U pravu je Glušica
Piše: Maksim Drašković
Uistinu je u pravu ova „mudra i pravedna jezikoslovka“ – gospođa Glušica. Do neba je u pravu kada kaže da srpski jezik i „crnogorski jezik“ ne mogu biti ravnopravni. Počesto i jezik, iako tako ne mislimo, odapne pravo. U pravu je, zato što to niti je kad bilo, niti sada biva, neće (sve će to Bog urediti) to nikad ni biti.
Gospođa Glušica, kao profesor lingvistike, samo se malo oglušila o jezičku nauku i jednu veliku istorijsku istinu – srpski jezik je nadživio sve dosadašnje „morije“ i okupacije, pa će tako i ovu. Jer, vjerni čuvar jezika je narod, a narod srpskoga jezika je vjekovima čuvao i njegovao svoj jezik. Sačuvao ga do dana današnjeg, kroz sva burna vremena, a sačuvaće ga i kroz buduća – koliko god bila ili ne bila burna.
Kako to jedna politička izmišljotina i jedna potpuno naučno i jezički neutemeljena uzgredica, koja je jednom nesrećnom i sluganskom režimu, u jednom zlom i naopakom vremenu poslužila za čisto političko kusuranje i nadgornjavanje, da bi bi se podanički udovoljilo onome kome je cilj uništavanje i pokoravanje svega što je srpsko i pravoslavno – može biti ravnopravna sa srpskim jezikom, postojanim kroz vjekove i kojemu je upravo Crna Gora kolijevka? I kako to, u svojoj zlonamjernosti, neskromnosti i drskosti, oni koji govore o toj navodnoj ravnopravnosti, tako bezočno i nenaučno izokreću stvarnost – govoreći da srpski jezik treba da bude ravnopravan s „crnogorskim“ (valjda lukavo hoteći da se ne zamjere ni jednoj ni drugoj strani) i tako ciljano hoće da ispadne kao da je, bogami, taj crnogorski stariji od srpskog, pa sad stariji srpski (valjda iz samilosti) treba učiniti ravnopravnim s „mlađim od sebe“? Kakve li izopačenosti!?
Pa sve i da prihvatimo ovu trenutnu i nasilničku jezičku stvarnost da se taj drugoimeni (ili pak višeimeni) srpski jezik iskobeljao i da ga treba ljuljati – kako može biti mlađi ravnopravan sa starijim, odnosno nesrećno čedo ravnopravno s majkom, koju pritom hoće otpadnički da zove drugim imenom od onoga koje po krštenju ima?
Nastranu to što neko neće da govori jezikom svojih predaka, ili možda samo uobražava da govori drugim jezikom. Nastranu i to što je pomenuta gospođa prvo studirala jedno, a sad predaje drugo, što je i magistrirala baveći se vrstama riječi srpskoga jezika i doktorirala na jeziku Marka Miljanova (a čini mi se da je On govorio i pisao čistim srpskim jezikom). Ipak uvažavamo i njeno, i pravo svakoga ponaosob, kao i istinu da je Bog dao svakome da bira svoj put – pa ili kršteni, ili nekršteni, put istine ili put laži.
A ovdje je važna ova istina – srpski jezik i srpska ćirilica, u svoj svojoj duhovnoj ljepoti i moći – živjeće dok je vijeka i svijeta. “ Govori srpski da te cijeli svijet razumije!“
Mislim da ovaj gospodin nije 100% u pravu. Naime koliko Glušica radi i edukuju našu djecu ovom opasnom ideologijom i po zakonima matematike oni će rasti a ne obrnuto. Bratićka je nešto pokušala ali su je ovi domoljubi brzo sklonili tako da ovaj voz piči prema vatikanu.
Napisali ste ono što je očigledno. Ali, vrh ledenog brijega je tek dio onoga što leži uronjeno u vodi. A gospođa Glušica je poput tog ledenog brijega, ima je i u vodi i na suvom. Osnovne, postidplomske i doktorske studije je završila na katedrama za srpski jezik, od one beogradske je dobila titule magistra i doktora filoloških nauka. Ali, to je u vodi, ne vidi se. Da ta katedra (beogradska katedra) vodi računa o svojim kadrovima oduzela bi joj obje titule makar zbog neimanja akademske časti da ih dostojanstveno nosi. Kao i onoj Bečanovićki i mnogim drugim „srbistima“ koji nijesu dostojni tog zvanja. Iskreno i u Boga se nadam da će se to vrlo brzo i desiti.
U njenom magistarskom i doktorskom radu svaka treća riječ su Srbi i srpski. Imenice Crnogorci i pridjeva crnogorski gotovo da nema. Ili se Rajka kasno nacionalno osvijestila ili je naknadno došla do zaključka da je ono što je pisala i branila pred komisijama velikosrpska laž.
Ispod površine je ostalo i njeno članstvo u odboru Srpske akademije nauka i umjetnosti za standardizaciju srpskog jezika i u još mnogo drugih tijela koja se bave srpskim jezikom.
Pa i u Francuskoj dok je bila branila je srpske boje.
Ali, to je naravno sve ispod površine. A iznad je njena očigledno dukljanska i montenegrinska nadgradnja.
Po onoj narodnoj očigledno da profesorki Glušica smeta njeno formalno stečeno obrazovanje na srpskom i o srpskom jeziku. A narod je za takve kazao „kojoj ovci njeno runo smeta, ondje nije ni ovce ni runa“.
Ovdje se zapravo radi o falsifikatu jer je nosilac titule iznevjerio ili nikad nije ni bio uvjeren u ono što je prezentovao naučnoj javnosti kao rezultat svog istraživanja. Na zapadu, još od 16. vijeka postoji pravilo da institucija koja je dodijelila naučnu titulu može i da je oduzme. Na svim njemačkim univerzitetima postoji u statutu ugrađena formulacija: Nosilac akademske titule je nedostojan iste kada iznevjeri povjerenje koje mu je ukazano doktorskom titulom, kada iznevjeri načela dobre naučničke i etičke prakse.
U povrede zbog kojih se gubi titula pored izmišljanja, falsifikata i manipulacija spada posebno odricanje od onoga što sadrži doktorski rad u smislu nacionalnog, kulturnog i naučnog sadržaja odbranjene teze.
A kud će veće povrede i manipulacije od negiranja prava na korišćenje svojeg jezika, njegovo naimenovanje i njegovo postojanje srpskom narodu (ili bilo kojem drugom) od strane nekog ko je svoje akademsko perje kojim se na sramotu kiti stekao upravo na katedri za srpski jezik, u srpskoj prestonici?