Sveta Petka i Srbi u Plamenu: Pokolj u crkvi na Kolariću

Istoričar i književnik Mr. Mile Dakić u svojoj zbirka pripovedaka „Bol u prsima” podseća nas na potresna stradanja Srba u Hrvatskoj. Iz pomenute knjige ovom pilikom odebrali smo pripovetku „Sveta Petka i Srbi u Plamenu” Ne da bi vas „hranili” mržnjom već da se ne zaborami – na takav zaborav nemami pravo ni zbog pijeteta prema nevinim žrtvama.

Jutros su žene podranile. Oko crkve Svete Petke na Kolariću čekaju s hranom u košarama. Bijele se roklje i povezače. Tu je i poneka djevojčica žutim rupcem podbrađena. Hrvatski vojnici poručuju da će natporučnik o svemu odlučiti. Rominja proljetna kicica. Niski sivo crni oblaci žure prema Debeloj kosi.

Iz Vrginmosta u Vojnić zuje talijanski tenkovi i kamioni. U njima su ustaše. Izbacuju dvadesetak svezanih Srba i zatvaraju u pravoslavnu crkvu Mlada Neđelja. Čuju se kundačenja i jauci. Kroz Vojišnicu, prema Vojnić Kolodvoru, na daleki put, u njemačke logore i Norvešku pješači više stotina muškaraca. Oko njih su ustaše s puškama na gotovs. Na Biljegu pucnjava. To Mile Blagojević i Jandre Perić bježe i padaju pogođeni.

Cestom iz Kuplenskog koračaju četiri ljudske spodobe. Anka Mandić s djecom svog brata Milića. Žure u Vojnić. 

– Ajmo pilići moji. Možda se tuđi ljudi sažale, kad vide tri bosonoge sirotice, bez mame. Bog joj duši dao mjesto. Imaju i oni srce. Daće Bog, pa će tuđi ljudi pustiti vašega taju… 

– Tetkice moja, Nine i Brane nose taji ručak, a ja? 

– E, ti ćeš Dragice nositi žlicu, jer bez žlice ne bi bilo ručka…Da vas može viđeti pokojna mama Ljuba. Da vidi kako njen porod spašava svoga ćaću… Dok živite, morate znati da je pokojna Ljuba, laka joj zemlja bila, puno volila vašeg tatu Milića. Uvijek je oko njega nešto tetošila, češljala, češkala po glavi, prala mu noge i nokte rezala. 

– Tetkice moja, zašto su tuđi ljudi odveli moga taju? 

– Rano moja, to samo đavo znade! Kažu da je to zato, što strani ljudi ne priznaju naše crkve i našeg Boga. To ćeš ti bolje znati kada budeš velika i kada naučiš čitati knjige. 

U Vojnić ulaze bez riječi. Pred crkvom ustaše i domobrani. Na ražnju peku tele. Pripremaju gozbu. Djeca potrčaše prema vratima crkve. Niski krezubi stražar puneći pušku viče: 

– Kamo stoko svrabljiva? Natrag, ili ste gotovi! 

Stražar je iskesio zube, pokvarene i trule škrbotine. Djeca zastaju. Gledaju i u strahu uzmiču od naoružanog čovječuljka stravičnog izgleda. Na njegovoj naherenoj kapi svjetluca slovo “ U „. Potsjećao je na aveti iz priča đeda Nikole Blagojevića. 

S dvojicom ustaša u crkvu ulaze: dopukovnik Ante Moškov i ustaški logornik Mijo Žunac. Pratioci su ponizno otvorili vrata. Moškov je glasno naredio: „Napolje”! Uhapšeni Srbi su u koloni izlazili. Peti po redu bio je Milić. Na licu rane i ogrebotine. Donja usna rasječena i natečena. Mala Dragica je zaplakala i zamolila tatu MIlića: 

– Dođi tajko, kuća je sama!

Anka je klekla pred Miju Žunca i tražila milost, spominjući sirotu djecu. Prišao je Moškov. Pun sebe, ohol i surov, zapovjednik Pavelićeve tjelesne bojne, odgurnuo je Anku i dreknuo:

– Vodi tu gamad odavde!

Kolona je krenula prema Kolariću. Za njom je Anka s djecom, noseći u naručju malu Dragicu. A ona mala i sićušna, suzne oči nije skidala s ćaće Milića. Razjarena rulja ustaša s puškama u ruci trči iz Vojnića prema Kolariću. Usput hapse srpske civile. Viču, kundače, trče i sabijaju kolonu:

– Hajde narode na pokrst! Ili katolici, ili ništa!

Na cestu je istrčao ustaški oficir, dernjao se, mlatarao rukama i naredio:

– Moja satnija natrag!

Neki se vratiše, a drugi nastaviše put. S lijeve strane, na pravcu prema Kolariću, pred malim zidanim kućerkom leži pobijena porodica. Tu je i osmogodišnji dječak. Na zidu su krvavi otisci njegovih prstiju. U malu i onisku seosku drvenjaru, pored ceste upada ustaša Paripović. Izvodi petnaest godišnjeg dječaka i uvrštava u kolonu. Ukućani zaplakaše. Nasilnik ponovo svom snagom otvara vrata i naređuje:

– Ova vrata, da nikada nitko nije zatvorio! Kažite da ih je zauvijek otvorio Hrvat i ustaša Paripović! Sunce vam srbokomunističko! Ništa niste naučili!

Srpski narod je dovođen sa svih strana. Na njivama su ostajali konji i alatke. U dvorište \ure Kosijera trkom je ušao Paripović. Uzima lopatu. Oštricu naslanja na zemlju. Dlanom pritiskuje vrh držalice,  pa kroz stisnute zube, kolutajući očima procijedi:

– Trebaće nam ova alatka. A, možda i neće…

Bacio je lopatu na krovište štale i upao u kuću, urlajući poput vepra:

– Da li vi znadete, da sam ja ustaša od tisuću devetsto trideset druge godine? Majku vam srpsko pravoslavnu! Nikad se pameti nećete dozvati! Brže strožake na sred kuće! Paliti! Sve vas treba zapaliti!

S ceste se javio rojnik Franjo i pozvao hrvatskog vojnika Paripovića da požuri u pravcu brežuljka  i crkve Svete Petke na Kolariću.

– Bježe, bježe! Udri po neslanom Jovanu! – izderao se vojnik – ustaša Pipan Devčić.

Prvi je, u pokušaju bijega ubijen lugar Nikola Blagojević, a zatim: Dragić Maćešić i Nikola Padežanin. Nikolu je presjekao mitraljeski rafal. Njegova crijeva i pluća se rasuše po živici…

U crkvi narod. Izmučen, pretučen. Šćućurili se ljudi. Čekaju glavnog… Stražari pretražuju džepove lugara Nikole Blagojević. U crkvi žagor:

– Šta ovo znači? Kakva je to država? Što oće od nas? Mi smo ovđe rođeni! Ovo je od vajkada naša zemlja. Šta smo im krivi? Pobiće nas, kao onih 27, prošle godine u Šaulskim lukama… Ma, ljudi neće nas pobiti. Još Ivanović jarak, Šaulske luke i Kapenjak u Petrovoj gori nisu oplakani! A, Juca je bio ljudina. Da nije pobjegao , ostao bi i u Šaulskim lukama. Varali su narod, da su ga ubili i da ga negdje u grabi psi ližu. Za njim je pucalo preko stotinu ustaša i domobrana. Nije mu suđeno. Juca je junak, a mi smo babetine! Jadna nas majka rodila! Lijepo nam je još prošle godine govorio naš učitelj Žarko, da osvjedočene lopove ne čekamo kod kuće…

Nemojte ljudi tako! I prošle godine, u avgustu su zatvorili 60 ljudi u crkvu Mlada Neđelja. Tukli su i nekoliko ubili. Možda su i bili krivi. Nijesu sve pobili. Bilo je tu poniženja, a posebno kada su uveli onog 13 godišnjeg ustašu, da našim gorostasima razbija nosove, dok krv ne procuri. Takav je valjda rat. Danas je ovđe i gospodin Žunac. Nije, valjda zaboravio, kad smo ga nosili na ramenima, protiv volje vlasti i prisilili radikale, da baš on bude živinar u našem kraju…To nam je, što nam je! Pogledajte kroz okno. Oko crkve je sve više ustaša. Gore, na brdima su domobrani. Ja  znam samo to, da ustašama ne treba vjerovati. Juče sam se u to do kraja uvjerio. U kuću Bože Vučetića ušao je ustaša, njegov poznanik iz Cetingrada. Bili su zajedno u vojsci. Božo mu je priredio gozbu i dao oveći smotak kuna. Kad su pristigli ostali, ustaša je prišao oficiru i nešto šapnuo. Božu su odveli do obližnjeg grmečka i ubili. Sve je to jasno! Ljudi, nas više nema! Vi možda i ne znate, kako su u Štakorovici, tamo iza Krstinje, slavili 10. april, prvu godišnjicu svoje države. U sjeniku su zapalili 22 žene, više djece i staraca. Oko vatre su igrali i pijančevali…

Strah i bljedilo. Bijele maje su krvlju poprskane. Modrice na obrazima, ruke izlomljene. Lica voštana, pogledi ukočeni, kao oni na zidu i ikonama, svetački. Porodice se drže za ruke. Samo žene i djeca jecaju. Ušao je natporučnik, namrgođen i bijesan. Stao je ispred ubogog naroda:

– I ostale žene uvedite!

Dok su ulazile, natporučnik šeta i lupka čizmama po crkvenim podnim pločicama. Čudesna jeka… Zaustavlja se, fiksira uplašeni srpski narod i pita:

– Tko je od vas najstariji? Neka iziđe!

Ljudi se komešaju. Traže pogledima, ko bi to mogao biti…

– Najstariji sam ja, jer ste lugara Nikolu ubili, javi se Stevan Napijalo.

– Tko je koga ubio? Kako se usudiš lagati? Mrcino! Što da radimo onima koji lažu i koji su se digli na našu mladu hrvatsku državu? Nego.., koliko ti je godina, starkeljo?

– Pa eto, zakoračio sam sedamdesetu.

– Kako se zove ova crkva?

– Pa, to je naša Sveta Petka, gospodine.

– Nisam te pitao čija je, nego kako se zove!

Natporučnik priskoči Stevanu i odvali tri šamara, koji zatetura, ali se održa na nogama. Djeca se uznemiriše. Čulo se jecanje i lupkanje zubićima. Toliki narod, a sve se čuje. Čula su se i srca i krv u žilama… Neko zujanje u ušima… Natporučnik se opet usmjerio prema Stevanu:

– Pitao sam te starkeljo, samo za ime, a kad već tako dobro znaš, reci mi kako se zove ona vaša pravoslavna, ili ortodoksna bogomolja u Vojniću?

– Ako mene pitate gospodine, ono je Mlada Neđelja.

Dobro učiš, starkeljo! Danas je ta vaša nedjelja, kako kažeš, Mlada Neđelja. Tamo smo u Vojniću trebali prirediti ovu misu. Da li je tako starkeljo?

– Mora biti, kako vi kažete, gospodine, tiho izusti Stevan.

– Nekulturan si stari! Toliko pričaš samnom, a još se nisi predstavio! Tjeraš me na zlo, kopile vlaško! Kako se zoveš?

– Ja sam Stevan Napijalo, pokojnog Pavla…

– Pravo srpsko ime imaš Stevane! Ovdje si kršten, bolje reći registriran, kao kopile i jedna tuga više za našu hrvatsku državu?

– Esam, gospodine.

– Da li si ovdje vjenčan?

– Esam, još 1982. godine.

– Da, da… Ti si za mene pravo otkriće. Ovdje si kršten i vjenčan.

– Da, gospodine.

– A, da ti nisi u rodu sa Stevanom Prvovjenčanim? Ćutiš Stevane… Ako prvim vjenčanjem nisi uspio postati Prvovjenčani, postat ćeš to drugim, danas ovdje… Krasno, krasno! Sutra šaljem izviješće našem dičnom Poglavniku i Ravnateljstvu za javni red i sigurnost, da Srbi više u svojoj istoriji nemaju Stevana Prvovjenčanog… Dugo smo vas nosili za vratom, Stevane. Jučer su vaši partizani na Biljegu ubili deset naših ustaša, deset hrvatskih vitezova… Sunce vam krvavo i nedjelju današnju! Ubili su i moga vrsnog prijatelja dr Vladimira Čanića… Zato svi danas, i ne samo zato, umirete ovdje! Gdje su vam sada ti vaši partizani? Mi smo država i nama se polažu računi! Umjesto da tražite milost, vi se bunite! A, morali biste znati svoj položaj i što znači izreka našeg dičnog Poglavnika, da Srbe u Hrvatskoj treba svesti na ništa.Na ništa! A vi ste ništa, samo pod zemljom. Mi to i ne tajimo! To je politika ove države! Prošle nedjelje odmetnici u Gejkovcu ubiše 15 ustaša Poglavnikove tjelesne bojne. Za njih ćemo se danas moliti na naš ustaški način. O ranjenima neću govoriti. I njih je bilo toliko. A, znate li vi, Vlasi i bundžije, tko su pripadnici Poglavnikove tjelesne bojne? U Italiji su 10 godina pripremali stvaranje ove države, da jednoga dana, uz pomoć naših moćnih saveznika: Njemačke i Italije dobijemo svoju nezavisnost. Nijemci i naše slavne postrojbe, pod zapovjedništvom viteza Mesića, su pod Moskvom i Staljingradom, a vi se dižete na ustanak? Bolesa i umobolna nacija, rulja bijednika. Eto, to ste vi ruljo neotesana!

– Ali, gospodine, vi znate da mi nijesmo ništa krivi. Mi smo siromašan seljački narod, javi se Teodor Gušić… Poznam vašeg oca. Trgovali smo i častili se na karlovačkom placu. On bi nam bio svjedok u nevolji… Radite vi od nas starijih, što vas je volja. Pustite djecu, ovu nejač i žene. Imajte srca! Ne činite zlo njima pred ovim oltarom, pred očima svetaca naših. Ako treba umrijeti, neka muškarci umiru! Tako je ovđe vajkada bilo. Muška je čeljad u ratovima umirala. Krajina je ovo bila gospodine…

Natporučnik Mijo Latković se podiže na prste, izvadi pištolj i cikne:

– Ne spominji moga uvaženog oca. I on je proslavio uskrsnuće naše hrvatske države! Vi ne samo da ste naivni, nego i blesavi. Kakva Krajina? Nema je već 60 godina… Nejač! Kakva nejač? Svi biste sutra pucali! Digli ste se na državu! Žgolje! Imamo tenkove, zrakoplove i topove! Imamo moć! A vi? Svi će te danas umrijeti, i to baš ovdje!

Glas mu je odjekivao, odbijajući se od zvonika. Zveckali su svijećnjaci, lusteri i kandila… Natporučniku je prišao ustaša, predratni učitelj u Tušiloviću i zamolio:

– Nemoj tako. Kolegijalno te molim. Obojica smo školovani. Znamo i praštati. Što radiš od ovih ljudi?

Natporučnik se okrenu. Snažno zatabana cipelama i ciknu:

– I ti! Sentimentalna mrcino! Ako ne možeš gledati, napolje! Evo, od svih će živjeti samo ova crnoputa žena, ova crnka! Ha, ha, čudna žena. Donijela mužu jelo. Što je jeo, jeo je, ali nikada više!

Milena moli:

– Gospodine, pustite mi muža. Imam zlata kod kuće…

Natporučnik ironično:

– I tvoja glava zlata vrijedi, ljepotice! Ustaše! Radite svoj posao! Za sve su odgovorni: Paripović i Pipan Devčić! A ti crnka, povedi me u svoj zlatni rudnik.

Sjevnuli su noževi. Crkva je za tren bila u krvi. Plećati Milić Vučetić skače na Pipana, ali ga ostali usmrtiše. Metež, noževi i krv. Vapaji i plač djece za roditeljima, za braćom i sestrama. Jauci i zapomaganja…A, oni, tuđi, nikad viđeni samo su rezali grkljane, klali i opet klali. Krv i hroptanje. Tek poneka razgovijetna riječ: mama, tata, sine, jedini zbogom. Prokletnici! Sjeme vam se zatrlo!

Natporučnik s trojicom ustaša ide za Milenom prema Ledeniku. Draga se u naručju rasplakala. Njen plač je prekrivao krikove užasa. Tek je navršila godinu, a ovog trena postaje sirota. Nikad više neće vidjeti tatu Branka. Prepoznavala je njegov lik, smiješila mu se i zvala ga Bajko.

Jauci i jeka smrti prestaju. Iz Svete Petke se izvijao visoki crni dim. Prekrio je kućerke sela Kolarića. Nošen vjetrom putuje prema Vojniću i Petrovoj gori.

Milena je iznijela nanizane dukate, svoj miraz i svadbene milošte. Natporučnik je radosno pogleda i dovikne:

– Crnka, nisi me prevarila! O, da. Zaista je to zlatni rudnik. Nego, imaš li mlijeka ili rakije?

– Imam gospodine!

Drhtavim rukama je iznijela iz podruma rakiju  i ponudila. Ispričala se natporučniku, da će mlijeko donijeti kad presvuče malu Dragu, što je ovaj, očito zadovoljan dukatima odobrio.

Milena se, s Dragom u naručju, iza štale domogla šumaraka Debele kose. Trčala je šuštećom šumom. Stalno se obazirala i prisluškivala. Nikako da utvrdi, čuje li svoje ili tuđe korake, da li je neko doziva ili joj se pričinjava? Kada stane: pomisli: stali su i oni. I ponovo tako, sve do sutona i sela Burića. I u Gornjem Budačkom vatra. Vidjela je kako partizanski komandant, ovdašnji seljak i komunista iz sela Svinjarice, Milutin Košarić pali drvenu pravoslavnu crkvu, remek djelo seoske i crkvene arhitekture iz 18. vijeka. S njim je u društvu komesar Grupe kordunaških partizanskih odreda, Hrvat i karlovački komunista Većeslav Holjevac. Očito zadovoljan i razdragan trljao je ruke i dobacio svome saborcu Milutinu:

– Neka gori. Sve neka gori! To je u našem interesu! Biće više proletera!

Milena je ispričala parizanima, šta se desilo u crkvi na Kolariću, a jedan će od njih:

– Slušaj ti mene! Ja sam drug komesar 1. čete. Koliko su ti ustaše platili za ovu propagandu? Strašiš ovaj pošteni narod. Niđe ni riječi o tim gnjusnim lažima! Da li ti je jasno? Da nemaš tu malu u naručju, išla bi u trinajsti bataljon! Lažna propaganda se u našem pokretu strogo kažnjava, drugarice!

Milena se povukla i šaputala u sebi:

– Bože daj, da je ovo  san. Možda je drug komesar u pravu?

Čvrsto je stisla svoju siroticu i nastavila put kod rodbine u Perić Selo.

Natporučnik u Ledeniku s pratnjom pretražuje Milenino stanje, obilazi štalu i stožine, podiže daske na bunjištu, a Milene nema. Ugledao je grm i shvatio da ga je crnka prevarila. Pištoljem je rešetao prema proplancima Debele kose.

Dim je natkrio vojnićku kotlinu. Krov crkve Svete Petke se ruši. Varnice, kao duše svjetlucaju, dižu se i gase negdje visoko. Plameni jezici pucketaju. Izvlače se povijeno kroz polupane prozore. Mlado lipovo lišće usahlo, a crni nagorjeli ogranci sablasno strše u nebo.

Kroz prozor seoske drvenjare užas je gledala Kata Vukobratović. Pratilac natporučnika Mije Latkovića, pripit i razdragan, podrugljivo pita staricu:

– Peče li te bako, Sveta Petka jako? Kata je, krsteći se, raspletene kose, bez riječi gledala ovaj pakao zemaljski.

U zao čas su, toga jutra poranila djeca Milića Mandića. Htjela su da nahrane svoga tajkana. Ponijeli su  zdjekicu sira i komad pogače.Zaklani su pred njegovim očima. U vatri, s njim sagorješe: trinaestgodišnji Nikola, devetgodišnji Branko i sedmogodišnja Dragica, suza tatina.

Na cesti, pored crkvenog zgarišta, natporučnik Mijo susreće psa. Mami ga i daje kruh. Iz popovog stana iznosi mantiju i nabija psu oko vrata, pa iz sveg glasa:

– Hajde psino! Obiđi sela pravoslavna! Ponesi svete vodice! Posveti nekrste i antikrste! O, ho! Dobro ti stoji svetačko ruho… Pa, ti si vanredan vlaški pop! Jest, da ti nedostaje bradica… Predpostavljam, da se i ne osjećaš dobro. Mislim na miris tamjana. Ovo ti je najveći dim crkvenog kandila u povijesti pravoslavlja… Vidiš da duše tvojih vjernika s dimom idu bez povratka, pravo u nebo… I ti si njihov! Suzne su ti oči, bitango srbopravoslavna!

Pištolj se oglasio pet puta. Pas se strovalio u grabu ispod živice, trzajući nogama, zamotan u svetačku mantiju popa Dušana Malobabića,kojeg su ustaše s popadijom Milenom i sluškinjom Anđelijom Kresojević zaklali na istom mjestu, osam mjeseci ranije.

Natporučnik se, u društvu svojih pratilaca spuštao kolarićkom nizbrdicom, preko mosta i uputio kroz dimnu zavjesu neobična mirisa prema Vojniću. Zgarište je pucketalo i varničilo dugo u noć.

U ognju ove drevne bogomolje, s ikonama i uspomenama izgorjeli su:

IZ KOLARIĆA: Božić Miloša Dmitar ( 1885. ), Božić Nikole Milić -Bajt ( 1887. ), Ivošević Teodora Jovan ( 1902. ), Kosijer Mihajla Đuro ( 1895. ), Kosijer Mihajla Jovan  ( 1903. ), Kosijer Đure Vladimir ( 1925. ), Kresojević, Marka, Nikola – Džino ( 1898 ), Padežanin Milića Nikola ( 1870. ), Oparnica Milić ( 1908 ),

IZ LEDENIKA: Martinović laze Ana ( 1893. ), Martinović Dmitra Mila ( 1899. ), Martinović Mihajla Miloš ( 1922. ), Novaković Save Mile, Vezmar Marka \uro (1900. ), Vezmar Milića Milka ( 1903 ), Vukobratović teodora Anelija ( 1910 ), Vukobratović Jovana Branko ( 1920 ), Vukobratović Janka Danica ( 1900. ), Vukobratović Miloša Dušan ( 1920. ), Vukobratović Ninka Dušan ( 1910 ), Vukobratović Janka \uro ( 1896 ),Vukobratović Milića Jovan ( 1883. ), Vukobratović Mihajla Ljubica ( 1889. ), Vukobratović Teodora Ljubica ( 1923. ), Vukobratović Teodora Marko, Vukobratović \ure Mihajlo ( 1914. ), Vukobratović \ure Mile ( 1922. ), Vukobratović Jovana Milica ( 1918. ), Vukobratović \ure Nikola ( 1926. ), Vukobratović Dmitra Pavao ( 1924. ) i Vukobratović Mihajla Stanko 1911. ).

IZ KUPLENSKOG: Blagojević Vase Marko (1909.),Blagojević Miloša Mile (1897.), Blagojević Mile Dmitar (1925.), Blagojević Vase Mile (1899.), Blagojević Lazara Nikola (1872.), Blagojević Stevana Stanka (1901.), Dobrosavljević Ninka Mihajlo ( 1887. ), Dokić Pavla Marko ( 1906. ), Dokić Pavla Mile ( 1898. ), Gušić Maksima Teodor ( 1903. ), Gušić Petra Anđelija ( 1885.), Hajdin Stevana Marko (1904.), HrstićNikole Marko (1901.), Kresojević Ignjatije Božo (1884.), Maćešić Miloša Dragić (1926.), Maćešić Petra Dragić (1908.), Maćešić Petra Mile(1911.), Maćešić Petra Milić (1918.), Maćešić Dmitra Milić ), Maćešić Mile Petar (1887.), Magarac Milić (1918.), Mandić Pavla Anka (1907.), Mandić Milića Branko (1933.), Mandić Milića Nikola (1929.), Mandić Milića Dragica (1935.), Mandić Pavla Milić (908. ), Mandić MarkaPetar (1922.), Mihajlović Marka \uro (1900.), Mihajlović Gaje Milka (1903.), Napijalo Simeona Cvijan (1875.), Napijalo Miloša Dragić (1918.), Napijalo Pavla Dragić (1885.), Napijalo Tome Dragić (1885.), Napijalo Stevana Drago (1914.), Napijalo Janka Julika (1885.),Napijalo Mile Ljubica (1928.), Napijalo Ilije Marko (1896.), Napijalo Jovana Marko (1885.), Napijalo Bože Milić (1884.), Napijalo DragićaMilić (1912.), Napijalo Lazara Milić (1888), Napijalo Cvijana Miloš (1905.), Napijalo Nikole Ninko (1907.), Napijalo Cvijana Simo (1907.),Napijalo Pavla Stevan (1873.), Sipić Sime Mile (1926), Sipić Velimira Miloš (1925.), Vila Vase Mirko (1913.), Vučetić Miloša Danica (1930.), Vučetić Kata (1896.), Vučetić Mile Milić (1912.) i Vučetić Teodora Miloš (1907.).

IZ RADMANOVCA: Džodan Miloša Vaso (1895.), Gušić Janka Stanka (1878.), Novković Dragića Sofija (1905.) i Novković Jandre Stanka (1890.), Novković Stanka (1900).

IZ OSTALIH SELA: Đipalo Đure Boja (1918.) iz Cvijanović Brda, Jurić Janka Marko (1925.) iz Knežević Kose, Korać Đure Anka (1902.) iz Gornjeg Vojnića, Kraguljac Jovana Mile ( 1905. ) iz Čremušnice, Lovrić Dragića Rade (1921.) iz Cvijanović Brda, Magarac Đure MIlić (1920.)iz Krnjačkog Grabovca, Perić Milića Novak (1895.) iz Budačke Rijeke, Petrić Mile (1895.) iz Svinjarice, Petrić Vida (1900.) iz Svinjarice,Radulović Ilije Mila (1910.) iz Vojnićke Poljane, Todorić Jovana Milica (1917.) iz Svinjarice i Cukar Mićo iz Kordunskog Ljeskovca, Crnković Anka iz Ključara, Perić Dragica iz Ključara, Perić Sofija iz Ključara, Bastajić Ilija iz Prkosa, Lovrić Rade iz Babinje, Slunj.

—– o0o —–

Nižu se proljeća i godine, a zidine crkve Svete Petke na Kolariću ćute i podsjećaju na krvavi aprilski proljetni dan… Gaču jata vrana i gavranova. Mjesto krvavo i tužno druguje s crnim ticama. Osipa se, zjapi i proviruje kamenje brižnim rukama slagano. Zub vremena ga rastače i drobi.

Nekad se ovdje pjevalo, krstilo i vjenčavalo. Čula se ojkača, danguba i četverožica, igralo kukunješće, kruška, milica i seljančica. Odavde su i kubure i mužari i zvona odjeke u sela slali, na blagdane podsjećali, mrtve na vječiti počinak ispraćali…Stoje sivo crvene zidine od kamena i cigle sazdane. Stoje i kriju vapaj, plamen, užas nevolju i golgotu srpskoga naroda. Govore izgledom stravičnim i jatima crnih tica na lipama iz davnine.

U ovoj plamenoj grobnici, na svetom mjesu, hrvatska vojska nožem i ognjem usmrti 26. aprila 1942. godine stotinu i šest Srba: iz Kolarića, Ledenika, Kuplenskog, Radmanovca, Cvijanović Brda, Svinjarice, Krnjačkog Grabovca, Budačke Rijeke, Vojničke Poljane, Gornjeg Vojnića, Knežević Kose, Čremušnice i Kordunskog Ljeskovca…Sablasno zjape zidine okružene stoljetnim ranjenim lipama i kreštećim kricima zlosjetnih i zloslutnih, vrana, čavki i gavranova

Piše: Mr. Mile Dakić