogotovu mržnja i bratomržnja. I Sveti Vasilije i Sveti Petar Cetinjski su znali da samo imenom Božijim mogu sačuvati narod od podjela i propasti. Kleli su oni ne ljude, već demone u ljudima, ne bi li ih napustili i pobjegli, kao što su nekad od imena Isusovog bježali u svinje. Kao i tada, tako i sada, jedino pred Bogom i u Crkvi pred njegovim svetiteljima ćemo stati jedan pred drugim oslobođeni mržnje i gnijeva. Jedino mjesto gdje će se Crnogorac i Srbin sresti kao dva brata je Crkva Božija, jer tamo se i sretaju svi oni koji su se pred Bogom izmirili. Crkva je mjesto ne samo gdje se mire dva čovjeka, već mjesto gdje se prije svega mire čovjek i Bog.

U ovoj našoj teškoj podjeli rođene braće, jedino je Crkva ta kopča Crnogoraca sa svojim bratom Srbinom. U Crkvi se sastaju Crnogorac i Srbin i Bog, gledajući u lice jedni druge. Naš brat Crnogorac tu se susreće ne samo sa ovozemaljskim Srbima, već što je još važnije sa nebeskim Srbima, sa Svetim Savom, sa Simeonom Mirotočivim, sa Arsenijem Sremcem čije mošti netruležne i mirisne cjelivamo u manastiru Ždrebaoniku, sa Svetim Petrom Cetinjskim i sa onim čudotvorcem koga svi mi posebno poštujemo, a koji je takođe Srbin, Svetim Vasilijem Ostroškim. I još sa hiljade drugih srpskih svetitelja, koji će ga sa ljubavlju dočekati. Ti Srbi će dočekati svakog Crnogorca kao rođenog brata. A mi ovozemaljski Srbi ako mislimo da ličimi na te Božije Srbe moramo voljeti braću Crnogorce istom ljubavlju.

Vukan i Stefan su imali Svetog Savu  da ih miri, mi imamo Svetog Vasilija Ostroškog. Ako Crnogorci mogu da se mole svetom Vasiliju, i da ga prihvate kao svog i da ga vole, neka tako prihvate i tom ljubavlju zavole i braću Srbe. Braćo Crnogorci i braćo Srbi čuvajmo ovu crkvu Svetog Save i Svetog Vasilija Ostroškog,  to nam jedini spas od konačnog nestanka kao narod. Ili braća ili tuđin za gospodara!