Tamo gdje se politička funkcija doživljava kao čast nema trgovine

Piše: Jovo Pejović

Tamo gdje se politička funkcija doživljava kao čast nema trgovine. Jer čast nije na prodaju kod onih koji drže do časti.

Šlagort za ovu temu dale su mi krize koje se svako malo događaju u parlamentima gradova širom Crne Gore, a čiji su glavni akteri odbornici, koji zloupotrebom povjerenja građana talasaju političku scenu. Na vječitu temu kome pripada mandat, odborniku ili partiji, zakon nije dao precizan odgovor, zato se po ovom pitanju godinama vode polemike, koje prelaze granice lijepog ukusa. Kao bivši dugogodišnji odbornik i jedno vrijeme Šef odborničkog kluba SNP u Skupštini Glavnog grada Podgorica, mogu posvjedočiti da nijedan odbornik ove partije u tom periodu nije pomislio, a kamoli iznevjerio povjerenje građana koji su mu dali mandat da ih predstavlja. Za to postoji više razloga, ali ključni razlog je taj što se odbornički mandat doživljavao kao najveća čast.

Pri tom treba naglasiti da se u početku odbornička funkcija obavljala bez novčane naknade, a nešto kasnije uz nadoknadu od 10e po sjednici. Jedini motiv svakom odborniku je bio da što časnije i stručnije zastupa interese grada i njegovih građana. A, biti u to vrijeme odbornik ili član opozicione partije, značilo je biti šikaniran od strane DPS režima svuda i na svakom mjestu. Masovno su vršena otpuštanja sa posla, zabranjivan svaki kontakt ostalih zaposlenih sa njima, oduzimani radni referati, isključivani telefonski aparati u kancelarijama, onemogućavano pravo na rešavanje stambenih pitanja i drugih benefita. Vršen je pritisak na članove porodica, sprovođena policijska tortura, privođenja, prebijanja, prisluškivanja, praćenja, prijetnje i ucjene.

Oni kadrovi DPS koji su se naročito isticali u šikani neistomišljenika nagrađivani su stanovima, stambenim kreditima i visokim funkcijama. Jedan od onih koji je bio perjanica te i takve politike je i Boro Vučinić koji je dogurao do šefa tajne policije i ambasadora iako to ničim sem beščašćem nije zasluživao. Žalosno je što su takvi i njemu slični podrepaši bivšeg šefa režima i dalje na slobodi. Ostaće zapisano makar u zapisima nekih od nas da su u skupštinskim salama ulazili naoružani do zuba specijalci da bi čuvali vlast koja je izgubila većinu, da je na dan izbora tajna policija u svom punom kapacitetu odrađivala najprljavije poslove za DPS režim, da je teško bilo naći advokata da zastupa opozicione radnike u radnim sporovima, da je tadašnji predsjednik Ustavnog suda Vujanović dolazio u firme i pomagao poslovostvima u formulisanju odluka o proglašenju tehnoloških viškova. Svi oni opozicionari iz tog vremena koji su prolazili kroz golgotu i proganjani od strane DPS režima i njegovih satelita u svojim partijama su bili najdosledniji borci za istinu i u toj borbi nijesu imali dlake na jeziku zbog čega su mnogi od njih doživjeli brojne neprijatnosti i u partijama kojima su poklonili najbolje godine svoga života. Danas mnogi od njih i njihove porodice žive više nego skromnim životima zaboravljeni od svojih bivših drugova koji se još uvijek na njihovim zaslugama šepure političkom scenom Crne Gore. Kada je odbornička funkcija počela sa sobom nositi benefite, promijenio se i odnos odbornika prema ovoj funkciji. Nije samo naknada za rad u parlamentu i skupštinskim radnim tijelima promijenila mnogo toga, već se odbornička funkcija počela koristiti kao oskočna daska na putu za poslaničke klupe, ali i biznis za političke trgovine, koje su poslednjih godina postale neizbježni dio političke scene Crne Gore. Preko noći su promijenjeni kriterijumi za izbor odbornika, tako da više nijesu u prvom planu najbolji, najstručniji i nepotkupljivi već poslušni koji prečicom i raznoraznim marifetlucima dolaze u prvi plan. Odavno odbornike ne predlažu niti biraju članovi partija, već njihovi lideri ili uži kabineti, što ima za posledicu da se ni jedni ni drugi ne osjećaju odgovornim za svoj rad glasačima.

Sa posebnim poštovanjem i uvažavanjem se sjećam svakog odbornika iz klubova sa kojima sam sarađivao, svjestan i tada kao i sada da su svi oni bili stručniji i bolji od mene i da je svako od njh na sebi svojstven način ostavio pečat u radu Parlamenta Glavnog grada. Na njihovim primjerima se učilo mnogo toga, ali prije svega kako se voli svoj grad, kako se brani ideja i stav, ali i kako se postaje tvrđi od čelika. Jedan broj tih časnih ljudi se preselio u vječnost, vrlo brzo zaboravljen i od svoga grada, svojih partija, ali i od svojih drugova iako su njihove ideje i način na koji su se u teškim vremenima borili za interese grada i građana ugrađene u temelje parlamentarizma.

Njihova riječ je bila jača od svake odluke ili sporazuma jer je nikada nijesu pogazili. Koliko se držalo do časti pokazaću na primjeru pokojnog odbornika Petra Kažića koji je sa samrtne postelje došao na sjednicu Skupštine na kojoj se odlučivalo o smjeni Miomira Mugoše samo da na njega i njegovu porodicu ne bi pala anatema da se ne daj Bože prodao. Nekoliko dana kasnije upokojio se u Gospodu, ali nažalost zaboravljen je od onih kojima je borba za lične privilegije važnija od čuvanja od zaborava onih ličnosti čiji odnos prema ukazanom povjerenju može poslužiti kao prilog za najnovije primjere čojstva i junaštva. Kada bih krenuo nabrajati sa koliko su stručnosti i odgovornosti obavljali odborničke funkcije pokojni Boro Božović, Veljko Kaluđerović, Boro Globarević, Milenko Noković, Dragiša Pešić, Budimir Krstonijević, Neđo Stanović, Božo Lukačević, Ranko Čađenović, Veselin Rakčević… trebalo bi mi mnogo vremena i prostora. Kada bi ove ljudske gromade, ali i mnoge druge koji su odavno u političku penziju uporedili sa ovim današnjm političkim trgovcima i profiterima, tek tada bi smo shvatili koliko smo se srozali kao društvo i kao ljudi.