Uljarević odgovorio Matoviću: Besprimjerna etika komunizma
1 min read
Direktor izdavačke kuće Nova knjiga iz Podgorice, Predrag Uljarević, reagovao je na tekst publiciste Veselina Matovića povodom štampanja Njegoševih djela latinicom.
Podsjetimo, u Matovićevoj rekciji na izdanje Nove knjige navodi se da ne postoji nijedan razlog, ni kulturološki ni komercijalni, da se u Crnoj Gori Njegoševa djela štampaju latinicom, a ne pismom koje je slavni vladika koristio – ćirilicom.
Reagovanje Uljarevića prenosimo u cjelosti:
„Gospodin Matović potrebuje stroži odgovor, no i pored toga trudiću se da budem i ovoga puta blagonaklon, koliko god je to moguće. U svom novom, vjerujem i svojevoljnom, obraćanju javnosti, Veselin Matović u četiri tačke uspješno obara sve svoje ključne ranije navode, sistematizujući ih po tačkama:
Dakle, pod tačkom 1 – G. Matović je uznapredovao tvrdeći ovoga puta da je u Novoj knjizi falsifikovan, ni manje ni više, nego font! Sjetimo se: u njegovom prvom, pravom nastupu, rečeno je da je falsifikovan Njegošev rukopis. Sad je falsifikovan font. I to latinični font. Matović kaže: ”…to Vam nije smetalo da ga prepravljate, tj. krivotvorite.” Pa valjda g. Matović štiti ćirilične, a ne latinični font! Gle vraga: ipak nije falsifikovan Njegošev rukopis, ali jeste latinični font!
I umjesto da kaže: ‘Gospodine Uljareviću, izvinite, u pravu ste!’, Matović tone dublje insinuirajući da sam ja pravio dodatke u fontu za srpsku latinicu.
Ne bismo li mu progledali kroz prste on se poziva na vlastitu informatičku nepismenost, no njegova nepismenost zaprema zastrašujuće razmjere. Ali da ga podučimo: kad se kupi font (a Nova knjiga je otkupila prava za korišćenje fonta) uz njega dolaze i dodaci za slova kojih nema u engleskom – dobije se širok izbor verzija slova (i kvačica).
Pod tačkom 2 – G. Matović, braneći latinični font ide dalje, žali se na pomanjkanje etike. Da li je (ne)etički štampati Njegoša i latinicom? Valjda je etički štampati Njegoša za sve ljude koji žele da ga čitaju, bilo ćirilicom ili latinicom, i bilo na kom bilo jeziku, na kineskom ili japanskom. Samo ne latinicom, isključiv je Matović!
I ne mora g. Matović da javnost uvjerava da nije neki stručnjak iako je to očigledno, odista me ganulo njegovo priznanje. Nesrećna okolnost jeste u tome što po Matoviću rečeni font liči na Njegošev rukopis, iako Nova knjiga koristi taj font već desetak godina prije izdanja Gorskog vijenca. I ta vajna sličnost je ključni argument Matovićev, i krunski dokaz za njegove konstrukcije – sve kao u vremenu komunizma čiju etičnost Matović priziva u pomoć. No pojadu, on nije stručnjak ni za ono za šta se izdaje da jeste. A evo nekoliko dokaza i o tome.
Pod tačkom 3 – G. Matović kaže doslovno: ‘Ne postoji, g. Uljareviću, nijedan razlog, ni kulturološki ni komercijalni, da se u Crnoj Gori Njegoševa djela štampaju latinicom. Da je to neopravdan, upravo nedopustiv čin, znali su i komunisti, koji su, na našu nesreću, Novosadskim dogovorom 1954, ozakonili ravnopravnost dva pisma na ovim prostorima, ali se, ipak, za njihova vremena, nije nikada pojavilo nijedno latinično izdanje bilo kog Njegoševog djela. Prvo takvo izdanje pojavilo se, Vi to dobro znate, u zamahu planske latinizacije Crne Gore, tačnije u vrijeme predreferendumske (antisrpske) kampanje (2005-2006), kada su podgoričke Vijesti, ubacile u crnogorske domove milione latinicom štampanih knjiga.’
Matović navodi kao novi svoj ubjedljivi argument da se ‘za njihova (komunistička) vremena, nije nikada pojavilo nijedno latinično izdanje bilo kog Njegoševog djela’, a kolika je, da prostite, ova laž, procijeniće svako ko pogleda sljedeći spisak nekih od latiničnih izdanja Gorskog vijenca, da druge Njegoševe knjige zasad ostavimo po strani:
– Jedno od prvih latiničnih izdanja Njegoša u Crnoj Gori objavljuje u Herceg Novom davne 1922. Godine, Knjižara Jov. Sekulovića, i to sa predgovorom predsjednika Matice srpske i akademika SAN-u, Marka Cara (što mu Matović nikada neće oprostiti).
– Potom, redom: U Srbiji su skoro svi veliki izavači objavili više izdanja Njegoša i u latiničnoj verziji (ni njima Matović nikada neće oprostiti). Navodimo samo neke od latiničnih izdanja Gorskog vijenca: u Beogradskoj izdavačkoj kući RAD, u ediciji Reč i misao – 1959. godine; Nolit u više navrata, u slavnoj ediciji Svetski klasici objavljuje Njegoša u latiničnim izdanjima 1966, 1971, 1974… I Dečije novine iz Gornjeg Milanovca – 1981; i Prosveta – nacionalni srpski izdavač – 1959; Savremena administracija, Beograd – 1964; Branko Đonović – Beograd – 1962, 1963 Kultura – Beograd 1962; Neven, Beograd – 2014; Jugoslovenska knjiga, Beograd – 1947;
– Slijede izdanja velikih izdavača: Svjetlost, Sarajevo 1966, 1985, 1987, 1981, 1979, 1975, 1973; Veselin Masleša, Sarajevo 1982, 1987, 1979, 1970; Školska knjiga, Zagreb 1985; Mladost, Zagreb 1981. I Srpsko kulturno društvo Prosvjeta u Zagrebu – 1947. objavljuje Njegoša na latinici. I tako redom.
Je li moguće da profesor srpskog jezika i književnosti ovo ne zna. Pa šta onda zna? Žalimo se na naše školstvo, ali ako su nam ovakvi profesori onda nam je školstvo odlično. Vidimo koliko je profesor g. Matović neznaven, (neko bi rekao lažav), tvrdeći da ni u vrijeme komunizma niko nije štampao Njegoša latinicom! I da su takvo nepočinstvo prvo učinile Vijesti. To je, brate, čista laž!
Pored svih pohvala koje je Matović izrekao za komuniste, koji su navodno imali ogromno razumijevanje za Njegoša i ćirilicu, i pored tog što su baš oni postavili Mauzolej umjesto Kapele. I sve to protiv domaćih izdajnika.
Pod tačkom 4 – Da li G. Matović misli da onima koji baštine isključivo latinično pismo, i koji na nekim mjestima i otvoreno i javno progone i zabranjuju ćirilično pismo – treba vratiti istom mjerom. Kad bismo mogli da o tome odlučujemo – da li da dopustimo da Hrvati čitaju Njegoša, ili ne? To jest, da li da Njegoša štampamo i latinicom? Matović se kategorično protivi. Moje izdavačke projekcije su, međutim, duboko ukorijenjene u kulturi koju je Njegoš zagovarao, i kojoj je pripadao. I to je ta misija koju G. Matović ne razumije.
Nakon četiri početne teze, kao da se nije dovoljno izbrukao, g. Matović je udrobio još jedan niz nesitematizovanih proizvoljnosti. Skačući svaki čas sebi u usta, iako g. Matović i kao roditelj dobro zna ko je u Nikšiću odlučio koje knjige da kupi, da li Savjet roditelja, ili neki od direktora škola. Ko je odlučivao o tome (nisam valjda ja) da kupi latinično, ili ćirilično izdanje! Pitanje je zaista principijelno: da li je trebalo uopšte imati latinično izdanje? Možda ne bi ni kupili Njegoša, ako su se već odlučili za latinicu, možda bi umjesto Njegoša kupili Krležu! I kad smo već kod Krleže, ne pije vodu profesorovo poređenje Njegoša i Krleže (vidi se da je Matović, koji je toliko opsjednut Krležom, đak iz onog dobrog komunističkog vremena). Njegoš nešto malo nadmaša Krležu, što bi rekao jedan naš narodni filosof – dublje je mislio i ljepše se izražavao!
Olako, da se i ja Vama lično obratim, dragi Veseline, olako potežete riječ falsifikovanje! Od falsifikovanja rukopisa došli smo do falsifikovanja i krivotvorenja latiničnog fonta, a vidimo da ni jedno ni drugo nije tačno! Uz to, kažete da ne možete oprostiti (kanda imate mandat za praštanje) – Vama je, s moje strane, sve unaprijed oprošteno! Ja nisam tražio oproštaj, ali očekivao sam izvinjenje! Sada, ni to. Jer gnušam se svakog pokušaja falsifikata, i svakoga onoga koji se upušta u takva nepočinstva, uz to, uvjeren da nije manje nepočinstvo lažno optuživati bilo koga za takvo što! Falsifikovati Njegoša, to je zastrašujuća pomisao, i zaslužuje dubok prezir. Uostalom, falsifikovati bilo šta, makar i font! I nakon svih navedenih pokušaja etiketiranja s Vaše strane ne kanim dalje s Vama razglabati o etici – vidjeli smo kako etika izgleda u Vašoj interpretaciji na primjeru komunizma!
Istine radi moglo bi se dodati i ovo: Vi biste bili u pravu kad bi Vam polazna premisa bila tačna! Ovako, ništa! Nula! Baš ste me razočarali!
Ovo sa izdanjem Gorskog vijenca 1922. godine u Herceg Novom i predgovorom Marka Cara objašnjava da li je u redu i ovo izdanje. Nije valjda Matović veći srbin od Marka Cara..
Marko Car je bio Srbin katolik koji se vratio pravoslavlju.
Mnogo je prljavija i perfidnija namjera režimskog izdavača Muljarevića sa štampanjem Njegoša na GMO latiničnom fontu, koji simulira rukopis, nego što vam se čini. Vesna i Metodije su to dobro objasnili. Nema čestiti profesor Matović namjeru da se „pravi“ većim Srbinom od bilo koga.
Izdanje Marka Cara ne objašnjava ništa više nego što kazuje godina 1922. i mjesto izdanja.
Sta je ovim ljudima, mucnite malo glavom kumim vas Bogom. Njegos je bio Vladika Crnogorski i stolovao na Cetinje, a ne u Beograd ni Zagreb
Jeste, ali zašto prećutkujete da je Njegoš 1847. godine štampanjem Gorskog vijenca na ćiriličnom pismu označio pobjedu Vukove reforme. Zašto? Zašto se mora skrivati istina. Nije ovo priča o nacionalnostima, već o poštovanju naših rodonačelnika. Zašto bi iko slovesan sada preinačavao Njegoševu volju!?
Ljuba Nenadović u Pismima iz Italije dosta piše o Njegošu. Tako je zapisao:
56.STR. NIJE RAD ZA NOVA slova..neka drugi krče taj put,ne vladika cg, Vukova slova.. doduše nisam mu rekao da pečata ni starim ni novim pravopismom..
https://archive.org/stream/pismaizitalije00nena#page/56/mode/2up
Dakle, zbog protivljenja nekih krugova SPC Vukovoj reformi pravopisa-(grčki: ortografije) i da narodni jezik bude književni (I Tesla je bio protiv toga da jezik čobana bude književni, kako je rekao Meštroviću)… Njegoš nije bio rad da prednjači u ovome… Iako se slagao sa Vukom. Vukova reforma pravopisa je praktičnija, dobra, iako je politički motivisana od Austrije da se udaljimo od Rusije. Ali sada se radi i dalje, nije dosta ni opvakva ćirilica osavremenjena (i Englezi učeni nam zavide na njoj, jer su oni kulturološki bili napredniji pa je nemoguće sada kod njih sve mijenjati)..Na IN4S su napisali Tanjug javlja..na moj komentar da nije Tanjug nego Tanjug i da je i za takve stvari ćirilica spasonosna,komentar nisu objavili a ispravili su grešku.
Evo kakva je bila pismenost na tom „naprednom i kulturnom“ zapadu u Napulju dok su tamo bili Njegoš i Ljuba Nenadović.
oko 185.0 u NAPULJU DOSTA NEPISMENIH
https://archive.org/stream/pismaizitalije00nena#page/52/mode/2up
53.str. dosta nepismenih pa na uglovima ulica pismeni im pišu pisma i sl…znati čitati je ovdje ZANAT…
Svejedno je , crnogorska ćirilica ili crnogorska latinica , Njegoš je Njegoš , crnogorski Vladika !
Ko piše tzv. cg ćirilicom? Niko! I bolje, da se vidi da su sluge okupatora poslušne u njihovim željama… jer ćirilica je problem,trn u oku svih papa…makar i „cg“.
Suština prevare dovedena do (ne)prepoznavanja (po Džoniju)
Štampati Njegoševa djela na latiničnom pismu samo po sebi ne bi bilo tragično (moglo bi biti egzotično, simpatično, kulturološki ipak opravdano), kada ne bi bila tragična namjera izdavača, odavno poznatog po raznim mahinacijama. Mogla bi se čitava stvar olako podvesti pod jednu misao Meše Selimovića, koja otprilike glasi: Umro je još jedan pjesnik, nije bitno kakav, rodio se još jedan trgovac. Eh, da je tako, lako bismo prećutali, ali STVAR prevazilazi interes sopstvene guzice, jer šamaranje Njegoša u ovom vremenu, istorijskom i kulturološkom, latiničnim pismom samo je još jedan akord, da ne kažem, prdež, mnogih zloćudnih guzonja, koji satiranjem ćiriličnog pisma i njegoševskog gena Crnogoraca (i to u godini jubileja (1847.)), žele da izbrišu naše sjećanja, da zaraze kancerom gene naših đedova, kako bi nas latinizovali: preveli Crnogorce u montenegrine, eda bi tako svoj provincijalizam i komplekse ustoličili na sami vrh Lovćena, te zaigrali kolo s Austrougarima. Srećom to je samo košmar somatizovan (zamalo rekoh satanizovan) umom bezumnih, koji će ipak proći, jer samo je Njegoš vječan, a kapela i kad je porušena samu sebe u vječnosti održava. Košmari će proći, novo jutro će svanuti.
Inicijativu o podizanju mauzoleja posvećenog crnogorskom vladici, vladaru i južnoslovenskom književnom velikanu Petru II Petroviću Njegošu, pokrenule su vlasti Kraljevine Jugoslavije tj Karadjordjevici 1924. godine. Na njihov zahtjev vajar Ivan Meštrović je napravio prve skice, koje su iste godine prezentirane u njujorškom Brooklin muzeju. Međutim, zbog, kako se u izvorima navodi, nedostatka finansija, ubrzo se odustalo
Dobro pa su prezentirane, samo da se vidi odakle se javljate. Mi Srbi kažemo prezentovane!
Uljarevići su stari spin medijski mastori. Nije u pitanju samo štampanje latiničnim pismom djela pravoslavnog vladike u jeku antićirilične kampanje režima, i protesta za povratak ćiriličnog pisma u škole, već perfidna propaganda latiničnog lažiranja `vladičinog rukopisa`, kao `dizajnerskog rešenja` na koricama knjige, da neupućeni mogu da zaključe da je i Njegoš kao pravoslavni vladika pisao latinskim pismom. Takav filološki identitetski inžinjering su sprovodili samo u jugosloveskoj kulturnoj politici i latinskog misiji lažiranja pravoslavnih rukopisa.
Iako su Njegoša neki objavljivali i na latinici, nije se desilo da se koristi font koji neukim masama može stvoriti podsvjesnu sliku da je Njegoš svoja djela pisao latinicom. Mislim da su prije 10 god baš i počeli sa tim projektom da kasnije objavljuju i cetinjske mitropolite na latanici…jer je na djelu latinizacija CG ne samo slovima no i duhom.
Gospodin Uljarević je našao za shodno da nekog proziva, vrlo zanimljivo. Jasno je da iza ovog čina ,,latiničarenja“ Njegoševog djela stoje neki viši interesi, da ne kažem dodvoravanje trenutnoj vlasti. Svako ko je iole upućen u rad gdina Uljarevića morao bi znati da se dotični gospodin i njegovi saradnici bave čistom plagijaturom. Djela koja su objavljena u Srbiji, prevode na ijekavicu, tačnije crnogorski jezik, tvrdeći da se prilikom lekturisanja (čitaj PREVOĐENJA sa ekavice) koriste isključivo pravopisom Matice srpske, što nije istina.
Uljaraević se udarnički bori za tekovine jugoslovenske jezičke politike, a kojoj je bio cilj nametanje latiničnog pisma praovoslavnim Srbima. I da mu je jedan roditelj latinske vjere nema prava da misionari latinsku pismenost preko djela pravoslavnih vladika i to u državi koja je zabranila upotrebu ćiriličnog pisma, i to u jeku antićirilične kampanje. Ako nisu razlozi porodične prirode, onda su političke i religiozne. Uljarević raspravlja sa pravoslavnim predanjem pismenosti, a znamo da je zvanično pismo SPC isključivo ćirilično, kako kaže mitropoliti Ćirilovo pismo.
U vezi Njegoša, samo idiot može da se pozove na komuiste. Komunisti su srušili crkvu na LovćeNu, Matoviću, jado….!
Broz, Krleža, Meštrović.
U naše dane Veljko Bulajić, Krsto Papić, Mirko Kovač, Novak Kilibarda… Se izdajnici i antisrbi iz Banjana.
Inače, dojadiše ovi mudroseri iz Nikšića, sve profesori i etičari i lingvisti, a bolesnici i netalenti…!
Matović je možda ateista, nije prebistar, ali i Uljarević je jugoslovenski nastrojen,
udarnički propagira latiničnu pismensot i kulturu u antićiriličnoj kampanji antipravoslavnog režima. Jugoslovensi program ravnopravnosti latiničnog i ćiriličnog pisma u CG i Srbiji, i među Srbima je i bio dio misije nametanja latinske pismenosti pravoslavnima.
Krleža je bio protiv rušenja kapele.
Matoviću, komunjaro stara…!
Više ste dojadili vi profesori iz Kličeva. Sve netalenti, i ćutuci…
Duško Radović nudi čitav niz mogućih odgovora, pa…
*O svakome se može govoriti loše, samo je potreban povod.
*Da li bi ljudi mogli biti bolji? Mogli bi, ali niko neće prvi da počne. Svi imaju loša iskustva. Nismo li se malo puta zaklinjali da ćemo biti bolji? I neki stvarno postanu bolji, pa ispadaju naivni. Jer su oni drugi – postali još gori.
*Ateisti ne moraju biti pošteni.
Nema boga koji bi za njih bio nadležan.
*Ulažite u stomak!
To ulaganje daje brze i vidljive rezultate.
Ulaganje u glavu je dugoročno i neizvesno.
*Za razliku od doktora nauka, seljaci imaju više znanja nego stručne spreme.
„Malik, Malik, na govno si mi nalik!“ – Otac na službenom putu (1985)
https://www.youtube.com/watch?v=m12-vW3OquI
Bravo majstore, sve je svima jasno iz ovoga…
Neko se lažno potpisao mojim imenom.
Muč, …….!