Tabana

Piše: Darko Prelević

Na rijeci Crnojevića je prije četrdesetak godina živjela romska porodica, čijeg se prezimena ne sjećam. Glava kuće, domaćin, znao je nekoliko zanata i tako zarađivao za život.

Popravljao je kišobrane i pravio razne vrste kazana i lonaca. Moj otac mu je povremeno naručivao manje, ukrasne kazane, više od sevapa, nego što my je stvarno trebalo. Sam majstor nam je lično donosio rukotvorine. Bio je pričljiv i poprilično duhovit, osobito kad popije par čašica rakije.

Uživao je y svom poslu i svaka  narudžba mu je bila kao dobar dai. Rakija i bijeli luk su inače bili njegovi isključivi eleksiri zdravlja, mladosti i ljepote.

Prilikom jedne od posjeta, zadovoljan pazarom, a i obodren sa tri četiri čašice, mastor tada već u ulozi vrhovnog autoriteta u svojoj familiji, pokušao je da utvrdi još jedan pazar, onako obaška, da uda kćerku, ne sjećam se ko je bio prvi pik, brat ili ja.

Romi nemaju svoju matičy zemlju, a žive u ko zna koliko zemalja svijeta, govore sve te jezike i vjeruju u razne bogove, božje poslanike i proroke.

Kod nas su nekad imali privilegiju da žive u samom srcu Podgorice. Uz lijevu obaly Ribnice, blizu yšća y Moraču, nalazilo se njihovo naselje Tabana. Etimologija riječi Tabana nas vodi do sadašgnjeg običaja da se štavljena koža, natrpana kamenim oblucima potapa u Ribnicu. Taj „kompleksni tehnološki proces“ se zvao tabanje, i tako je i naselje dobilo ime.

Najpoznatiji stanovnik Tabane je bila Raza Murova. Pod nekim drugim okolnostima Raza je mogla da bude fatalna, kao Pada iz priče Gorkog „Makar Čudra“ (vjerovatno poznatije pod filmovanim naslovom „Cigani lete u nebo“), ali zato njen čovjek, Fiko, nije bio ni nalik Lojku 3obaru.

Da bi se došlo do Razinog zagrljaja nije baš bilo nužno i da joj se slomi srce, ali je i tada bilo nasilnika koji su u nedostatku šarma, koristili silu da dođu do Razine „ljubavi“.

Iako je bila uglavnom bosa i zimi i ljeti, uvijek modrih i  izudaranih nogu, očigledno da ni italijanski vojnici koji su je zvali ‘Raza della Muro’, nisu bili ravnodušni na nju.

U nekoj maliciozno-humorističkoj interpretaciji njenih životnih navika, tvrdilo se da je dala značajan doprinos NOB-u, tako što je polnim bolestima koje je prenosila, smanjila borbenu gotovost italijanske vojske.

Sumnjam da je ovaj njen „diverzantski“ staž prepoznat i adekvatno nagrađen od strane istražnih organa poslije rata, pa će najprije biti da su joj sredstva za rad bili nečiji dlan, olovo ili pasulj.

Kad već nisu mogli da se pohvale nekom poznatom ljepoticom, naši studenti, koji su poslije rata studirali na strani, ko- risteći dotično „italijansko“ ili, čak, melodičnije  „francusko“ ime -„La Raz de la mur“ od prve dame Tabane, pred drugim studentima, nekom verbalnom misterijom pravili su mističnu ljepoticu.

Kad bi ih malo više zanijela bijela laž, Raza je časkom dobijala status glumice. Tako je, a da toga nije bila ni svjesna, postala oruđe u iznuđenoj brobi protiv inferiornosti u odnosu na druge studente, koji su zbilja imali kim da se pohvale.

Vjerujem la je bilo više nego dovoljno materijala u Razinom životu za neku pristojnu romansiranu biografiju.

U nekoj sljedećoj iteraciji je moglo da se unese y njen literalni život toliko ezoterije, ljubavi, ratovanja, muzike i okultizma da bi to već bio posao za nekog novog Miodraga Bulatovića.

Nažalost, život nije literatura, pa sva ta poetika nestaje već u jednom danu života naših komšija Roma, ispunjenom teškom borbom za parče hljeba, stari džemper ili cipele, ukoliko zanemarimo dane pred izbore, kad žive nešto malo bolje.