Tišina

Piše: Emilo Labudović 

Tišinu definišu kao odsustvo zvuka. Mada je, osim u vakuumu, apsolutna tišina nemoguća, nesavršenost ljudskog uha omogućava da se tišina ipak doživi. Tišina ima raznih, ali zajedničko im je da su sve one stanje u kojem je čovjek najbliži sebi. Neometan spoljnim zvučnim efektima, tada je u stanju da „čuje“ samog sebe. Da izvorno čuje svoje misli, oslušne svoje želje, očisti od prašine svakodnevice svoje nade i da, onoliko koliko je u stanju da bude iskren prema sebi, sagleda svoje mjesto u svom vremenu.
S vremena na vrijeme, javi se i takozvana „predizborna“ tišina. Mada je svjetlosnim godinama udaljena od svega onoga što tišinu čini tišinom, naročito u vremenu savremenih sistema komunikacija, predizborna tišina je zamišljena kao prilika da se čovjek, građanin sa pravom glasa, „izmakne“ iz kakofonije svakodnevnog vatrometa predizbornih mamaca, obećanja, poruka, prepucavanja, psovanja… Da dođe sebi prije nego odluči kome će povjeriti svoju volju, svoja očekivanja i, u neku ruku, i budućnost.
Postoji, naravno, onaj birački korpus kojem nikakva tišina i unutrašnje preispitivanje nijesu potrebni, jer je njihovo političko opredjeljenje unaprijed etablirano. Nešto poput navijača fudbalskog kluba koji će, noseći klupski šal i zastavu, stalno ići na utakmice svojih ljubimaca, plakati i pjevati zavisno od rezultata, ali im nikada neće okrenuti leđa. Ali, postoji i ona druga i drugačija biračka populacija, neopredijeljena ili nedovljno opredijeljena, koja vječito osluškuje, opipava, mjeri i odmjerava, nerijetko ostajući izvan procesa. Pod izgovorom da se njihovim glasom ništa neće promijeniti, samozavaravajućom floskulom da su „svi isti“, nalaze opravdanje za svoj građanski kukavičluk, prepuštajući drugima da odluče i u njihovo ime.
Ima, naravno, i onih koji imaju cijenu. Bagatelnu, doduše, ali cijenu. U novcu, statusnom položaju, karijeri… bilo šta i bilo koliko. I bilo od koga. Činjenica je da „rade“ u tišini (osim kad ih uhvate) ali njima predizborna tišina i nije potrebna jer se cjenovnici došaptavaju poluglasno, no sasvim dovoljno da se zna adresa na koju se dostvljaju lične karte i lični karkter.
Predizborna tišina, koliko god više bila fraza nego stvarno stanje, prilika je za sve da se sretnu sami sa sobom i odluče. Tragova, i ljudskih i političkih, koje su za sobom ostavili pretedenti za podgoričku prvu i ostale fotelje više je nego dovoljno da se i žmureći potrefi nedeljni odabir. Treba samo biti pošten, prema sebi prije svega, i imati na umu da se ne bira samo svoja nego i budućnost svoje djece. Pa, olovku u ruke i… za budućnost. Kako je god ko doživljavao.